Odgoj djece, majčinstvo, izazovi majčinstva, razvijanje odnosa s mališanima te važnost samostalnosti i ljubavi djeteta prema hrani, sve su ovo samo neke od tema kojima se bavi naša nova Journal Family blogerica Nikolina Mamić. O tome najviše piše u svojim objavama na blogovima Mama priča i Sretni obroci gdje s roditeljima dijeli svoje iskustvo, znanje i podršku. Sve to kako bi mamama pružitla kvalitetan i stručan sadržaj koji je i njoj kao mami bio potreban, a nije ga lako pronalazila. Za početak, Nikolina je s nama podijelila neke detalje o sebi, a u budućnosti možete očekivati brojne savjete koje će vam pisati u novim izdanjima Journal Family rubrike. U nastavku možete otkriti više o njoj, njezinim projektima i planovima za budućnost.
- Možete li nam za početak reći nešto više od sebi?
Iako kao prvu stvar o sebi ne volim isticati majčinstvo jer sam u toj ulozi tek nepune četiri godine, za ovu ću rubriku reći da sam majka dvojice dječaka, Bartola, umiljatog i živahnog dvogodišnjaka i Mateja, rječitog, uskoro četverogodišnjeg, knjigoljupca. Radosti i izazove obiteljskog života dijelim sa suprugom Josipom koji mi je partner i oslonac u našim životnim kreacijama. Dijete sam mora, Korčulanka, sad već sa dužim zagrebačkim, nego onim morskim prebivalištem. Po struci sam profesorica talijanskog i hrvatskog jezika i književnosti, a radim u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.
Glava mi je često u oblacima, kreativka sam i uživam u procesu stvaranja, a u svom profesionalnom djelovanju volim otvarati vrata odgojnim temama o kojima se kod nas malo priča. Tako sam prije desetak godina vodila Dječji centar za kreativni razvoj U oblacima u kojem sam popularizirala bajkopričanje i odgoj djece kroz priče, a prva sam u Hrvatskoj pokrenula i izradu tihe knjige koja potiče senzomotorički razvoj djeteta. Otkako sam kao mama osvijestila važnost samostalnosti i ljubavi djeteta prema hrani, posvetila sam se području jela beba i male djece. Ljubav prema jelu ne gradi se samo okusima i hranom, već prije svega atmosferom obiteljskih obroka i o tome najviše pišem u svojim objavama na blogu Sretni obroci gdje s roditeljima dijelim svoje iskustvo, znanje i podršku.
“Ljubav prema jelu ne gradi se samo okusima i hranom, već prije svega atmosferom obiteljskih obroka.”
- Kako biste opisali odnos sa svojom djecom?
Naš je odnos prije svega iskren, osobito u svakodnevnom izražavanju raspoloženja i osjećaja. Kao mama se učim i trudim strpljivo i toplo prihvaćati dječju nervozu, ljutnju, tugu, bez da im umanjujem taj osjećaj riječima ne plači, nije ti ništa ili nemoj se ljutiti. I ja i suprug puno pažnje posvećujemo emocionalnom osnaživanju djece jer primjećujemo koliko je to temeljna vještina za život. Takav me odnos s djecom i najviše iscrpljuje jer nije lako uvijek prihvatiti dječje frustracije pa baš u tim trenucima i ja često pokazujem svoje neumijeće da smireno hendlam sve što dan, život i djeca od mene traže. S djecom mi je važna i iskrenost u komunikaciji onih najmanjih trenutaka dana, odgovora, pojašnjavanja… Ni takav pristup nije uvijek lak i sigurno bi nam kao roditeljima bilo lakše da djeci u malim stvarima ponekad izvrnemo istinu, no mislim da je ono temeljno povjerenje koje dijete ima u roditelja ključno za radosno odrastanje.
Na onoj svakodnevnoj razini naš je odnos tipičan za većinu obitelji: lovimo se između klasičnih dnevnih obaveza, posla i vrtića; trudim se u tom ritmu pronaći male trenutke povezivanja koji napune baterije, i meni i djeci, jutarnja priča u krevetu, šetnja poslije vrtića ili igra u dvorištu, zajedničko kuhanje ili obiteljska večera kad dijelimo dojmove dana. U tom ritmu puno je svega onoga što ispunja i roditeljsko i dječje srce: smijeha, igre, priče, nježnosti, tješenja, ali i onih drugih realnih roditeljskih čari: nervoze, suza, vike, nestrpljenja, ljutnje…
- Kako najradije provodite vrijeme sa svojom djecom, a čemu se najviše volite posvetiti u trenucima kada uspijete uhvatiti koju minutu ili sat za sebe?
Lakše mi je odgovoriti u kakvoj igri s djecom baš i ne uživam, a to je sjesti s djecom na pod i spontano se igrati, za takvu je igru kod nas stručnjak tata. Nisam ni tip koji rado ide u parkiće. U početku sam se znala i osjećati krivom što ne uživam u tim tipičnim majčinsko-dječjim aktivnostima, no s vremenom sam naučila birati aktivnosti koje me vesele i u kojima sam prisutnija i posvećena djeci. Najdraže mi je smjestiti malce u krilo i čitati priče, to je naše vrijeme za maštu, ali i za nježnu blizinu i maženje dok čitam. Nema dana koji ne završimo tako. Sa starijim volim razgovarati o svemu, u tome osjetim kvalitetno vrijeme posvećenosti, jedan na jedan, a i predivan je osjećaj kad se dijete sve više otvara i dijeli s tobom svoj mali svijet. Uživam kad idemo u skitnje po centru, kad sjednemo na kavu i podijelimo kolač, kad otputujemo na obiteljske izlete (koliko god nekad iscrpljujući bili).
Trenutke za sebe ciljano lovim kroz dan i to mi je vrijeme uistinu dragocjeno. Kao nova mama sam, dok djeca spavaju, prvo obavljala kućanske poslove, no s vremenom sam shvatila da moram svjesno uzimati vrijeme za sebe i sve ono što mi je važno van majčinstva. Uz šalicu popodnevne kave (veliki sam fan dobre kave) ili večernjeg čaja, nešto u miru pročitam, pišem svoje priče, često slušam i različite edukacije kroz koje se usavršavam i kao roditelj i kao edukator, a tada stvaram i sav sadržaj za Sretne obroke. Radni ritam mi omogućava da dan povremeno započnem u šetnjom ili druženjem s prijateljicom. Ne gledam tv, ali se volim zakačiti za seriju, poput This is us.
- Jesu li vas vaša djeca inspirirala na pokretanje bloga ili vas je na to motiviralo nešto drugo?
Blog Sretni obroci pokrenula sam iz kreativne dosade koju sam osjetila kad sam postala mama. Uvijek sam bila vrlo produktivna, radila na različitim projektima i kao mami mi je nedostajalo izražavanje sebe kroz kreativan rad, kao i onaj osjećaj da doprinosim i van svoje obitelji. Djeca su me potaknula da potražim način na koji ću kod njih potaknuti ljubav za hranom i poticati obroke u kojima ćemo uživati uz jelo, a ne se loviti sa žlicom oko stola. Naš je način bio u beba-vođa dohrani, da beba sama ručicama istražuje hranu, jede komade hrane umjesto kašica i tako razvija interes i pozitivan odnos prema jelu.
- Zašto se u fokusu našla baš dohrana beba i jelo male djece i kako se razvijao vaš blog?
Jelo djece jedna je od najosjetljivijih sfera roditeljstva. Danas se puno govori o tome što bi beba trebala jesti pa su mnoge mame pod velikim pritiskom čime hraniti dijete, a taj se osjećaj često nesvjesno prenosi na bebu i prerasta u frustrirajuću borbu za jelu. U današnjem užurbanom ritmu života, u vedrim zajedničkim obrocima s djecom pronašla sam divnu priliku, ne samo za uživanje u hrani, već i za obiteljsko zajedništvo. Naši najljepši trenuci često se zbivaju za stolom, dok jedemo i povezujemo se u razgovoru, šali, priči, bez da si brojimo zalogaje. To je ono što dijelim i s drugim roditeljima, kako pozitivnim odgojnim pristupom njegovati odnos povjerenja u dijete i poticati ljubav prema jelu.
“Odlučila sam mamama pružiti kvalitetan i stručan sadržaj koji je meni kao mami bio potreban, a nisam ga lako pronalazila.”
Kad sam 2018. s prvom bebom započinjala dohranu komadima, ljudi oko nas su na to reagirali s velikom znatiželjom pa sam na Instagramu počela dijeliti naše pozitivno iskustvo sa željom da mamama približim informacije o toj metodi dohrane. Na profilu se okupljala sve veća zajednica mama kojima je sadržaj bio koristan i poticajan, sve su me češće tražile za savjet, a ja sam sve više educirala o tome kako jedu bebe i mala djeca, kako se prevenira izbirljivost te kako roditelji mogu pozitivno, bez prisile ili ucjene, poticati dijete na jelo. S time je rasla i moja ideja i odlučila sam mamama pružiti kvalitetan i stručan sadržaj koji je meni kao mami bio potreban, a nisam ga lako pronalazila. Trenutno je u završnoj fazi izrada web platforme Sretni obroci za koju vjerujem da će postati mjesto na kojem će svaka mama moći naći informacije, savjete i inspiraciju za opuštenu dohranu beba, samostalno jelo male djece i pozitivne obiteljske obroke bez borbe.
- U međuvremenu ste na svom osobnom profilu @mama.prica počeli objavljivati i vrlo iskrene kratke priče o majčinstvu, u serijalu Dječja škola života. Kako ste krenuli s tim pričama?
Za sebe mogu reći da sam predana mama koja u roditeljstvu vidi poligon za rast u strpljenju, prisutnosti, prihvaćanju,… Na kraju dana mnoge me situacije s djecom ostave s pitanjima u glavi: kako postupam s djecom, otkuda izviru neke moje reakcije na njihova ponašanja? Promišljam o tome što želim poticati u svojoj djeci i što trebam mijenjati da bih u tome uspjela. Ali, isto tako, na kraju dana nerijetko budem toliko iscrpljena da se samo želim isključiti i isprazniti glavu uz scrollanje. Kako na Sretnim obrocima često komuniciram s mamama na Instagramu, primijetila sam da nas mnoge povezuju slični roditeljski osjećaji i izazovi, no kao da nam je to neugodno priznati i iskreno o tome pričati.
Osim toga, koliko god volim Instagram jer mi služi kao platforma za pozitivnu inspiraciju, toliko mi je jedno vrijeme stvarao frustraciju neiskrenim prikazivanjem idealne slike života. U jednom trenutku svoje osobne majčinske težine, u inat toj nerealnoj instagramskoj perfekciji, iskreno sam uz jednu fotografiju prosula misli u kratkoj priči i tako je sve krenulo. Pozitivni komentari žena i mama koje se prepoznaju u mojim riječima potaknule su me da nastavim pisati. Oduvijek sam voljela pisani izričaj, a sad mi je on i neka vrsta osobne terapije pa, kad mi je najteže, pišem.
- Postoji li neka tema za koju ste primijetili da je možda najosjetljivija za roditelje, vaše čitatelje? S druge strane, koje teme nailaze na najviše pozitivnih reakcija?
Tekstovi kojima najviše dopirem do čitateljica su oni u kojima najiskrenije prikazujem svoju osobnu ranjivost, ne samo kao majka već, prije svega, žena. Volim pričati o ranjivosti mama u osjećaju “neuspjeha” pri hranjenju jer mama se oduvijek percipira kao hraniteljica, od trudnoće, do dojenja i dohrane. Svaki “neuspjeh” da nahranimo svoje dijete snažno nas pogađa, pogotovo kad se nađemo pod povećalom okoline koja često, umjesto podrške, nudi samo neke “pametnije”, a neprimjenjive savjete.
“Svaki “neuspjeh” da nahranimo svoje dijete snažno nas pogađa, pogotovo kad se nađemo pod povećalom okoline koja često, umjesto podrške, nudi samo neke “pametnije”, a neprimjenjive savjete.”
Pišem o tome kako bih ohrabrila mame jer u mojim očima mama nije hraniteljica “samo” hranom, već djecu hranimo prije svega pažnjom, prihvaćanjem, neumanjivanjem njihovog doživljaja svijeta i poticajem na samostalnost. U pričama iz Dječje škole života također su najprihvaćenije teme ženskog i majčinskog osjećaja neuspjeha, kad iskreno pišem kako teško pronalazim ravnotežu u svojim životnim ulogama, da ne znam kako biti prisutna s djecom, kako se osjećam kad se izvičem na djecu ili kako učim prihvaćati sebe i svoje životne strahove… Fascinira me kako u životu najviše rastemo kroz ono što se najviše bojimo pustiti iz sebe van .
- S obzirom na to da se radi o prilično osobnim i osjetljivim temama, jesu li mame zahtjevna publika?
Iz mojeg iskustva nisu – žene i mame su moja najtoplija publika. Većina ih osjeća moju iskrenost, dobronamjernost i percepciju da sam i ja jedna od njih, jedna od nas, a ne neka idealna žena koja sve može, zna i nikad ne griješi. Svaki put kad se odvažim podijeliti neke svoje najintimnije misli, mame mi uzvraćaju svojom iskrenošću u kojoj bodrimo jedna drugu i pokazujemo si da smo, na svoj jedinstven način, ipak sve uistinu vrlo slične, sa sličnim izazovima, strahovima i mislima.
- Ako do njih ikada dođe, kako se nosite s negativnim komentarima?
Rijetko se susrećem s takvima. Mislim da je tome tako jer sam u svom izričaju autentična i usmjerena na iskreni poticaj, a ne na prozivanje i kritiku te u svemu polazim od osobnog primjera. No povremeno doleti i do mene neka otrovna strelica riječi. Iako mi prve misli lete u propitivanje čime sam ih “zaslužila”, trudim se i učim takve poruke odvojiti od sebe u čemu mi pomaže sjetiti se da svi mi tumačimo riječi i svijet oko sebe onako kako trenutno možemo ili želimo čuti.
Odgoj je vrlo osjetljiva sfera i prirodno je da se neki roditelj osjeti ranjivim u svom nezadovoljstvu ili nemoći da mijenja stvari. S ljudima različitog mišljenja ne ulazim u rasprave, poštujem ih jer svatko ima pravo na svoju percepciju koja proizlazi iz naših osobnih postavki. Danas svatko ima mogućnost naći za sebe sadržaj za koji smatra da ga najbolje potiče prema smjeru u kojem želi ići, bilo u roditeljstvu ili nekoj drugoj sferi života.
- Spomenuli ste da držite i edukacije Sretni obroci. Kome su namijenjene edukacije i kako roditelji mogu sudjelovati u njima?
Četiri godine na društvenim mrežama nesebično dijelim svoje iskustvo i znanje o jelu beba i male djece. Prije godinu dana, uz veliki poticaj supruga koji mi je snažna podrška u svemu što radim, pokrenula sam prvu hrvatsku online edukaciju za mame i bebe koje kreću u dohranu, “Beba papa sama” u kojoj sam povezala stručne smjernice za uvođenje krute hrane i praktične savjete za bebino prihvaćanje hrane i samostalno hranjenje.
Program je jedinstven jer se temelji na metodi pozitivnog pristupa jelu i namijenjen je roditeljima koji s djecom žele graditi zdrav odnos prema hrani, poticati vještinu samostalnog jela i ponajviše radost zajedničkih obiteljskih obroka. Za roditelje djece koja nerado jedu, kao i one koje trebaju pomoć u izbirljivosti, izradila sam program “7 koraka do veselih obroka” koji nudi konkretne primjenjive korake za promjenu navika borbe s jelom (nesamostalnost djeteta u jelu, odbijanje hrane, izbirljivost, jelo s ekranima…)
“Program je jedinstven jer se temelji na metodi pozitivnog pristupa jelu i namijenjen je roditeljima koji s djecom žele graditi zdrav odnos prema hrani.”
- Koji su vaši planovi za budućnost?
Profesionalno se želim se nastaviti usavršavati na području dječje razvojne psihologije, odgoja i obrazovanja i to i dalje primjenjivati bilo u pedagoškom radu s djecom u školi ili nekoj drugoj sferi edukacije roditelja i djece. Što se tiče Sretnih obroka, imam mnoštvo ideja za podršku roditeljima u poticanju djece da jedu radosno i bez borbe, no potaknta nekim lošim iskustvima, još bih ih neko vrijeme zadržala za sebe. Svaki je moj profesionalni angažman autentičan izraz osobnog rasta u nekoj sferi pa sam sigurna i da ću u budućnosti, kako se budu mijenjali moji interesi i prioriteti, prepoznavati neke nove izazove kroz koje ću se ostvarivati, kako profesionalno, tako i osobno jer je to za mene usko isprepleteno.
Kao i uvijek, puno maštam, o svojoj prvoj knjizi, o još jednoj bebi, o brojnim putovanjima, o kreiranju nekog mirnijeg obiteljskog ritma u kojem ne jurim i u kojem mogu biti prisutnija za potrebe svoje obitelji. Planova mi nikad ne nedostaje, no posljednja godina, dvije, svojim me nepredvidivim zbivanjima podsjećaju krhkosti života pa mi je najveći plan za neku blisku budućnost uvježbati mirnije prihvaćanje svih neprilika koje život donese, kao i hrabrije ostvarivanje prilika za ispunjen život.
Foto: Sanja Jagatić
