Bili smo na probi predstave Zbilja u zagrebačkom HNK i pričali s redateljem Tomislavom Šobanom

Ove nedjelje prva dramska premijera u zagrebačkom HNK pripala je eksperimentalnoj predstavi Zbilja. Autorski projekt Tomislava Šobana odigrat će fantastični Nina Violić i Livio Badurina u tonskoj dvorani kazališta. Ovaj po svemu zanimljiv kazališni eksperiment zaintrigirao nas je pri samom opisu pa smo svratili na probu uoči premijere kako bismo vam dočarali kako iza kulisa izgleda pripremanje jedne ovakve predstave.

ZBILJA

Dvoje glumaca u dvorani na vrhu zgrade građene u Austro-Ugarskoj.
U prostoru uređenom u modernističkom stilu 50-ih godina prošlog stoljeća.
U dvorani ponajprije namijenjenoj za tonska snimanja.

Dvoje glumaca u dvorani izvest će eksperiment.
Inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana.

Eksperiment ili pokus je analitički postupak za proučavanje uzročno-posljedičnih odnosa.
U prirodnim znanostima to je postupak kontroliranog opažanja i mjerenja pojava.
Pokus nam daje odgovore zašto se nešto zbiva.
Zašto se isto ponavlja.

Eksperiment može uputiti na to što je bitno, a što nebitno.
Pokus može baciti novo svjetlo na poznate pojave.
U prirodnim znanostima eksperiment je uspio ako uvijek daje isti rezultat.
U dramskoj umjetnost eksperiment je uspio ako nikada ne daje isti rezultat.

Što nam je o predstavi rekao redatelj, kojem je ovo režijski prvijenac u kazalištu, pročitajte u nastavku.

• Zbilju nazivaš dramskim eksperimentom, zašto? Možeš li nam malo to pojasniti?

Drama je često bazirana na sukobu dvaju ili više likova. Dramski predložak je najčešće namijenjen izvođenju u kazalištu. Ipak u ovom slučaju ne radi se o konvencionalnom predlošku. Za polazišnu točku uzeo sam knjigu Richarda Feynmana „Osobitosti fizikalnih zakona“ sročenu iz njegovih predavanja. On me se dojmio svojim pristupom rješavanja problema u znanosti te me inspirirao da postavim na pozornicu situacije od kojih neke navodi kao primjer. Ipak, ne u želji da publici držim predavanja iz fizike, već da fizikalne zakone stavljam u kontekst društvenih konvencija i ljudskih sudbina. U tom slučaju dvoje glumaca prisutnih na sceni, kreiraju nekoliko konstelacija likova dok ujedno ostavljaju mogućnost interpretacije da zapravo nisu u isto vrijeme u istom prostoru.

• Scena je naoko jednostavna, ali kako smo mogli vidjeti na probi i zaključiti, radnja nije nimalo. Propitkuješ ovdje neka važna pitanja Što je bitno, a što nebitno. Što je tebi bilo bitno pri postavljanju ove predstave? Što njome želiš izraziti?

Razlučiti bitno od nebitnog je kompleksno pitanje za svakog od nas u našem životu ovisno o razdoblju. To nam je bila neka polazišna točka u početnim probama te je stvorilo mnogo dobrih situacija od kojih opet mnoge nisu završile u predstavi. Ipak postavili smo kod predstave – što je meni kao redatelju tada bilo bitno.

Na sceni je pozornica odijeljena od publike drvenom pregradom s 54 prozora. Kroz okvire gledamo razlomljene fragmente naše svakodnevice, od stanovanja preko radnog dana do zabava. Svi smo si mi bitni iako ujedno znamo da čovjek nije središta svemira. Gravitacija kao i ostali fizikalni zakoni postoje i bez nas, čovjek ih je imenovao i izmjerio te postavio u jednadžbe i formule. Učinili smo sebe i svoje potrebe najbitnijim i teško nam se odvojiti od tog egocentričnog razmišljanja.

• Inače režiraš filmove i imaš doista široke interese. Kako si se snašao u ulozi redatelja kazališne predstave?

Ovaj projekt je krenuo na specifičan način. Prvo su Nina Violić i Livio Badurina izrazili želju da rade sa mnom. Ravnateljica Nenni Delmestre je odobrila. Priznajem da sam isprva mislio odbiti. Asistirao sam na tuđim predstavama i pratim kazališnu scenu. No to mi se nije činilo dovoljno da pristanem režirati predstavu. Ujedno počašćen sam pozivom od dvoje takvih klasnih glumaca. Ostavio sam si nešto vremena da odlučim i pristao tek kad sam shvatio što želim istraživati. Još jedan bitan faktor je bio da sam imao slobodne ruke postaviti svoj autorski tim. Sramežljivo sam krenuo i postepeno se izgradilo povjerenje između Nine, Livija i mene, a to je najbitniji preduvjet za kreativno stvaranje. Iako nije nimalo jednostavno unutar kompleksnih kazališnih pravila, priznajem da sam brzo počeo guštati. Razlika između filma i kazališta je golema i u počecima me zabavljalo prepoznavanje razlika. Zanimljivo je kroz koje stadije smo na kraju prošli svi zajedno i pojedinačno.

• Tim koji radi na predstavi je sjajan, kako vam je surađivati?

Imati priliku raditi sa stručnim kolegama i vrsnim umjetnicima na nekim probama je rezultiralo čarobnijim scena koje ostavljaju bez daha. Nadam se da ćemo kroz tu nadahnutu suradnju uspjeti prenijeti zaokruženu cjelinu. Budući da se radi o malom timu želja mi je navesti ih sve. Već spomenuti glumci Nina i Livio. Suradnja s redateljicom Natalijom Manojlović kao suradnicom za scenski pokret i dramaturgom Marinom Lisjakom stvorilo je, nadam se, zanimljivu predstavu. U njoj je predivna glazba Mire Manojlovića, začudni kostimi Gabrijele Krešić i svjetlosne kombinacije Luke Matića. Bez njih ne bi bilo „Zbilje“.

• Kako se osjećaš uoči praizvedbe na velikim daskama zagrebačkog HNK?

Sva sreća da nisu velike kazališne daske, već male u daščanoj prostoriji na drugom katu. Što je ipak lakši zadatak. Na početku je bilo i straha kojeg sam se s vremenom oslobodio, zamijenilo ga je ushićenje i znatiželja. Teško je to sročiti. Zahvalan sam na prilici i radu s Ninom i Livijom i ponosan na svoju autorsku Ekipu.

Premijera predstave je u nedjelju u 19:30, a ovdje možete vidjeti i ostale termine.

Foto: Martina Movrić