Rado s vama dijelimo priče o uspješnim mladim ljudima koji svima nama mogu biti inspiracija zbog svoje kreativnosti, poduzetnosti i ustrajnosti u ostvarivanju vlastitih ciljeva. U ovu kategoriju svakako bismo uvrstili 28-godišnjeg Brunu Mustića, akademskog redatelja i međunarodnog filmskog producenta, široj javnosti poznatog kao direktora Brač Film Festivala.
S Brunom smo imali priliku razgovarati povodom devetog izdanja BFF-a koji će se u Supetru održati od 9. do 12. kolovoza. Zašto Brač smatra Malim Cannesom, kako je započela njegova ljubav prema sedmoj umjetnosti te što ga je nagnalo da život nastavi na londonskoj adresi, Bruno nam je (uz niz ostalih zanimljivosti) otkrio u nastavku.
- Pred nama je deveto izdanje Brač Film Festivala. Možeš li nam otkriti što nam ono donosi?
Za deveto izdanje Brač Film Festivala posjetitelji mogu očekivati hrvatske premijere regionalnih dugometražnih igranih filmova na otoku Braču te dolazak svjetski priznatih filmskih zvijezda. Jako smo sretni što festival otvara debitantski film Andreja Korovljeva Hotel Pula koji je otvorio ovogodišnji Pulski filmski festival i rasprodao Arenu s 5.000 gledatelja.
Također, očekuje se i dolazak oskarovaca u Supetar. Dvostruki dobitnik Oscara Sir Christopher Hampton (The Father, Atonement, Dangerous Liaisons) dolazi održati predavanje na Festivalu kao i njegov britanski kolega producent Graham Broadbent (Three Billboards Outside Ebbing Missouri, In Bruges, Best Exotic Marigold Hotel) koji je ove godine bio nominiran za najbolji film (Banshees of Inisherin). Ono što je obojici zajedničko je da njihovi filmovi kad se zbroje imaju ukupno 9 osvojenih Oscara, 40 nominacija za Oscar, a oni kartu za Brač Film Festival :).
- Vratimo se nakratko na početak. Kako je započela priča Brač Film Festivala? Što te potaklo na njegovo osnivanje?
Kad sam osnovao Brač Film Festival imao sam 19 godina i počelo je sve kao ideja koja je imala dva cilja: s jedne strane stvoriti centralno mjesto za druženje mladih filmaša iz regije, a s druge ponuditi gradu Supetru i otoku Braču jedan projekt koji će ga pozicionirati na mapi filmskih destinacija. U Supetru sam ljetovao gotovo cijeli život i cijeli Brač je toliko predivan i raznolik da se prirodno nameće kao idealna filmska destinacija. Što se kasnije i pokazalo jer su uslijedile i brojne domaće i inozemne produkcije koje su se dogodile na otoku. A pokrenuli smo i projekt Filming on Brač gdje smo popisali sve lokacije na otoku. Tako da, ja vidim Brač i Supetar kao Mali Cannes i radimo sve da se kroz godine u to i razvije.
- Na što si posebno ponosan u ovih osam održanih izdanja festivala?
Iznimno sam ponosan na ljude koji čine srž Brač Film Festivala, na našu organizaciju, volontere i sve koji već devet godina s nevjerojatnom predanošću i strašću žive za festival. Ovo je naša prava filmska obitelj, a Festival je naša zajednička beba kojoj posvećujemo neizmjernu pažnju i ljubav. Iako svi imamo svoje primarne poslove, svaki trenutak slobodnog vremena posvećujemo planiranju i organizaciji Festivala, često se okupljajući na kasnonoćnim sastancima nakon napornog dnevnog posla. Pri tome, osim na suradnike i volontere, mislim i na gledatelje koji dođu gledati filmove te nevjerojatnu ekipu lokalnih super-žena iz grada Supetra poput gradonačelnice Ivane Marković i producentice Jasne Damjanović te direktorice TZ-a Martine Rendić, koje nam omogućavaju da to ostvarimo. To je prava čarolija koju zajedno stvaramo svake godine i što nas čini iznimno ponosnima na sve što smo dosad postigli.
Posebno me veseli vidjeti kako su naši gosti i filmaši rasli s Festivalom. U početku su dolazili s kratkim filmovima, a kasnije smo ih ugostili s njihovim dugometražnim prvijencima. Primjerice, Jure Pavlović je prvo sudjelovao s kratkim filmom Piknik za kojeg je i dobio europskog Oscara, odnosno nagradu Europske filmske akademije, a zatim je došao sa svojim prvim dugometražnim filmom Mater za kojeg je dobio nagradu Breza za najboljeg debitanta te nagradu Oktavijan za najbolji dugometražni igrani film. To je samo jedan od mnogih primjera kako su talentirani filmaši i njihovi filmovi pronašli put do našeg Festivala te stekli priznanje šire publike i struke.
- Brunu prvenstveno poznajemo kao direktora BFF-a, no kako bi se predstavio onima koji te još nisu imali priliku upoznati?
Mislim da sam osoba koja je jako strastvena oko stvari do kojih mi je stalo, bilo privatno ili poslovno. Svaki film kojeg radim, radim kao da je to film koji će biti nominiran za Oscara, svaki festival kojeg pripremam, pripremam kao da je to Festival na čijem red carpetu će se prošetati Leo Di Caprio. Naravno da to na kraju nikad ne izgleda tako, ali mislim da je to jedini ispravan način za raditi stvari. Imam tu nevjerojatnu pokretačku energiju na koju se i moji suradnici zakače, kojoj vjeruju i zbog koje uspijevam i odraditi sve stvari.
- Još kao 16-godišnjak osvojio si nagradu za najbolji hrvatski film mladih autora do 22 godine. Godinu dana kasnije snimio si i dugometražni film. Doista impresivno. Kako je započela tvoja ljubav prema filmu? Jesi li uvijek sanjao o karijeri u svijetu filma?
Teško je za objasniti, oduvijek mi je nekako to dolazilo prirodno. Malo zvuči kao klišej, ali kad sam išao s roditeljima na putovanja, imali smo kameru (još je bila ona na male kazetice) i ja sam uvijek snimao te obiteljske izlete, ali sam ih uvijek raskadrirao, snimao totale, krupne kadrove, detalje i sl. I onda to montirao. Kad sam bio mali, imao sam tendenciju puno puta gledati isti film. Svaki put bih vidio nešto novo. Ja sam još u osnovnoj školi inicirao osnivanje filmske grupe s kojom smo onda s filmovima išli po filmskim revijama za djecu, osvajali nagrade i tako se to prirodno nastavilo. I onda, što sam više odrastao, počeo sam ozbiljnije to shvaćati, više volontirati po filmskim festivalima itd.
Taj kratki film s kojim sam osvojio nagradu zapravo nije trebao nitko vidjeti, već sam ga ja iz ludosti poslao kao 17-godišnjak na Pula Film Festival misleći da nema šanse da prođe. I prošao je u službenu konkurenciju. A onda se sve nekako dalje od toga nastavilo. I sad mi je to prirodno, ne shvaćam to poslom, već jednom igrom kojoj sam toliko predan da me zabavlja i ispunjava.
- U posljednje vrijeme ipak si više okrenut produkciji. Što te nagnalo da karijeru gradiš u tom smjeru?
Iako sam diplomirao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nekako sam cijelo vrijeme više naginjao produkciji. Produkcija omogućava zaista cjelovito shvaćanje djela, od umjetničkog značaja preko odabira suradnika koji će to djelo moći po svom senzibilitetu ostvariti do nekih operativnih, logističkih i na kraju financijskih stvari bez kojih niti jedna ideja ne bi mogla biti realizirana. Kad si producent, ti si zapravo po malo umiješan u sve, od početka do kraja, a to mi je zanimljivo jer sam po naravi baš znatiželjan.
- Nedavno si osvojio i nagradu Večernjakova ruža za seriju The Outsiders. Možeš li nam otkriti koji su naredni projekti koje nam pripremaš?
Večernjakova ruža je bila jedan poseban trenutak. Iako godinama novinarima dajem izjave o projektima koje radim i sl. ovo je prvi put da se dogodilo da nisam imao pojma što reći ispred pozornice. Uopće se nisam nadao toj nagradi, da sam na kraju u svom govoru i izmislio riječ koja ne postoji :).
Što se tiče daljnjih projekata, volio bih nastaviti raditi u Londonu, razvijati dugometražne igrane filmove ali i zadržati svoj doticaj sa Hrvatskom. Srećom, Hrvatska je na samo 2 sata leta tako da i logistički to nije neki preveliki problem i za sada baš dobro balansiram. Posložilo se da sam zimi u Londonu, ljeti u Hrvatskoj i bilo bi poprilično bezveze da je obrnuto :D.
- Također, imaš li neku veliku želju koji bi želio ostvariti u profesionalnom smislu?
Htio bih snimiti svoj dugometražni igrani film na engleskom jeziku koji će biti u kinodistribuciji u različitim teritorijima. To je neka stepenica kojoj sada težim i za koju radim. Također, volio bih raditi s nekim od glumaca i redatelja novije generacije čijim se filmovima divim. Htio bih zapravo nastaviti ovo što sada radim, samo na još većoj razini i posredstvom filma kao medija komunicirati sa što većim brojem ljudi.
- Posljednjih sedam godina proveo si u Londonu. Što te nagnalo na život u britanskoj metropoli?
Oduvijek sam htio ići vani, još u srednjoj školi sam se prijavljivao za stipendije za college u Engleskoj. Ali mislim da je ključni korak bio taj kada sam shvatio da mi je tamo puno dostupnije znanja koje želim naučiti te prilike za poslovne izazove koji me iskonski motiviraju. London je središte filmske industrije u Europi i kao takvo se činilo kao logičan izbor. Izbor koji je dovoljno blizu da mogu doći doma kad mi padne na pamet, a opet dovoljno veliko tržište koje mi pruža toliko mogućnosti koje jednostavno zbog veličine tržišta nisu moguće.
- Mnogi mladi sanjaju o životu izvan granica Hrvatske. Koje su, iz tvog iskustva, najveće prednosti i mane života u Londonu?
Najveća prednost života u Londonu je svakako profesionalni svijet u kojem si okružen i nebrojeno prilika za rast i razvoj. U Londonu sam okružen ljudima čije filmove sam volio gledati, koje smatram uzorima i to je svakako poticajno za daljnju karijeru. Najveće mane su to što su moji najdraži prijatelji i obitelj u Hrvatskoj. I što je zapravo Hrvatska poprilično lijepa zemlja, s odličnom klimom i hranom te baš bi bio gušt živjeti ovdje. Međutim, bez obzira na to, preporučujem svakoj mladoj osobi da ode izvan Hrvatske bilo na Erasmus na par mjeseci, ili na magisterij ili sl. Bilo gdje. To iskustvo izlaska iz zone komfora (i sigurne zone) te toliko oplemeni i promijeni kao osobu, toliko počneš preispitivati sebe i neke svoje stavove i odluke, i shvatiš što je bitno a što nije.
- Ne možemo ne odoljeti upitati te da nam otkriješ omiljene lokacije u Londonu, odnosno one koje ne bismo trebali propustiti pri idućem posjetu?
Svoja tri omiljena mjesta podijelit ću u kategorije: kino, hrana i zabava; jer što više čovjeku od toga treba!
Jedno od mojih najdražih kina je Prince Charles Cinema, jedno od kultnih londonskih kina gdje se često mogu vidjeti stari filmovi koje nismo kao djeca imali prilike vidjeti na velikom platnu. Kino prikazuje od nezavisnih filmaša poput retrospektive Kieslowskog do back-to-back projekcije svih 8 Harry Potter filmova ili sva tri Lord of the Rings, što onda traje cijeli dan. Dođeš ujutro, a ostaneš do navečer. Često prikazuje i filmove u originalnom formatu, na 35 mm vrpci. Tako da je to kino baš raj za filmofile. I naravno, ako ste fan The Rooma, ovo je kino u koje Tommy Wiseau svakih par mjeseci dođe osobno dijeliti autograme 😀 😀 :D.
Kod hrane, Cicchetti – tamo vodim sve svoje prijatelje i uvijek su oduševljeni. To je talijanski restoran koji funkcionira po principu dijeljenja velikog broja malih “tanjura” među ekipom. Tako da primjerice dvoje ljudi naruči 5-6 malih porcija najboljih talijanskih specijaliteta, od tjestenine, preko mesa do brojnih vrsta pizza!
Kod zabave, najbolji su partiji u Sohou! Kad noć započne, ne znaš gdje ćeš završiti!
- A kad smo već otkrivanja, možeš li nam otkriti i koji film obavezno moramo pogledati?
Prigodno, obzirom na dolazak Sir Christophera Hamptona na Brač preporučio bih svima koji nisu da pogledaju njegov film The Father (Anthony Hopkins, Olivia Coleman) za kojeg je dobio Oscara za najbolji scenariji 2021. godine te njegove stare filmove Dangerous Liaisons i Atonement. A s obzirom na dolazak Grahama Broadbenta preporučio bih sve filmove redatelja Martina McDonougha (In Bruges, Three Billboards Outside Ebbing Missouri, Banshees of Inisherin). On mi je jedan od najdražih redatelja. I onda kad sve to pogledate, kupite kartu za trajekt i dođite se družiti s njima na Brač Film Festivalu.
Foto: Janko Janić
