Svaka godina donosi neke svoje nove izazove, uspone, padove, trenutke za pamćenje, nova prijateljstva, ljubavi, pokušaje, promašaje, uspjehe, učenja i uspomene koje sve to nose sa sobom.
No ova godina meni je donijela sasvim drugačiji pogled na život, sebe i ljude oko mene.
Upravo u ovo vrijeme prošle godine moja obitelj i ja nismo niti slutili kako će nam tužno započeti ova godina. Na staru godinu saznali smo da je tati dijagnosticirana teška i neizliječiva bolest i sve se desilo u trenu, tako iznenada. Moj tata je jako volio život, bio je veliki borac i pozitivac, i koliko god smo činili sve da ostane još neko vrijeme s nama, bolest je ipak pobijedila. To kratko vrijeme od dijagnoze pa do njegovog odlaska, bili su najteži, najbolniji, a ujedno i najemotivniji dani u mom životu. Praznina koja je ostala iza njega, neopisiva je, ali ono što je ostalo u mom srcu, nakon što sam ga posljednji puta držala za ruku, poljubila i rekla mu „Volim te tata i lijepo mi spavaj“, snažno je i nikada neće izblijedjeti.
Na ovakve trenutke nikada se ne možemo dovoljno pripremiti niti ćemo ikada biti spremni. U tih mjesec i pol, koliko je bio bolestan, svakog dana sam se iznova pozdravljala s njim, u nadi da ćemo imati još koji dan pred sobom, no u jednom trenutku, naš zagrljaj je bio posljednji. Nakon toga, sve nekako kao da je stalo, usporilo se, prestalo.
Neposredno prije tatine bolesti, iz mog života je otišla i moja najveća ljubav, u koju sam doista vjerovala da je sve što ljubav može biti, a nakon svega toga i posao je gotovo stao. Svakog dana sve manje sam vjerovala da će prestati boljeti i da tuga uopće može proći, uz to sam i pokušavala tješiti sve oko sebe, potisnuti svoju bol, zaposliti se ‘preko glave’, jer je tako, ipak bilo, mrvicu lakše. A u dubini sebe osjećala sam kako vrijeme stoji, ne pomiče se, a bol, praznina i gubitak nikako ne prolaze, i nisam više bila sigurna mogu li uopće sve to preživjeti. Jedino što sam u tim trenucima željela je zaspati, probuditi se i ugledati pred sobom život kakav je bio prije svega tog.
Još jedna godina je iza nas
Zaista je bila teška ova godina, prepuna izazova, tuge, suza, ali i novih spoznaja i iskustava, i koliko god tužna i duga bila, naučila sam da čovjek mora znati kada je poglavlje završeno. Inzistirajući da ostanemo u trenutku, satu, danu, mjesecu ili godini duže nego što je to potrebno, gubimo taj značaj i sreću drugih situacija koje nas čekaju i kroz koje moramo proći. A to sam shvatila u trenutku kada je moj tata izgovorio svoje posljednje riječi; „Ajde me sada pustite na miru da spavam.“
Kako god nazvali svoje cikluse u životu, da li poglavlja, zatvaranje vrata ili nove stranice, ono što je doista potrebno je da sve ono što je završeno ostane u prošlosti. I možete sebi reći, u nekom trenutku, kako nećete krenuti dalje dok ne saznate zašto se nešto, što vam je bilo toliko važno i čvrsto u životu, jednostavno pretvori u prah, no takav stav je loš kako za vas, tako i za vaše okruženje.
Okrećemo novi list…
Svi jednom moraju završiti svoja poglavlja, nastaviti živjeti i okrenuti nove listove ili krenuti iz početka. Stvari prolaze, a najbolje što možemo učiniti je da pustimo da odu, iako to bilo bolno, teško, neizdrživo i razarajuće. U ovom našem svijetu, kojeg vidimo oko sebe, zapravo sve je manifestacija onog nevidljivog, onog što se dešava u našim srcima i našim dušama, kao i oslobođenje od određenih situacija, koje u jednom trenutku trebamo otpustiti kako bi napravili mjesta za nove.
Naučila sam pustiti stvari da odu, osloboditi ih se i odvojiti od njih, a ujedno ostaviti uspomene koje će zauvijek živjeti u mom srcu, na jedan sasvim nov i drugačiji način. I ne postoje pravila, niti vrijeme, niti dobar ili loš trenutak, potrebno je pokrenuti se. Pronaći snage nastaviti, boriti se, željeti, voljeti, biti bolji, hrabriji, dići glavu, ustati i ne odustajati. Bez očekivanja da ćete nešto dobiti zauzvrat, da će vas ljudi razumjeti, prihvatiti ili voljeti. Sve se to nalazi duboko unutar svakoga od nas i nema potrebe to tražiti izvana.
Jednostavno shvatite, spoznate i počinjete razumjeti stvari na drugačiji način, i nemate više potrebu jednu te istu scenu vrtjeti ponovno i iznova, i podsjećati se koliko patite zbog određenog gubitka, jer to truje samo vas i ne dobivate ništa. Ne postoji idealno vrijeme kada će sve biti kako treba, već svaki trenutak doživjeti kao bitan i kao nov, biti spreman na novi početak, sada i odmah.
A kako bi započeli novo poglavlje, prvo morate završiti staro
I pokušajte ponavljati sebi da ono što je prošlo ne može se više vratiti niti popraviti, ne zbog ponosa, nesposobnosti ili sebičnosti, već jednostavno zbog toga što se to više ne uklapa u vaš život. Zatvorite vrata, okrenite novi list, počistite što je potrebno i otvorite nova vrata i novo poglavlje. Prestanite imati potrebu biti ono što ste bili, i promijenite se u ono što jeste sada.
I još uvijek čujem tatine riječi, koje mi je govorio kao malenoj djevojčici; “Kada se ujutro pogledaš u ogledalo reci si dobro jutro ljepotice!“, a znao je i govoriti; „Ako se nećeš sama poštivati, neće te niti itko drugi!“. Tek danas razumijem što mi je želio time reći. Dakle, moj tata nije znao što znači ‘voljeti sebe’, niti je razmišljao u tom smjeru, ali njegove riječi obilježile su ono što ja radim danas. A da sam tada znala slušati i razumjeti što mi je u stvari govorio, sigurna sam da bi mnogo toga u mom životu bilo drugačije.
Beskrajno sam mu zahvalna na tim riječima, ali i onim riječima koje su me prečesto puta boljele, jer danas ne bih bila ovo što jesam da je bilo drugačije. Bez svega toga ne bih spoznala koliko sam vrijedna ljubavi, pažnje, podrške i razumijevanja. I jest da je bilo teško i da je puno trebalo da osvijestim, ali sada znam da je sve upravo onako kako i treba biti, sada i ovdje. I kroz svoje iskustvo sada lakše razumijem sebe i svijet oko sebe. Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ali ono što možemo je prihvatiti, oprostiti i otpustiti, biti zahvalni i voljeti. Pokloniti ljubav i pažnju, pogotovo roditeljima, jer vrijeme brzo prolazi i ne znamo koliko će još dugo biti tu kraj nas.
Foto: Joshua Rawson-Harris, Iker Haro, Harry Sandhu, Felipe P. Lima Rizo, Brooke Lark
lakoca-zivljenja.hr
info@lakoca-zivljenja.hr
