Adrian Pezdirc: “Za mene je život nešto najljepše što imamo, iako je užasno težak, pun izazova i velika borba”
Adrian Pezdirc jedan je od onih sugovornika zbog kojeg se usred vođenog razgovora već radujete i onom sljedećem. Zatekli smo ga u pripremi predstave Anđeli u Americi po dramskom tekstu Tonyja Kushnera u režiji mlade, nagrađivane slovenske redateljice Nine Rajić Kranjec i produkciji Slovenskog mladinskog gledališća u Ljubljani.
Riječ je o prvom cjelovitom prijevodu, ali i integralnoj produkciji ove kultne drame u regiji, koja je okarakterizirana kao jedna od najboljih američkih drama 20. stoljeća te po kojoj je i snimljena istoimena HBO serija.
Glumac Zagrebačkog kazališta mladih s razlogom slovi za jednog od najboljih glumaca mlađe generacije. No njegov impresivni angažman na daskama koje život znače nadmašuje tek onaj izvan njih, vezan uz promociju brige oko mentalnog zdravlja.
Trenutci koji definiraju život
Naime, uz profesoricu filozofije Marinu Vitković i filmsku redateljicu Juditu Gamulin pokrenuo je udrugu Boli me, a uz Edukacijsko rehabilitacijski fakultet i udrugu Family Lab suosnivač je platforme Pukotine, virtualnog prostora namijenjenog otvorenom dijalogu o problemima odrastanja.
“Postoje događaji u životu koji ti se dogode nenajavljeno, bez uvoda i spremnosti. I gdje staneš pred veličinom života i uopće pitanja što je život, tko ima pravo na život i tko ima pravo na odabire životnih putova te načina na koji će taj život biti življen i kada će mu doći kraj. U tim trenutcima želiš imati čarobni štapić, daljinski na kojem želiš pritisnuti stop da sve zastane, da se svi saberu te vide da se zemlja i dalje okreće, da život opet ide svojim tokom. Na tom mjestu iznenađenja, razočaranja i ljepote života je nastala inicijativa“, otkriva nam Adrian što ga je nagnalo da se aktivira na području promocije mentalne higijene.
Mladi zaslužuju priliku
“Za mene je život nešto najljepše što imamo. Mislim da je užasno težak, pun izazova i da je velika borba. Ali da je zbog kratkih mili sekundi ljepote, inspiracije, umjetnosti i ljudskih kontakata definitivno vrijedan življenja. Možda je u čovjekovom životu pet takvih događaja, malih bljeskova mira, ljubavi i nadahnuća koji pokazuju da je vrijedan borbe i življenja”, dodaje.
Upravo tu poruku želi prenijeti i mladima, kojima su prvenstveno usmjereni projekti iza kojih stoji. Za njih je poželio kreirati mjesto koje će im dati prostor i podršku, mjesto na kojem će s mnoštvom empatije pristupiti temama koje su dio njihova odrastanja neovisno o spolu, rodu, materijalnom statusu, religiji i nacionalnoj pripadnosti.
“Klinci i mladi ljudi imaju užasno puno toga za reći, ali ih jako rijetko itko išta pita. A ako ih se i pita, ne čuje ih se”, ističe Adrian. Dodaje kako je sustav u kojem stasaju sam sebi svrha te da nema osjećaja ni za njih, ni za stručne osobe koje bi im trebale biti od pomoći.
I nezamjenjivi i prolazni istovremeno
Ipak, Adrian primjećuje kako je posljednjih godina ipak došlo do aktualizacije diskursa o mentalnoj higijeni.
“Više smo prisiljeni zaviriti u sebe i otvoreno govoriti o svojim identitetima i onime što nas čini čovjekom. Cijelo vrijeme pričaju o umjetnoj inteligenciji kao nečem negativnom, nečem čega se treba bojati, ali moramo biti svjesni da smo s jedne strane nezamjenjivi kao vrsta, a s druge strane da smo beskrajno prolazni i da smo jako kratko tu“, zaključuje.
Gledati svijet kroz vlastite oči
Brojna istraživanja su pokazala kako je društveni pritisak jedan od najvećih izazova za mentalno zdravlje. Sam Adrian je već u startu karijere okarakteriziran kao ime koje trebate zapamtiti, a spomenuta titula svakako dolazi i s određenom dozom pritiska. Također, priroda njegovog posla nosi svakodnevnu izloženost kritici. O nošenju s ovim temama u svom angažiranom radu učestalo razgovara s mladima i stručnjacima, no nas je zanimalo kako se on osobno nosi s time.
“Nagrade je predivno dobiti i uvijek mi je bila čast, ali treba biti i oprezan, jer kad dođeš do tog nekog društvenog ”vrhunca” lako se pitaš što dalje, a s druge strane dolaze oni, mlađe generacije za koje vjerujem da su bolje i pametnije od nas… Ako ništa drugo imaju više energije i zanosa da stvari promijene i da ih zato trebamo. Trebamo im dati prostora i novaca, financijski ih podržati u idejama. S druge stane, stvari koje sam radio i za koje sam se zbilja trudio i u koje sam investirao sebe i svoje vrijeme, a koje nisu naišle na reakciju koju sam očekivao, trebalo mi je vremena pomiriti se s razočaranjem, ali i skinuti se sa vlastitog trona uvjerenja što bih ja trebao biti. Trenutno se bavim s time da stvari i svijet gledam kroz svoje oči, a ne oči i očekivanja drugih. Tek sam krenuo, jako je bolno i iziskuje određenu vrstu koncentracije, emocionalne i mentalne snage da uspiješ ubiti sva ta očekivanja koja dobivaš od doma, škole, društva, kolega, publike… To je trenutno moj mali unutarnji rad”, iskreno priznaje.
Ne treba zazirati od psihoterapije
Živjeti po svom doista je najteže. “Iskreno, ne znam ni kako se to postiže, ali mi puno pomaže razgovor s psihoterapeutkinjom. Moj najbolji prijatelj Dino Pešut je napravio tu čudesnu stvar da je prije sedam godina svoj termin psihoterapije prepustio meni. Ljudi imaju strah da će, ako sve svoje probleme riješe, prestati biti kreativni, no nije tako. Svi tvoji problemi, traume, lijepi događaji… sve će biti tu samo ćeš stajati uspravnije, stamenije“, ističe Adrian.
Od konstruktivne kritike ne zazire, štoviše smatra je integralnim procesom životnog rasta, ali i profesije. Ipak, priznaje kako radi na samokritičnosti. “I najgori sam si kritičar. I najgori neprijatelj. Moja kvaliteta je da sam uvijek tu kad treba, zovu me u društvu Majka Tereza i Princeza Diana, imam taj poriv, ali sebi nisam uspio pomoći. Osim odlaskom psihijatru. Tako da jesam, najgori sam sebi”, dodaje.
Učenju nikada nije kraj
S druge strane, tajnu vlastitog uspjeha pronašao je u tome što se ne boji preispitivati. “Sad kad gledam Črnu mati zemla koju igramo već sedam godina, točno znam da bih neke stvari volio odigrati ili im pristupiti na drugi način. Ne zato što mislim da ovo nije dobro, dapače. Čini mi se kako učenju nikad nije kraj, dok se nove stvari dešavaju. Moj dida od 89 godina koji je prošao sito i rešeto ima i dalje takav pogled na svijet. Nadu da sve ima nekog smisla na tvojem životnom putu. Možda nema, ali imaš nadu za sebe da to ima neku svrhu”, otkriva.
Važnost autoironije
Baš kao što je važno pronaći balans, važno je pronaći i ispušni ventil. On je svoj pronašao u smislenim razgovorima, vožnji biciklom i hodanju te kreativnom izražavanju. “Prirediti za sebe vlastitim rukama nešto je oslobađajuće i osnažujuće u doživljaju samog sebe”, zaključuje.
Uživa u tome što ima priliku baviti se kreativnim poslom, no još uvijek nije siguran je li to njegov blagoslov ili prokletstvo. “Genijalno mi je koliko se oko kazališta možemo nasekirati, a radimo nešto za dušu, iz ljubavi i poziva. Autorefleksivnost tu doista može pomoći, biti ciničan prema samom sebi, imati neku autoironiju je zdravo i potrebno.”
Ipak, u svemu treba pronaći i mjesta za zabavu i uživanje – Da jednog dana kad zaklopiš oči znaš da si probao sve.
“Toga me uvijek strah, znam nekad razmišljati ako mi je sutra zadnji dan Jel ovo ok?. Odgovori budu svakakvi, pa kreneš kopkati što može biti bolje za samog sebe, ali i za najbliže ljude koji te okružuju. Za sebe uviđam da nekako često: Ulazimo u veze i odnose iz vlastitih strahova, nemira i želja da će nas netko spasiti. Ali spas smo jedino mi sami sebi. To je svakako lakše reći nego napraviti. Učim se”, ističe.
O željama i budućnosti
Budućnost je neizvjesna, no osim strahova uz sebe veže i neka nadanja. O istima nam je Adrian kazao sljedeće:
“Prije par tjedana sam s kolegom i bliskim prijateljem Ugom Koranijem razgovarao o ovome. Oboje smo zaključili da smo otprilike baš ondje gdje smo mislili da ćemo biti prije deset godina. Čini mi se da je to uspjeh i da možemo biti ponosni. Što bih za pet godina? Volio bih više snimati jer me zanima taj medij. Bilo me strah kamere na faksu, tek na četvrtoj godini sam počeo snimati. Trebalo mi je dosta dugo istraživanja u kazalištu da budem siguran sam sa sobom i svojim glumačkim alatom. Sad mi se čini da sam neke stvari ovladao te da bi mi bilo interesantno isprobati drugi medij. Volio bih da Boli me i Pukotine imaju godišnji koncert ili mali festival na kojem bi se razgovaralo o temama koje ispunjavaju živote, gledaju filmovi, sviraju bendovi i slavi život. Ali za tako nešto nam je potrebna podrška zajednice”.
Umjetna inteligencija ne mijenja osjećaje
Jedan od najavljivanih projekata bio je Muzej empatije, no njegova realizacija je nažalost stala zbog nedostatka financija. “Hrvatska je brza na odgovoru ne, ne znam zašto. Zapravo samo trebamo vidjeti što bi se dogodilo kad bi govorili da i bili otvoreni prema temama koje društvo u kojem živimo guraju naprijed. Umjetna inteligencija će zasigurno zamijeniti čovjeka u nekim tehničkim stvarima, ali u emotivnom i empatijskom momentu neće. To je ono što nas izdvaja od drugih vrsta, to je ono što treba njegovati“, zaključuje.
Zahvaljujemo Kinoteka Baru na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Foto: Martina Movrić
