Da li je doista moguće prepoznati kada naš unutarnji kompas pokazuje pravi smjer?
Znate li u kojem smjeru je podešen vaš unutarnji kompas i jeste li si dali priliku osvijestiti njegovo postojanje ili jednostavno dopuštate vjetru i olujama životnih emocija da vas nose i upravljaju vama od prvog jutarnjeg trenutka pa sve do zatvaranja očiju prije sna?
Duboko vjerujem da sve ono o čemu razmišljamo i način na koji odabiremo emocije koje ćemo vezati uz svoje misli je zapravo ono što nam kreira trenutak, dan, mjesec i godine naših života. Kada bi samo malo manje razmišljali o onim drugima, o okolnostima u kojima smo se eto “slučajno” našli, o rješenjima, a ne problemima, o svemu onome na čemu imamo biti zahvalni (a toga je toliko mnogo) i o ljepoti postojanja samim time što smo tu, život bi doista lakše krenuo u željenom smjeru.
Krećemo iz dvije emocije…
Postoje samo dvije emocije iz kojih krećemo, a to su ljubav i strah. Ljubav poznaje samo dobro, i u ljubavi nema zavisti, uspoređivanja, omalovažavanja, prigovaranja, ljubomore, očekivanja, natjecanja, dok se upravo sve to nalazi u strahu. Ljubav je ona koja povezuje i spaja sve, i kada namjestimo svoj kompas u smjeru ljubavi, život postaje čudo, a čarolija nikada ne prestaje. Možda će netko sada reći da je onima koji razmišljaju na ovakav način lako i da nisu ništa prošli pa ne znaju, no kada u svojim dubinama znate da je ovo razmišljanje poteklo upravo iz dna, iz slabosti, iz straha, iz neznanja, iz nemogućnosti i svega onog zbog čega vam je bilo teško ustati iz kreveta i krenuti u dan, onda znate da je sve moguće i da uvijek, ali baš uvijek postoji izlaz iz svake situacije u kojoj ste se našli.
Zadnjih dva tjedna dogodilo mi se toliko situacija gdje sam mogla izgubiti kontrolu, vrištati, uplašiti se, pobjeći, no odlučila sam odabrati mir, usredotočenost i vidjeti što mogu učiniti kako bih na najbolji mogući način riješila izazove pred koje me život postavio. Unutar zadnjeg tjedna moje računalo je dva puta otkazalo poslušnost, potpuno je prestalo sa znakovima života, a da ne govorim kako kako su mi gore svi podaci mog rada posljednje tri godine, i naravno da kao i većina od nas, beckup nisam radila predugo.
Dan je naizgled krenuo super, sunce je već bilo visoko, inspiracija i kreativnost na najjače, sjedam za računalo, a kad tamo “Fatal error C0000….” i stoji, ništa se ne događa. Gledam u njega, pričam s njim, pokušavam ne znam više niti što, no u idućem trenutku on odlučuje potpuno izgubiti bitku i ugasi se bez mogućnosti ponovnog paljenja. U tom trenutku prva pomisao je bila “Ma naravno da će raditi kada ga ponovno upalim!”, ali to se ovaj puta nije dogodilo. Krenem googlati po mobitelu trežeći neko brzo rješenje, zvati servis, razmišljati što sam sve izgubila od podataka, koliko dugo će sada posao stajati, kako ću dalje i potpuno svjesno odaberem da je sve u najboljem redu i da sigurno postoji neko rješenje i to brzo.
Fokus je na rješenju
Sjetim se svog dobrog prijatelja, s kojim se nisam vidjela jako dugo vremena, kako smo svi u svom nekom ludom tempu pa ne stignemo, malo mi je bilo neugodno zvati jer nešto trebam, ali se javim, i kao i uvijek, bio je divan i podsjetio me na našeg zajedničkog prijatelja koji sigurno može pomoći. Na žalost, on nije bio dostupan, ali ja ne odustajem, šaljem poruku i uskoro stiže odgovor da se javim njegovom prijatelju. Zovem nepoznati broj i javlja mi se divna duša s druge strane i kaže da odmah donesem računalo i da ništa ne brinem. Javim razvoj situacije prijatelju koji mi ga je preporučio i kako se nismo dugo čuli nastavimo pričati i još mi ponudi da će mi on preuzeti računalo da ne idem na drugi kraj grada po gužvi. Kako sam ja već bila krenula prema servisu, i kako to život sve lijepo posloži, u isto vrijeme smo se našli u servisu, računalo je bilo spremno, a mi smo otišli na ručak i ispričali se za sve ove godine koliko se nismo vidjeli.
Osvjestiš tada kako je moglo sve skupa završiti drugačije da sam odabrala razmišljati drugačije i fokusirala se na problem, a ne na njegovo rješenje. Čudno će zvučati, ali u stvari mi je drago što se sve to dogodilo, da nije, ne bih vidjela dragog mi prijatelja, upoznala čovjeka koji čini čuda sa računalima, napravila beckup svih podataka i još jednom prepoznala kako me život uvijek voli i podržava. Upravo to me potaknulo na razmišljanje kako kada djelujemo iz ljubavi i slušajući svoj unutarnji kompas ne možemo pogriješiti.
Slušajte svoj kompas
Dopustite ljubavi da probudi ono najbolje u vama i da iz vaših života istisne sve ono čime niste zadovoljni i ispunjeni, da promijenite navike koje više ne primjećujete kao i životnu rutinu u kojoj ste zaglavili. Najlakše je početi graditi svoj novi svijet temeljen na ljubavi kada krenemo od malih stvari. Od toga da sebe polako postavite na prvo mjesto, da se prihvatite, volite i činite male korake kako bi što prije osvijestili tu ljubav prema sebi. Krenite od jutra gdje ćete primijetiti sve ono što vas okružuje, od kreveta i prostorije u kojoj se budite, pa preko svojih jutarnjih rituala, odjeće koju oblačite, doručka kojeg možda preskačete. Odličan je trenutak, upravo sada da idućih nekoliko dana obratite pažnju na to kako se vi osjećate sami sa sobom, kako vidite sebe, kako vidite svijet oko sebe, koje su to male stvari koje možete promijeniti da bi se osjećali bolje i veselije.
Obični predmeti postavljeni u neki drugi dio vašeg doma, unijet će dašak promjene i potaknuti vas da promijenite još nešto. Možete odabrati uvijek činiti isto, izgubiti se u količini obaveza, informacija, nedostatku vremena i samo prolaziti kroz život, a možete i početi primjećivati i
Kako god odabrali, sigurna sam da ako namjestite svoj unutarnji kompas u smjeru ljubavi ne možete pogriješiti, čak i ako vam se desi da se izgubite, lakše ćete pronaći svoj put nazad. i ne zaboravite, da u životu ne držite i ne čuvate ništa što vam nije drago i u čemu nema ljubavi.
lakoca-zivljenja.hr
info@lakoca-zivljenja.hr
