Još jedan krug se izvrtio i stiglo nam je novo, šareno, toplo ljeto. Lagano zagrijavanje od 30 do milijun koje dovodi asfalt do pregrijavanja i odgovornost kači mačku o rep, a sve što mi želimo je bježati na more. Jer tamo su hlad, zrikavci, najljepše kulise za škljocanje više nego je pristojno, a naši dani se svode na ispijanje šarenih koktela i hipnotizirano promatranje svega oko nas: prugica, uzoraka, valova, zalazaka sunca, kuglica sladoleda…
Real life stavljamo na stranu jer od njega svi trebamo odmoriti.
Ljeto ne zna što su svakodnevni problemi, emotivne drame i sva ostala pitanja ozbiljnih mjeseci, samo smo s glavom koja nigdje ne juri i želi da sve ovo što duže traje.
Meni se na more bježi još od početka lipnja, stalno iščekujem dan kada ću spakirati kofere i otići baš u te dimenzije koje ne poznaju za rokove, objave, sastanke i to-do liste… Zapravo ako uzmem u obzir da sam s izradom tanjura krenuo početkom svibnja tada je moja žudnja očito još duža. I upravo iz želje za godišnjim je nastao ovaj stol, gdje je cilj bio vidjeti i osjetiti more usred uzavrelog asfalta.
Kao što nas valovi tjeraju da se prepustimo, s istom namjerom je taj motiv prenesen i na tanjure. Jer ljetne večeri su stvorene za slavlje života i uživanje. Dok je cijela kulisa stola metafora vraćanja na sigurno, jer koliko god naši brodovi bili raspršeni, vođeni svjetlom oni uvijek nađu i dođu u svoju sigurnu luku. Vidjeti skrivenu ljepotu u običnim stvarima, svakodnevno, i stolom usred Zagreba biti dio mora. Jer sve je moguće!
Tekst: Mile Butorac (@hungry_mile)
Foto: Marija Laća
