Zatvorila je oči i zamislila svoje čarobno sigurno mjesto.
Bio je to samo njen, ljubičasti dvorac, iz najljepše i najromantičnije bajke.
Imao je nekoliko katova i na svakome od njih nekoliko različitih šarenih vrata iza kojih su bile vesele prostorije pune čarolije. Samo jedna vrata su bila drugačija od svih ostalih – ta vrata su bila ulaz u njezin život. Polako je pokucala na vrata, koja su se odmah sama otvorila i upalilo se slabašno prigušeno svjetlo koje je osvjetljavalo put prema središtu prostorije. Osjetila je miris djetinjstva, onaj koji je oduvijek željela osjetiti, i vidjela ga je, sasvim drugačije, nego što je uistinu postojao.
Svi u sebi nosimo unutrašnje dijete
Opušteno i bezbrižno je uživala, kao što to samo djeca znaju. Uživala je u trenutku, neopterećena prošlim i budućim događajima, smijala se od srca i veselila se svim onim sitnicama bez kojih je život nezamisliv. Razmišljajući tako i ne prateći svoje misli, shvatila je kako je malo potrebno da bi se ponovno osjećali kao djeca. Svi mi nosimo to malo, krhko stvorenje u sebi, svoje unutrašnje dijete, svoju djevojčicu ili svog dječaka. Ona je svoju djevojčicu u posljednje vrijeme malo zapostavila, kao da je prestala obraćati pažnju na nju, a sve ono što je trebalo toj djevojčici stane u jednu riječ.
I ponovno ulovljena u zamku svojih vlastitih osjećaja, sjedila je nepomično u kutu prostorije, zureći u pod ispred sebe, boreći se sa suzama koje samo što nisu krenule. Sa strane, jedino što je čula, bilo je nekoliko puta ponovljeno isto pitanje: „Reci mi, što si ti očekivala da ću ja učiniti pa da se ti ne bi ovako osjećala?“. Odgovorila je samo: „Ništa. Sve je ok!“ A ispod toga je bila samo jedna jedina želja i potreba – zagrljaj.
Koliko puta smo sami sebe ili nekog oko nas ulovili u reakciji potpuno neprimjerenoj situaciji (i godinama)?
Sigurno puno puta više sebe nego druge. No u tom trenutku možda uopće nismo bili svjesni koliko nas je nešto, možda doista sasvim sitno i nebitno, povrijedilo, a da to nije imalo nikakve veze s osobom koja se tog trenutka našla kraj nas.
Neke riječi i reakcije ljudi s kojima smo u određenim odnosima, jednostavno nesvjesno, u nama pobude sjećanje na neke druge, bolne situacije iz prošlosti koje najčešće dolaze iz naše najranije životne dobi, pa opet, bez obzira koliko mislimo da smo ih otpustili, opet se ponove. I reagiramo tako jer ono malo dijete u nama još uvijek pamti. Ono što nismo tada imali zadovoljeno jer niti nije ovisilo o nama, već o onima koji su nas odgajali i bili uz nas dok smo odrastali. I ukoliko ta okolina nije bila topla, emotivna i susretljiva naše potrebe su ostale nezadovoljene ili zadovoljene na neodgovarajući način, i opet kao odrasle osobe to još uvijek tražimo, nadajući se da će konačno netko razumjeti i pružiti nam baš tu pažnju koja nam je nedostajala. Rekli bi, djetinjasto?! Ajde odrastimo više, vrijeme je!
Ono s čim se borimo u vanjskom svijetu zapravo je odraz onoga što vlada našim unutarnjim
Da, vrijeme je da ta djevojčica odraste i postane žena. No isto tako je i vrijeme, da djevojčicu u sebi prihvatimo i podržimo kako bi se upravo ta žena, nekada krhka i uplašena djevojčica mogla konačno osjećati sigurno, prihvaćeno i voljeno.
Naša unutarnja djevojčica/dječak je vrlo važan dio nas i otkriva nam i izražava tjelesna i emotivna stanja neovisno od zaključaka, odluka i programa koji zapravo vladaju našim umom. Dok smo povezani sa tim djetetom u nama otkrivamo kako je ono s čim se borimo u vanjskom svijetu zapravo odraz onoga što vlada našim unutarnjim. Odnosno onim što smo gradili kada smo bili mali, a na osnovu čega smo testirali realnost i tražili svoje mjesto pod zvijezdama.
Odrasli govore složenim govorom uma dok djeca govore jezikom tijela i emocija što uključuje pokret, kreaciju, umjetnost i igru, umjetnost, a riječi i rečenice su vrlo jednostavne, spontane i direktne i upravo je to jezik kojim možemo doprijeti do svog unutarnjeg djeteta. I u svakome od nas živi to jedno dijete koje ima tu čarobnu moć povesti nas kroz jedan drugačiji život i smisleniji put kako bismo ispunili svrhu svog postojanja, a time i utjecali na svijet oko sebe.
Trebamo si dati priliku, svatko od nas. Shvatiti da kao odrasli ljudi ne moramo zanemariti dijete u sebi, već da imamo puno više mogućnosti i izbora nego što smo to imali kao mali i da možemo većinu svojih želja i potreba zadovoljiti na jedan nov i zdraviji način bez obzira na to što naša okolina mislila o tome.
Poznati austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke kaže: „Svi zmajevi u našem životu možda su princeze koje čekaju da se pojavimo lijepi i hrabri. Možda je sve što smatramo strašnim u svojoj dubini samo bespomoćno biće koje želi našu pomoć.“
Kao odrasli imamo izbor i mogućnost postati ono što možemo i želimo biti
I to je ono što nas odvaja i drži dalje od života o kojem sanjamo, ta mala djevojčica/dječak u nama koje čuči zaglavljeno u različitim situacijama u kojima nas je netko povrijedio. Dijete koje još uvijek čeka te savršene roditelje koji će ga razumjeti, podržati, zagrliti, pohvaliti, pomoći mu, pružiti mu utjehu i toplu riječ, nagraditi ga, poticati ga, vjerovati mu, a opet biti dosljedni, čvrsti i odlučni.
Kao odrasli ljudi možemo u sebi razviti tog roditelja i pomoći svom unutrašnjem djetetu da iscijeli sve boli, nerazumijevanja i rane prošlosti kako bi se konačno moglo razvijati u punom smislu te riječi i upravo će u tom trenutku, to dijete podržati nas. I ma kakva god bila naša prošlost, kao odrasli ljudi imamo izbor i mogućnost postati ono što možemo i želimo biti. Imamo izbor pobijediti to ako uistinu želimo. I tada princeza postaje kraljica i ponosno nosi svoju krunu bez obzira na to da li joj je netko poklonio lijepu riječ i pažnju ili ne, jer sve što joj je potrebno već se nalazi unutar nje. Samo treba potražiti.
A djevojčica u meni rado me je podsjetila gdje sve to mogu pronaći – u svom srcu.
lakoca-zivljenja.hr
info@lakoca-zivljenja.hr
Foto: Unsplash
