Jedan dan u šetnji sretnem susjedu koju jako dugo nisam vidjela i kroz razgovor ispriča mi kako ima ta jedna osoba u njenoj glavi koja joj stalno govori da nije dovoljno dobra, uspješna, lijepa, pametna.
Pa onda još i viče na nju kako je šeprtlja, kako uvijek nešto krivo napravi ili ostavi stvari nedovršenima, čak joj i često govori “Glupačo jedna!”.
A ima dana i kada joj govori da je lijenčina pogotovo ako odluči ostati duže u krevetu, pa još i da previše jede i neka se samo pogleda u ogledalo kako izgleda. I tako ispričavši mi to napominje kako joj je već jako teško živjeti sa tim konstantnim uvredama i podsjetnicima da ona kao osoba nije u redu.
Neprijatelj u našoj glavi…
Slušajući njenu priču pitam se jesmo li doista toliko samokritični i tako loši prijatelji sami sebi ili bolje reći takvi neprijatelji? Koliko smo dugo u stanju vrijeđati i ponižavati sami sebe i ponavljati to neprestano čime samo pogoršavamo stvari umjesto da se upitamo na tren je li to doista baš tako? Jer to nam nikako ne podiže samopouzdanje, niti nam pomaže da se osjećamo dobro sami sa sobom.
Upitala sam susjedu da li je pokušala ‘tu osobu unutar sebe’ upitati koliko je stvarno i istinito to što joj govori i da ne bi bilo loše da ju malo usporedi sa svojim prijateljima koje ima oko sebe. I kaže ona kako ima puno prijatelja, kako su to svi dragi i topli ljudi oko nje, kao i da su često ponosni na nju i govore joj kako je uspješna i znalažljiva. Čak joj govore i da odlično izgleda, iako ona kada se pogleda u ogledalo, vidi samo tog kritičara koji ju mrko gleda s izraženim nezadovoljstvom.
A ti njeni dragi prijatelji uvijek ju podsjete na sve lijepo što je učinila u svom životu i kako se treba opustiti i biti manje samokritična, a opet s druge strane, ta druga osoba unutar nje uporno je podsjeća samo na ono što nije bilo dobro i na sve one neostvarene želje i vlastite neuspjehe.
Ta druga osoba je u stvari ona sama, koja je spremna naljepši osjećaj, najbolji kompliment kao i najvažniji uspjeh pretvoriti u najveću noćnu moru i sve skupa ocrniti ne bi li opravdala svoj vlastiti osjećaj nesigurnosti i nezadovoljstva.
Kako stišati taj unutarnji glas?
Većina nas, na žalost, u sebi nosi tog tamnog kritičara, taj unutarnji glas koji si uvijek daje za pravo reći nešto što će potkopati i najsjajniju iskru optimizma u nama, i uvijek naći razloga da rečenicu započne s: “A što ako…”. Jedno od umijeća sretnog i ispunjenog življenja je upravo osvještavanje i stišavanje tog kritičara u nama. Kako bi postali i ostali uspješni i sretni ovaj unutarnji glas koji pomalo, ali sigurno vodi u samodestrukciju, poželjno je zamijeniti s nježnim, podržavajućim i ohrabrujućim glasom koji će nam pružiti podršku i strpljenje.
Kao kada čuvate malo dijete i trudite se biti pažljivi i puni razumijevanja, pa kada to dijete nacrta neku sliku koja njemu jako puno znači, vi ćete se potruditi pronaći nešto lijepo na njoj i pohvaliti ga kako ne bi uništili njegovu kreativnost, volju i ljubav prema crtanju. Pa čak i kada prolije čašu soka vi se nasmijete, uzmete ubrus, počistite nered i objasnite djetetu da znate da to nije učinilo namjerno i da se svakome može desiti nezgoda, jer na taj način dijete uči da je u redu pogriješiti i da se nezgode svima dešavaju. Kada je to maleno dijete nesretno ili se srami, pružit ćete mu podršku, zagrliti ga, pomaziti i popričati sa njime i ohrabriti ga.
Zar je onda tako teško biti ljubazan i pažljiv prema sebi?
Potrudite se postati svoj najbolji prijatelj i pokušajte zamijeniti tog kritičara u sebi nečim što će vas potaknuti da imate više vjere u sebe, da pronađete načina biti dobri prema sebi kao prema djetetu jer sigurno možete pronaći takve lijepe, blage i podržavajuće riječi unutar sebe. Obraćamo li pažnju na ono što se dešava unutar nas, pomoći će nam to razumjeti i promijeniti ukoliko nam se ne sviđa i ne podržava nas. Na taj način postajemo svoj najboljli prijatelj i zaista jedan dobar način da promijenite kvalitetu svog života, a ne nešto što je sada trenutno moderno jer svi pričaju o tome.
I ovo ne znači da ćete preko noći prestati biti samokritični i da ćete steći jaču dozu samopouzdanja, već će vam pomoći da uz iskustvo vaše vlastite samokritičnosti naučite postati boljim osobama i povremeno se zagrliti i potapšati po ramenu i reći; “Bravo, uspio/uspjela si!”. Nije li to upravo ono što nam je potrebno i odličan temelj da živimo jedan bolji i ispunjeniji život?
Ako vam je i dalje bude teško promijeniti taj ustaljeni obrazac, zamislite najbolju i najdražu osobu koju poznajete, nekog tko vas uvijek “podigne”, potakne ili oraspoloži, upravo je to taj glas koji želite češće čuti u svojoj glavi. Kad nešto pogriješite ne vičite na sebe i ne kažnjavajte se jer, sigurna sam, da se na taj način ne bi obratili nekom kog volite i do kog vam je stalo, jel tako? Priznajte si da ste zabrljali i ujedno si čestitajte na pokušaju, a onda si predložite da ponovno pokušate i pri tom se podsjetite na uspjehe koje ste činili ranije.
Kada bi na komad papira zapisali sve te ružne riječi i uvrede koje si govorite u određenim situacijama, a onda to sve lijepo u miru pročitali, razmislite da li bi toj osobi dopustili da živi sa vama u vašem domu? Naravno da ne biste, i zato vjerujem da je trenutak da to izbacite iz svoje glave i napravite mjesta za riječi koje će vas svakog dana iznova podržati i razveseliti i time potaknuti da nastavite, da se borite i da uspijete u svemu što poželite.
Foto: Christin Hume, Abigail Keenan, Gustavo Spindula, Anthony Tran/Unsplash
lakoca-zivljenja.hr
info@lakoca-zivljenja.hr
