Kad sam bila mala djevojčica, tata mi je često znao reći: “Kada se ujutro pogledaš u ogledalo, reci si: ‘Dobro jutro ljepotice!'”, iskreno, mislila sam da priča gluposti.
Osim toga znao mi je reći i: “Ako se nećeš sama poštivati, neće niti itko drugi!”. Tek danas razumijem što mi je želio time reći. Dakle, moj tata nije imao pojma tko je Louise L. Hay niti što znači voljeti sebe, a kamoli što je vježba s ogledalom. Eh, da sam tada znala slušati i razumjeti što mi je htio reći tim riječima, sigurna sam da bi stvari u mom životu bile drugačije posložene.Koliko vremena u životu provedemo zamjerajući roditeljima, okrivljavajući ih za sve ono što nam nisu pružili kao i za sve ono što jesu, ali nam nije odgovarao način na koji su to činili. I pri tom se vrlo rijetko zapitamo da li su oni uopće mogli ili možda znali drugačije.
Nismo niti primjećivali što nam daju, samo ono što nedostaje. Puno vremena sam provela analizirajući svoje roditelje i pokušavajući razumjeti zašto nisu mogli biti drugačiji i dati mi više pažnje, podrške, ljubavi i razumijevanja. Uvijek bi ih, na neki način, optuživala za svoje ‘krive’ odabire u životu i pitala se bi li bilo drugačije da su mi dali više slobode ili možda samo malo više povjerenja. Uvijek sam htjela imati ‘mamu prijateljicu’ kojoj sve možeš ispričati i koja te razumjeti, kao neke moje prijateljice kojima sam uvijek zavidjela na tom divnom odnosu s majkom.
I bili su mi baš super roditelji od mojih prijateljica, jer su ih puštali van do kasno, mogle su ići kuda bi željele, opravdavali bi im poneki izostanak u školi, pohvalili bih ih, razgovarali i družili se s njima ili im jednostavno poklanjali pažnju na onaj način na koji ja nisam dobivala o svojih roditelja, a tako sam to željela. Bilo je situacija kada bi mi moje prijateljice rekle: “Blago tebi, tebi sve kupe”, a ja bih se na to samo posramila i pomislila u sebi kako bih radije da me zagrle i kažu mi da sam lijepa i da me vole. Mijenjala bih tada sve to što su mi kupili za pohvalu i pažnju ili bar jedan izlazak gdje mogu ostati do kad i svi moji prijatelji.
I vrteći tako uvijek iste priče, ono nešto kao ‘neverending story’ nisam se puno pomakla s mjesta jer bi me analize dovele u još dublje stanje zamjeranja, tuge i nemogućnosti oprosta. Radeći na sebi i osvještavajući svoja duboka uvjerenja usađena još u ranom djetinjstvu i kroz edukacije koje sam prošla, dug je bio moj put oprosta roditeljima i prihvaćanja da su oni samo činili najbolje što su mogli i da niti oni nisu dobili ljubav i pažnju od svojih roditelja, i kako bi ih onda mogli dati ako to nisu niti sami dobili. Ne poznaju te osjećaje i potrebe i zato ih ne treba okrivljavati.
Kada dođemo u određene godine života, a pogotovo kada imamo svoju djecu, zaista nema više smisla ‘izvlačiti se’ na roditelje i vrijeme je da preuzmemo odgovornost za sebe i svoj život te prihvatimo činjenicu da su naši roditelji činili najbolje što su mogli i znali, sa svim onim znanjima, mogućnostima, iskustvima i emocijama koje su tada imali u situacijama u kojima su se našli i mislili su da rade najbolje i da daju sve od sebe.
