Možemo li se doista promijeniti ili je ona stara poslovica kojoj se tako često vraćamo, potaknuti situacijama kroz koje prolazimo – vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, ipak istinita.
I češće smo skeptični prema promjenama drugih nego prema vlastitim, iako ćemo to nerado priznati, a ono čega trebamo biti svjesni je da promjene ne kreću od drugih, nego od nas. Nekako smo uvijek naučeni, još od malena, da se svi kad-tad vrate na „staro“, da kada nas netko iznevjeri i prevari, učinit će to opet i nikako mu više ne treba vjerovati. I da kada je netko odabrao ulogu „bad guy“ tako to ostaje i ne može se promijeniti koliko god pokušavao.No, je li to doista tako? Po tome bi značilo da se niti mi ne možemo promijeniti, pa tako niti itko oko nas.
Dijeleći uvjerenje da sve ide, ali promjena najteže, pomalo ostanemo zaglavljeni vjerujući da smo predodređeni imati neki svoj način funkcioniranja kao i karakter. Rekla bih, iz vlastitog iskustva, da je istina negdje između, ali ipak više vjerujem da se svi možemo promijeniti ako to uistinu dolazi iz srca i ako to stvarno želimo.
I mijenjaju li se ljudi samo kada dođu „do zida“ zbog nekog dramatičnog iskustva u životu, kao što je gubitak drage osobe, otkaz, rastava, bolest, financijski krah, što inače i jesu „trigeri“ koji nas probude i pokrenu te tada na neki način progledamo i počinjemo drugačije gledati na sebe i svijet oko sebe, ili jednostavno spoznaju da ih način na koji žive život više ne zadovoljava i ne usrećuje pa krenu istraživati i nešto mijenjati. I tada shvaćamo što smo, s kim i kako pogriješili, gdje smo mogli drugačije i bolje, zašto smo činili neke stvari koje možda i nismo željeli, zbog čega jesmo ili nismo činili ustupke, pod čijim smo to utjecajima pa čak i ucjenama kreirali svoj život i da bi sada, odjednom, shvatili da je došao trenutak mijenjanja navika i vjerovanja, jer je to jedini način da se živi sretno i ispunjeno.
Kako god bilo, doživjeli neko iskustvo koje nas je pokrenulo ili pak s druge strane osvještavanje da nam je promjena više nego potrebna, posljedice su da, ili ćemo dati sve od sebe i pokrenuti se prema promjeni, učiniti taj korak i nadati se najboljem, ili ćemo se ograničiti na način da ćemo nastaviti razmišljati da se promjena događa samo nekom drugom i da to nije moguće.
Mislim da je ljudima teško mijenjati se upravo zbog tzv. „automatskog pilota“ u njima, gdje su navikli na određeni obrazac ponašanja koji zahtjeva minimalno ulaganje da bi se funkcioniralo, sve je poznato, nema pretjeranih iznenađenja i uljuljkaju se u takav način bivanja. Sve ostalo zahtjeva ulaganje i trud i baš zato se vrate na „staro“, jer im je tako lakše. Ipak ne postoji čaroban štapić kojim ćemo zamahnuti i stare navike i obrasci će nestati i biti zamijenjeni novima.
A opet s druge strane, mi smo čudesna bića i bića koja imaju nevjerojatne mogućnosti mijenjanja, učenja, prilagodbe novim situacijama i na taj način, ustrajući na tome da zamjenjujemo stare obrasce koji nam više nisu potrebni novim. Što svakako može potvrditi primjer ako pogledate sebe prije pet ili deset godina i danas, te usporediti na koji način ste razmišljali, što ste sve od tada postali, usvojili, naučili, promijenili i koje ste sve sposobnosti i stavove razvili kroz iskustva koja su utjecala na vaše ponašanje. Dakle, promjena je tu.
Ne bi se trebalo držati onog da će vrijeme pokazati i da će se promjena dogoditi ili ne, trebamo preuzeti odgovornost za ono što činimo, kao i za ono što ne činimo, te ne prepuštati važne stvari slučaju. Naposljetku, biti će onako kako mi odlučimo, bez obzira na koji način došlo do te odluke. Zanimljivo je kako puno ulažemo u naše obrazovanje, koje minimalno traje 12 godina, nakon toga još studiramo, upisujemo razne edukacije, bavimo se sportom ili nekom kreativnom aktivnošću i sve to ne bi li u nečemu postali izvrsni i baš ono što želimo i znamo da to iziskuje puno vremena i truda, a s druge strane, neke teme poput bolje komunikacije u odnosima, rješavanja strahova i uvjerenja ili samo osvještavanje emocija, tu odmah odustanemo ako se nešto ne dogodi preko noći i brzo se vratimo starim navikama bez da smo uopće dali priliku promjeni.
Poučena radom s ljudima, kao i osobnim iskustvima, koja nisu bila nimalo laka, već gomila lekcija za proći i savladati, mogu reći da se promjena ne događa preko noći, već samo našom voljom, željom i trudom i ona se razvija i kreira postepeno s puno upornosti i dosljednosti. I slažem se da nas, u većem broja slučajeva, naše životne „drame“ pokreću prema tome i dovode do trenutka kada je vrijeme da preispitamo naša znanja, uvjerenja, stavove, potrebe i osjećaje. I možemo se mijenati i promjene su uvijek dobre i potiču nas na kreaciju i apsolutno smo podržani u tome, a imamo i poprilično velik potencijal mogućnosti.
Naša istina nije ono što je istina nekog drugog i obrnuto. Svatko od nas ima drugačiji pogled na ljude i svijet oko sebe, kao i situacije u kojima se nalazi. Ne reagiramo, ne osjećamo niti ne živimo svi na isti način, kao što nemamo ista uvjerenja, znanja, spoznaje, iskustva i emocije. I svi činimo najbolje što znamo u trenutku u kojem se nalazimo. I zato ne okrivljujmo, ne osuđujmo i ne namećimo drugima svoju istinu, jer ne znamo što je s druge strane, kako se neka osoba osjeća i što proživljava, nismo u njenim cipelama. Poštujmo, volimo i prihvaćajmo druge, jer i mi želimo upravo to isto – biti voljeni, biti poštovani i biti prihvaćen.
I ne pitajte se je li moguće i može li tosvatko, jer odgovor je apsolutno da. Moguće je i možemo svi, i ja, i vi i oni za koje mislite da se nikada neće promijeniti. Promjena dolazi iznutra, iz iskrene stvarne želje za promjenom. Ono što trebate zapamtiti je da možemo mijenjati samo sebe, nikako nekog drugog, koliko god to mi željeli i mislili da je ispravno. Ravnajte se i krećite uvijek od sebe i budite promjena koju želite vidjeti u drugima.
lakoca-zivljenja.hr
info@lakoca-zivljenja.hr
