Frizbi (eng. frisbee) je leteći disk izrađen od plastike i služi za igru dodavanja. Sportska igra frizbijem zove se ULTIMATE, a Google kaže: – Ultimate je dinamičan timski sport i danas se igra u preko 80 država te broji preko 7 milijuna igrača. I Hrvatska ima svoju frizbi reprezentaciju.
A – ha! A vi ste mislili pih, običan frizbi, ne’š ti naslova, ne’š ti priče.
A moja priča počinje ovako…
Bilo jednom ne tako davno, ludo sniženje letećih diskova u trgovini i sva djeca iz naselja pohrliše u trgovinu i pokupovaše sve frizbije u raznim veselim bojama… Nakon nekoliko dana jedna je majka u predvečerje napornog dana sjela odmoriti uz tada popularnu zabavu zvanu „kaj ima novog na fejsu“…
Dakle sjednem tako u običnu srijedu da otpuhnem uz obične tričarije na „fejsu“. Moj stariji sin opušteno odmara na kauču nakon višesatne igre u parku. Treći razred tek je počeo i još nema puno briga i obaveza. Mlađi četverogodišnjak igra se u sobi u miru. Zen. Muž je tu negdje, ne znam gdje, nije me briga, hešteg visim na „fejsu“… hešteg luftam si mozak… hešteg kraj je dana… hešteg pustite me na miru.
Vrtim postove raznih tema kadli me OŠTRO OŠINU slova jednog posta u zatvorenoj grupi našeg naselja. Moj zen je opasno narušen, osjećam paru kako mi navire na uši i vatru kako se nakuplja u glasnicama. Skroz sam uvjerena da su mi rogovi probili tjeme. MOMZILLA se budi.
Post kaže ovako: Pozdravljam roditelje djeteta u narančastoj majici, koje je prije 10-ak minuta gađalo frizbijem auto u prolazu kraj parka i pobjeglo. Molim da mi se javite kako bi vam vratio frizbi i dogovorio se s vama o troškovima sanacije vrata automobila. Unaprijed zahvaljujem i srdačno pozdravljam.
MOMZILLA SE PROBUDILA
Prije nego sam se verbalno bacila na svoje mladunče uspjela sam uhvatit kratki dijalog misli u mojoj glavi: – Kud si mu obukla NARANČASTU majicu??? Kaj nema pun ormar manje primjetnih 50 nijansi plavih?! – Krasno, radije bi da ga nije uhvatio, je li? Da li ti to sa svojih trist pe…, šee…, dobro, osam godina izbjegavaš odgovornost? Odličan primjer djetetu, daj se skoncentriraj!
U verbalnoj bitci prevladavao je moj EGO. Zašto nam nisi rekao što se dogodilo?! Zar se ja moram sramotit na fejsu?! Zar će mene prozivati zbog tvojih ludorija i to javno? Što će misliti ljudi da divljake odgajamo? Igrali ste se bacanja frizbija ispod auta?! Pa gdje ti je pamet?! Djetetov plač je samo poticao moj ego. Sad još i plačeš! (arghhhhh škrgutanje zubima i ostali zvuci karakteristični za Momzille).
Primjećujete? Ja ću se sramotiti, mene će prozivati… pa dobar dan EGO! Toliko sam se poistovjetila sa situacijom da se i sama osjećam napadnutom i krivom. I mene je fejsbuk izdao. Iz te perspektive ne mogu trezveno djelovati ja, već kormilo preuzima Momzilla na egotripu. I to je drage mame KRIVO.
ODGAJAJUĆI NJIH ODGAJAMO SEBE (drop dead momzilla)
S djecom se trebamo POVEZATI, ali NE i POISTOVJETITI. Oni su djeca – mi smo roditelji. Oni griješe, mi slušamo, ispravljamo, opraštamo i podučavamo svo vrijeme ih poštujući. Drage moje mame supatnice, PLAČE mi se koliko je to težak zadatak. Pišem ja vama sve ovo, ali i ja učim. Dajte mi da kopam kanale i rješavam jednadžbe s više nepoznanica, samo da ne moram odgajati sebe odgajajući njih.
Dr. Shefali Tsabary autorica knjige Svjesni roditelj prigodno kaže: „Ako želite da vam djeca uče iz pogrešaka, oslobodite se bilo kakvog osjećaja „krivnje“ kako bi shvatili da su u redu bez obzira koliko zabrljaju. Nema mjesta krivnji i osudi. Jedino ako se djeca ne boje, mogu iz pogreške izvući lekciju koja im je potrebna.“ Ja bih samo dodala oslobodite se osjećaja krivnje – vaše i njihove.
PAR MISLI ZA KRAJ PRIČE
Nako riganja prvotnog naleta vatre momzilla je nestala, a ja odlučila uključiti mozak, srce i sve ono osobine koje su majke dobile u onom trenutku kad su postale majke. O tom važnom TRENUTKU pisala sam u tekstu Eau de Poriluk i prisilno slijetanje pa ako vas zanima poanta tog trenutka evo linka.
Postupno sam dolazila k sebi. Ovo je moje dijete. Ima 8 godina. Igralo se frizbijem i frizbi je završio u automobilu. Pogriješio je. Sad razgovaramo i učimo – odgajamo. Razlučujemo dobro od lošeg ponašanja i učimo da svaka radnja ima posljedicu. Posljedica je šteta na autu čovjeka kojeg smo nazvali, ispričali se i dogovorili susret kako bi se moj sin ispričao oči u oči. Štetu nismo morali platiti. Čovjek je bio iznimno ljubazan mladi dečko i iako nema djece, pun razumijevanja. Platili smo bajadere tj. platio ih je Stariji od svojih novaca (onih što dobije za ročkas, džeparca još nema). Nesretni frizbi smo dobili nazad. Nisam primijetila da se više igrao s njim, ni on ni itko od sve one djece koja su bila pohrlila u trgovinu i pokupovala frizbije u raznim veselim bojama…
Blog Veseli kaos majčinstva možete pratiti u sklopu stranice Happy Tree, na Facebooku i Instagramu.
Foto: Unsplash
