Jednu večer šetala sam parkom u svom naselju i ugledala praznu ljuljačku, otrčala sam do nje i kao dijete uvalila se u veliku košaru za ljuljanje. Gotovo u ležećem položaju, ljuljajući se, promatrala sam zvjezdano nebo iznad sebe. I ponovno sam osjetila onu dječiju radost, bezbrižnost i nesputanost svakim zamahom, ne bi li se još jače zaljuljala. Tako opušteno i bezbrižno sam uživala, kao što to najbolje rade djeca. Samo djeca znaju iskreno uživati u trenutku, neopterećeni prošlim i budućim događajima, smijati se od srca, reći bez okolišanja što osjećaju i kako, i veseliti se sitnicama bez kojih nam je život nezamisliv.
Razmišljajući tako i ne prateći svoje misli, shvatila sam kako je malo potrebno da bi se ponovno osjećali kao djeca. Svi mi nosimo to malo, krhko stvorenje u sebi, svoje unutrašnje dijete. Koje smo odavna zapostavili i ne obraćamo više pažnju na njega, a ono tako vapi za tom pažnjom i ljubavlju i neprestano očekuje da mu se obratimo. Kako smo samo bili savršeni svi kada smo se rodili, kada smo bili male bebe. Ničime, tada, nismo morali dokazivati svoju savršenost, samo po sebi se to podrazumijevalo i bili smo toga svjesni, i tako smo se i ponašali. Znali smo, itekako, privući pozornost i biti u centru pažnje, izražavati svoje emocije bez zadrške, potpuno slobodno, i tugu, i ljutnju, i sreću i zahvalnost, i najvažnije, ljubav. Djeca su prepuna ljubavi, primaju ljubav i daju ljubav na sebi svojstven način.
I kako rastemo i postajemo stariji, učimo živjeti bez ljubavi, no djeca to ne prihvaćaju i potpuno im je prirodno voljeti svaki dio sebe i svog tijela i tu ljubav bez očekivanja i uvjeta davati i poklanjati drugima. I vi ste bili takvi, svi mi. I onda se odrastanjem i učenjem kako nismo savršeni, kako sve trebamo zaslužiti i kako se trebamo bojati, ta naša početna savršenost gubi, polako nestaje. I dalje gradimo život na tim nemogućim i nepremostivim utvrdama i polako zaboravljamo kako smo svi rođeni sa svime što nam je potrebno da bi bili savršene i voljene osobe sa predivnim životima.
U mnogima od nas još je uvijek to usamljeno, nesretno, neshvaćeno i izgubljeno dijete. I pitamo se zašto smo toliko nesretni i zašto stvari ne idu kako bi trebale, a možda je jedini kontakt sa tim djetetom bio prijekor i ljutnja i krivica. Ne možemo biti u potpunosti sretni dok god odbacujemo dio sebe. A taj dio je ono malo djetešce u nama koje samo želi da ga ponovno uzmemo u naručje, volimo i iscjelimo u potpunosti kako bi moglo biti ponovno sretno i zadovoljno.
Podijelila bih sa vama dva, jednostavna i meni vrlo draga, načina kako da prigrlite to dijete u sebi i kako da si pomognete biti potpune i cjelovite osobe. Dopustite si maštovitost, kreativnost i spontanost i krenite u igru sa svojim unutrašnjim djetetom.
Jedan od načina je da potražite svoju staru fotografiju kada ste bili mali, i duboko se zagledajte u sebe i pokušajte vidjeti tko ste bili tada, da li ste bili sretni, tužni, ljuti, da li vam je nešto nedostajalo, da li ste imali što vam je bilo potrebno, da li ste bili voljeni..volite li vi to dijete sa slike i da li se možete prihvatiti takvima kakvi ste bili? Pišite na papir ako će vam biti lakše.
A drugi način je da razgovarate sa svojim djetetom u sebi. Uzmite olovku i papir i zapišite svoja pitanja i odgovore, poput; što voliš, što ne voliš, što želiš, što ne želiš, što bi volio/voljela raditi, a što ne, čega se bojiš, što očekuješ od sebe, što ti je potrebno, kako se osjećaš, kako ti mogu pomoći da budeš siguran/sigurna i kako da te učinim sretnim/sretnom?
Komunicirajte sa svojim unutrašnjim djetetom, brinite za njegove potrebe, ako treba otplaćite ono što vam je nedostajalo kada ste bili djeca, nadoknadite propušteno djetinjstvo na način da stvorite novo, sretnije djetinjstvo, da se zamislite sretni u okruženju onoga tko ili što vam je nedostajalo kako bi ispunili taj nedostatak i mogli nastaviti dalje. Zagrlite u mislima to dijete, recite mu da ga volite, da ste tu za njega i da ga nikada nećete napustiti i da ćete zauvijek biti tu za njega, bez obzira na sve. Ono je dio vas. Malo po malo, zamišljajući sebe kao maleno dijete i ugađajući si i nadoknađivajući propušteno, bolje ćete upoznati sebe kao cjelovitu osobu, voljeti se sa svim svojim vrlinama i manama, i na puno lakši način ćete prihvatiti svoju okolinu i nositi se sa novim izazovima i situacijama koje život svakodnevno stavlja pred vas.
Završila bih ovu priču sa jednim prelijepim citatom iz knjige „Kako iscijeliti duh i tijelo“ moje najdaže autorice Louise L. Hay; „Vaše probleme ne uzrokuju ljudi, mjesta i stvari, uzrokuje ih način na koji vi doživljavate i reagirate na ova životna iskustva. Preuzmite odgovornost za svoj život. Ne odbacujte svoju moć. Naučite više razumjeti svoju nutrinu i duh i služite se moći koja stvara samo dobro za vas.“
Foto: Shutterstock
