Je li intimnost na crvenom tepihu moguća?, odgovor na ovo pitanje pokušava dati slikarica Luisa Pascu u svojem novom ciklusu radova Red Carpet Intimacy, koji predstavlja samostalnom izložbom u galeriji Kolekcionart (Zvonimirova 7, Zagreb) – prostoru istoimene digitalne platforme pokrenute proljetos s ciljem promocije mladih hrvatskih vizualnih umjetnika.
Otvorenje izložbe, koja se održava u sklopu Artupunkture, održat će se u srijedu, 18. listopada u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 28. listopada, a moći će se pogledati radnim danom od 10-19 sati i subotom 10-13 sati.
Riječ je o radovima koji problematiziraju odnos privatne i javne sfere života u kojem se isprepliću blještavilo reflektora i pogledi javnosti s najintimnijim ljudskim potrebama i osjećajima. Luisa na lucidan način pronalazi u svojoj okolini i vlastitim iskustvima teme i događaje usko vezane uz poljupce i senzualnost koja se odvija između dvoje ljude u bliskome odnosu.
Osim poljubaca, odnosno zagrljaja koji se javljaju kao lajtmotiv čitave ove serije, kao glavni protagonist priče pojavljuje se i crveni tepih – gotovo personificirani objekt koji u Luisinoj seriji postaje (ponekad) vladar scene i šef glamura – po kojemu ljudi padaju, gaze, plešu i prolijevaju…
Kako pojašnjava povjesničar umjetnosti Bartol Fabijanić, “ono što ovu seriju radova razlikuje od uvriježenog i tradicionalnog načina poimanja (slikarske) teme poljupca jest odsustvo bilo kakve patetike, odnosno baš suprotno, pristup koji u sebi sadrži romantičnu komponentu, no ujedno ogoljava prirodu poljubaca do najskrivenijih detalja. Tako kadriranje pojedinih slika, za razliku od očekivanog poljupca, u krupnome kadru hvata dio leđa na kojima vidimo stisak partnera, ili pak donji dio tijela nevidljivih protagonista slike – iz kojih autorica iščitava iskreniju emociju od one koju oni pokušavaju odaslati izrazima svojih lica, kao rezultat nesvjesne i automatske reakcije tijela na čin poljupca.”
Kako pojašnjava povjesničar umjetnosti Bartol Fabijanić, “ono što ovu seriju radova razlikuje od uvriježenog i tradicionalnog načina poimanja (slikarske) teme poljupca jest odsustvo bilo kakve patetike, odnosno baš suprotno, pristup koji u sebi sadrži romantičnu komponentu, no ujedno ogoljava prirodu poljubaca do najskrivenijih detalja. Tako kadriranje pojedinih slika, za razliku od očekivanog poljupca, u krupnome kadru hvata dio leđa na kojima vidimo stisak partnera, ili pak donji dio tijela nevidljivih protagonista slike – iz kojih autorica iščitava iskreniju emociju od one koju oni pokušavaju odaslati izrazima svojih lica, kao rezultat nesvjesne i automatske reakcije tijela na čin poljupca.”
