Odveli smo Domagoja Ivankovića na sladoled i porazgovarali o Kumovima, kazalištu i njegovim svestranim hobijima
Domagoja Ivankovića možda najviše znate zbog serije Kumovi u kojoj glumi simpatičnog Josipa koji nasmijava sa svakim pojavljivanjem u sceni. Međutim, mladi glumac uspješno gradi svoju karijeru na daskama koje život znače u Teatru Exit gdje nastupa u izvrsnim predstavama. Nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta te brojne nagrade za uloge u predstavama Exita samo su neke u nizu uspjeha koje Domagoj niže. Osim glume, bavi se sa svim i svačime, a mi smo ga odveli na sladoled i porazgovarali o njegovim svestranim hobijima i glumačkim aspiracijama.
Možeš li nam reći nešto više o svom putu do uspješne glumačke karijere? Što te inspiriralo da postaneš glumac?
Negdje u osnovnoj školi sam krenuo na dramski studio koji se održavao u GK Joza Ivakić te sam se tamo po prvi put upoznao s kratkim scenicama, etidama i vježbicama kroz igru. Dramski studio je bio dobro polazište jer sam kroz igru kao dijete najviše naučio. Moram priznati da sam imao veliku sreću što je u Vinkovcima održavan Festival glumca. Tamo sam sam imao prilike svake godine pogledati veliki broj predstava koje su me, što sam postajao stariji, sve više zanimale i poticale na veće promišljanje o odrastanju, emocijama i na neki način me odgajale.
Predstave koje su me zaista privukle su bile Bljesak Zlatnog Zuba, Helerova noć, te naposljetku jedna od najbitnijih – Nemirne noge Teatra Exit u režiji Saše Anočića. Tada sam si rekao da ću jednog dana raditi u tom kazalištu, s tim čovjekom, a nije mi bilo ni na kraj pameti da će se to zbilja dogoditi. Upisao sam studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2016. u klasi prof. Jasmina Novljakovića. Za par mjeseci je došao i Saša Anočić te mi dao jedinstvenu priliku da radim u Exitu njegov tekst Niko i ništ – odnosno GospOUdinNOUbadi. Radom, radom, radom i velikom željom sam danas tu gdje jesam i ne mogu zamisliti bolji posao, poziciju i kazališni svijet u kojem se nalazim.
Poznat si po ulozi Josipa u seriji Kumovi. Kako si se pripremao za ulogu i što ti je bilo najuzbudljivije u radu na seriji?
To je bio moj prvi rad na velikom TV projektu tako da nisam imao nikakvo iskustvo pred kamerama. Pripreme pretjerane nije bilo, većinom su to razgovori s kreativnim producentom u kojem smjeru će ti se lik razvijati. Tako snimaš scenu po scenu i nekako dobivaš veću sliku o liku. Najuzbudljivije je to što snimaš s kolegama iz cijele Hrvatske i usavršavaš dijalekt dalmatinske zagore, što je veliki izazov, ali uz kolege na setu i izvorne govornike to nije bio nikakav problem. Nadam se da Slavonci neće zamjeriti. Bar se to tako kod nas kaže.
Glumiš i u Teatru Exit. Što te privuklo tom kazalištu i kako ono utječe na tvoj pristup glumi?
Kao što sam već spomenuo, prva predstava koju sam gledao su bile Nemirne noge. Zatim sam gledao Njuške, nakon toga Kauboje, pa naposljetku i Shakespeare na Exit, u kojem danas ponosno i igram. Iz predstave u predstavu, uočio sam obrazac rada i pristupa kazalištu, kojeg sam prisvojio kao svoj. Dakle u Exit može doći bilo tko, od doktora znanosti do srednjoškolca. Svi će iz predstave dobiti ono najbolje. U Exitu nema razlike, podilaženja, podigravanja. Sve što sam ikad gledao tamo svelo se na glumačku izvrsnost, disciplinu i dosljednost. Mislim da je to ključ koji jednostavno funkcionira zadnjih trideset godina.
Glumci navuku crnu tehniku (crna majica, hlače, cipele) na sebe i transformiraju se u sve što je potrebno kako bi se ispričala priča. U Exitu sam najviše plakao, smijao se i slavio. Dobio sam sve što jedan srednjoškolac i mlad čovjek treba dobiti od kazališta. Vidjeti kako živim i kako žive neki drugi ljudi. Saša je uvijek govorio da trebamo dobro nasmijati ljude, da budu otvoreni, a zatim im lupiti šamarčinu.
Za mene je gluma vještina, disciplina, strašan rad i “ono nešto”, a naposljetku smatram da je stvar dobre glume spremnost pokazati ono najbolje i najgore od sebe, biti ranjiv i ne bojati se vlastitog iskustva. Da se razumijemo, gluma je običan zanatski posao, samo mi nemamo papagajke kao vodoinstalater, nego baratamo sa svojim iskustvima i emocijama kao alatima. Ponekad me živcira kada se gluma uzdiže kao mi smo posebni, ovo-ono, cici-mici. To je samo posao – budi čovjek.
Predstave u kojima glumiš, SHAKEspeare. Realisti i GospUOdinNOUbadi izvedene su na ovogodišnjim Ljetnim noćima Teatra Exit. Kakve su bile reakcije na predstave i koju poruku želiš da publika izvuče iz njih?
SHAKEspeareNaEXIT je prošao izvrsno. Ja sam jako entuzijastičan oko te predstave jer je ovo već 17. godina izvođenja, a ja sam dobio priliku igrati u njoj. Tako da svaki put prije predstave idem okolo po garderobi i govorim Živku i Marku da ih volim. To je zaista istina. U nogama imaju više od 500 igranja, a ja svjedočim njihovim kreacijama. Prekrasno su me obučili za predstavu i predstava je mojim dolaskom obogaćena za koji metar kvadratni scenskog prostora i koju plemenitu šalu. Svi koji ne volite Shakespearea, dođite – možda, ali samo možda, nešto naučite.
Realisti su napravljeni ekspresno s dobrom ekipom koja se bacila na glavu i dobili smo ovu bebu. Nika Ivančić, izuzetno prosječna glumica, je zaista dala svoj maksimum i ovim putem joj se zahvaljujem što je probala. Šalu na stranu, ako ikad želite vidjeti malog lava od metar i ćevap kako riče na sceni uživo – dođite na Realiste. Oni su presjek i seciranje društva na dugačko i široko. Imamo odlične polazišne točke i mislim da smo odlična generacija koja pokriva sve događaje od sedmog stoljeća do danas. Neka vrsta TikToka uživo. Umjesto mobitela, možete staviti mozak na punjenje.
GospOUdinNOUbadi Saše Anočića predstava je rođena u zoru covida. To znači da smo prekinuli igranja i zapravo smo jako malo puta odigrali ovu predstavu. Radi se o Saletovom opusu Trilogije Gubitnika, gdje se nalaze Kauboji, Smisao Života gospodina Lojtrice i naposljetku GospOUdinNOUbadi iliti Niko i Ništ’. Ovo je predstava koja me dovela u Exit i s njom zapravo obilježavam početak svog profesionalnog rada. Kako predstava nije zaživjela, igramo je rijetko, jer publika ne zna da je to dio sjajne trilogije. Nažalost, nije se to dogodilo samo Noubadiju, nego i drugim sjajnim predstavama za vrijeme pandemije. GospOUdinNOUbadi je priča o malom čovjeku i borbi protiv birokracije. U predstavi Niko putuje od šaltera do šaltera ne bi li spasio svoju voljenu kućicu.
Predstava je izuzetno smiješna, ali čuvajte se šamara. Htio bih da ljudi dođu i gledaju Nobuadija. Da vide da, kad im je u životu loše, uvijek može gore. Molim publiku da dođe pogledati predstavu jer je to trenutačno jedina živuća predstava Saše Anočića u Zagrebu. S ovom predstavom sam osvojio svoju prvu veliku nagradu – Gran Prix za najboljeg glumca na 37. Susretima teatara u Brčkom – nisam se umislio.
Postoji li neki žanr koji ti je posebno drag ili koji bi volio istražiti u budućnosti?
Ne pretjerano. Volim reći da sam svojim dolaskom u Exit ispunio sve svoje glumačke potrebe te da se mogu vratiti nazad u uniformu medicinskog tehničara. Tako da zapravo jedva čekam što me dalje čeka. Ali volim slapstick, volim dobru dramu, volim sve. Sve što je točno, istinito i dobro.
Tko su ti glumački uzori ili inspiracije?
Svaki glumac kojem imalo povjerujem, koji me rasplače i nasmije, koji me iznenadi i koji napravi ono što sam najmanje očekivao je moj uzor. Nisam teška mušterija da mi netko bude favorit ako je odličan. Nema tu pitanja tko je koliko talentiran, nego to koliko i KAKO radi. A sad dio iz spomenara – moji glumački uzori: Iskra Jirsak, Amanda Prenkaj, Luka Knez, Živko Anočić, Jadranka Đokić, Boris Isaković, Marko Makovičić, Lovre Kondža, Jelena Miholjević, Nika Ivančić, Matija Ferlin, Dražen Krešić, Ugo Korani, Tea Harčević, Matea Bublić, Gordan Marijanović, Stojan Matavulj, Ana Marija Veselčić, David Shiner, Jasmin Telalović, Goga Marin, Judita Franković, Ivan Čaćić, Matea Grabić Čaćić, Hrvoje Kečkeš, Iva Jerković, Sanja Marković, Olga Pakalović, Rok Juričić, Iva Kraljević, Saška Naumov, Sosky, Hergy, Bogdy, Klasa, Mama, Tata, Brat, Baka, Jetry, Žena. Ovo je sam mali dio ljudi koje sam možda i ovlaš vidio na sceni/filmu, s nekima sam živio, s nekima sam radio, s nekima sanjam da ću raditi. Za sve ostale upite, pošaljite mi poruku “jesi li me ikad uvjerio”, pa ideš u spomenar.
Osim glume, imaš i puno hobija, od kojih je jedan i glazba. Sviraš petnaestak instrumenata. Kako imaš vremena za sve to i koji ti je najdraži instrument?
Definitivno nemam vremena koliko bi htio. Ali evo anegdote. Kupio sam frulu i žena mi ju je sakrila jer ne trpi da pištim dok sam na kauču, u kuhinji ili na WC-u. Ne bih za sebe rekao da sam majstor svih instrumenata. Neke znam više, neke manje, ali najbitnije je da ih znam dovoljno za kazalište da se njima mogu služiti u predstavama. Sviranje u predstavama je isto jedna bolesna navika koju mi je usadio pokojni Sale. Jer kad dođeš na predstavu, pa vidiš da pjevaju, sviraju, plešu – što će ti više. Najdraži instrument mi je bariton ukulele (hvala Keti), mali, praktičan, sladak i odlične boje zvuka. Matija Antolić me upoznao s tim malim veseljem i od tada mi je jedan od najdražih instrumenata. Volim gitaru, obožavam bas i pokušavam nabaviti manju harmoniku, imam neku veliku, a ne treba mi. Ima li tko da se želi mijenjati?
Studirao si glumu i lutkarstvo, a radiš i kao mađioničar na dječjim rođendanima i eventima. Što te pak, privuklo tome?
Mislim da nemamo što pričati o ovome. Tko ne voli kad se nešto pojavi, stvori, ode, dođe, prsne, šprsne i čuči?! Kao dijete te privuče čarolija kao takva, a kad si malo stariji, ne voliš baš da te se pravi budalom, pa sam shodno tome ja izučio zanat. Mislim da je kazalište univerzalna riječ za svekoliku čaroliju, ali je mađioničarstvo malo uža niša umjetnosti koja se također grana na previše strana. Volim zabaviti ljude i lagati ljude, ali obučen u šareno, jer onda ti se prašta! Šalim se…
Mislim da nema ljepšeg prizora nego pokazati nekome trik i vidjeti ga kako se pretvara u dijete, s oduševljenjem, iskrenošću i smijehom. Ja sam neke trikove izveo nebrojeno puta, ali se nisam dovoljno nagledao izraza lica. Volim ljudima pružiti određenu dozu sigurnosti kad su u mom prisustvu i nisam se umorio od toga. Čarolija je jedan dio mene, mog identiteta. Uglavnom, da ne duljim, volim da viču za mnom “vid’ ovog čarobnog lika!”
Čuli smo da si i strastveni kolekcionar društvenih igara. Daj nam preporuku par najboljih koje voliš zaigrati u društvu.
Dobra strast daleko se čuje, a skupa još dalje. Ne. Postoji. Bolje. Zajedničko. Vrijeme. Od igranja društvenih igara. Brajko mili, čas si u Istanbulu pa prodaješ krave za dijamante, čas si špijun za KGB, pa malo budeš vještica koja dostavlja napitke i bježi od udarca patuljka s motornom pilom. To je meni film, crtić i sportska aktivnost u jednom. Moderne društvene igre nisu teške, postoje naravno kompleksnije, ali se sve daju naučiti. Većina igara je jezično neovisna tako da ne moraš poznavati jezike i možeš se dobro zabaviti. Preporučujem Istanbul za hrabre, igru Menara za živčane, Avalon za sociopate, Dixit, Catan i Carcassonne za početnike.
I konačno, kakvi su planovi za budućnost? Spremaš li nešto uzbudljivo što možeš podijeliti s nama?
Planovi su igrati još dugo predstave u Teatru Exit, nekada zaći do ZKM-a, otpjevati koju u kazalištu Komedija, spustiti se s cuga u HNK Zagreb. Uglavnom igrati predstave koje me se tiču i u kojima imam što reći. Uostalom, nemam velikih karijernih apetita osim ovog pravog. Naslućuje se još poneki dobar naslov u Teatru Exit u kojem jedva čekam nove mlade ljude kojima će kazalište poslužiti kao pravilnik za normu, ukus i diskurs. Kazalište je živo biće prema kojem se odnosim s velikim strahopoštovanjem. O budućnosti ne volim puno, a što bi rekao naš dobar prijatelj ban Josip Jelačić “Što Bog dade i sreća junačka.”
Zahvaljujemo Caffe baru Crni mačak i Kofer. na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
