Kako izgleda kad žene rade naizgled muški posao? Potpuno normalno. Razbijanje predrasuda i sličnih barijera u društvu naša je obaveza kao medija. Upravo zato dijapazon svojih priča širimo na one inspirativne, neobične, uspješne i motivirajuće. Nismo morali mnogo tražiti kako bismo pronašli upravo takve priče i to u našoj zemlji. Rimac Grupa Hrvatska je kompanija svjetskoga glasa u vlasništvu Mate Rimca. Mate Rimac tijekom godina je postao sinonim za konstantan napredak i demanti uvriježenom mišljenju da je uspjeh ovakvih razmjera nemoguć na našim prostorima. Od klinca u garaži opsjednutog automobilima, prerastao je u inovatora i biznismena čija je kompanija nedavno sklopila posao kakav dugo nije odjeknuo u svjetskoj autoindustriji.
Sve te ideje, vrijedni zaposlenici svakodnevno provode u djelo. Mi smo razgovarali s dijelom velikog ženskog tima ove tvrtke i to s čak njih 8. Rade sjajan, lavovski posao, a pritom su opuštene i krasi ih sjajan smisao za humor, što je ovo snimanje učinilo nevjerojatno jednostavnim i zabavnim. U ovom velikom intervjuu upoznajte Eminu Mahmutbegović, Lidiju Babić, Ivu Šimon Medved, Martinu Šimag, Antoniju Sinković, Mirnu Novak, Fatine Massous i Snježanu Milišu koja je proglašena inženjerkom godine u 2023.
“Vrlo sam ponosna na tu nagradu. Izbor za inženjerku godine je pokrenut s ciljem kako bi se potaknulo što više djevojaka na upis u STEM područje, pokazivanjem primjera žena koje su se već odlučile na inženjersku karijeru i ostvarile zavidne rezultate. Djevojkama bi poručila da vjeruju u sebe, da nikada ne prestaju učiti, da budu radoznale, da postavljaju pitanja, da se ne boje pogrešaka jer iz njih mogu puno naučiti i da ne odustaju dok ne nađu posao koji ih ispunjava i potpuno im odgovara. Kad radite ono što volite uspjeh je zagarantiran.” – kaže nam Snježana, a mi vam predstavljamo upravo takve djevojke.
Predstavite nam se ukratko – na kojoj poziciji radite i čime se točno bavite u Rimac automobilima?
Mirna Novak: Moje ime je Mirna i radim kao inženjer za kibernetičku sigurnost (cybersecurity) u Rimac Technology, te sam dio tima koji se bavi testiranjem sigurnosti proizvoda. Moj svakodnevni rad bazira se na provođenju sigurnosnih testova, procjeni rizika ranjivosti i uspostavljanju cybersecurity procesa.
Lidija Babić: Ja sam Lidija Babić, dolazim iz Slavonskog Broda imam 24 godine te sam novopečeni mag. ing. cestovnog prometa. Rimac Grupi, odnosno kompaniji Rimac Technology sam se pridružila prije dvije godine. Svoj poslovni put sam započela kao student te sam nakon završetka fakulteta dobila poziciju – Project Manufacturing Engineer. Trenutno vodim 2 projekta od strane manufacturinga gdje je cilj definirati proces proizvodnje elekričnih i pogonskih komponenti električnih automobila.
Antonija Sinković: Moja pozicija u u kompaniji Bugatti Rimac je “Manufacturing Composite Engineer”, što znači da konstruiram alate i naprave pomoću kojih proizvodimo dijelove automobila od karbona, a to je u Neveri velika većina dijelova. Završila sam studij strojarstva i sretna sam što je moj posao usko vezan za proizvodnju, jer učim puno žongliranjem između dizajna/razvoja i proizvodnje, produkti rada su brzo vidljivi, a i karbon je specifičan materijal. Uglavnom, rekla bih da je moj posao jako zanimljiv, bar meni.
Emina Mahmutbegović: Moje ime je Emina Mahmutbegović. U Rimac Grupi radim kao softverski inženjer u naučno-istraživačkom odjelu kompanije Rimac Technology. Biti softverski inženjer u Rimac Technology znači biti zadužen za dizajn, implementaciju i održavanje softvera za određeni problem. Najprije sam radila na softverskoj platformi za bežično spajanje Rimac Nevere na cloud, u svrhu analize signala na automobilu tokom razvoja i vožnje. Danas radim na sličnoj softverskoj platformi za analizu i nadgledanje inovativnih udaljenih baterijskih stanica za pohranu električne energije.
Iva Šimon Medved: Ja sam Iva Šimon Medved, sretno udana, s „ 2 in 1“ paketom blizanaca (Vid i Niko) isporučenih u produkciju i za sada, po rezultatima, daleko iznad svih očekivanja. Magistirala sam Strojarstvo u Rijeci, na smjeru Kompjuterska analiza i konstrukcija strojeva. U Rimac sam došla prije 7 i pol godina i trenutačno sam voditelj Interior Trim tima. Odgovorna sam za sve kontrole u interijeru vozila, kao što su volan, komandna ploča, osvjetljenje, unutarnji retrovizor i ostalo što možete zamisliti, a nalazi se u kabini vozila.
Martina Šimag: Ja sam Martina Šimag. Završila sam diplomski studij Fakulteta Strojarstva i Brodogradnje u Zagrebu, smjer konstrukcijski, usmjerenje Motori i Vozila. U Rimac Technology radim kao “Battery Validation Engineer”. Mnogi prijatelji i poznanici ne razumiju što ja radim i što je moja pozicija, što je za očekivati. Moj posao uključuje validaciju dizajna i koncepta baterijskog paketa tijekom razvoja (R&D). To uključuje dizajniranje, planiranje i organizaciju mnogobrojnih testova koji se izvode na baterijskom modulu ili paketu. Nakon validacije slijedi homologacija koja u konačnici osigurava da je baterijski paket siguran za ugrađivanje u vozilo i da su svi sigurnosni uvjeti zadovoljeni.
Snježana Miliša: Moje radno mjesto se zove Nevera Program Manager. Kao program manager odgovorna sam za ispunjenje svih ciljeva programa u zadanim okvirima. Za Nevera program ciljevi su razviti Neveru sukladno zadanoj specifikaciji, te osigurati proizvodnju i isporuku svih 150 Nevera krajnjim kupcima. Okviri su vrijeme u kojem je te ciljeve potrebno ispuniti, budžet koji imamo na raspolaganju, te kvaliteta proizvodnje Nevere koju je potrebno postići. To postižem kroz planiranje aktivnosti, praćenje realizacije, prilagođavanje planova sukladno promjenama koje se događaju u okolini i imaju utjecaja na postavljene ciljeve, konstantnu komunikaciju s članovima tima, te izvještavanje.
Fatine Massous: Ja sam Fatine Massous iz Maroka, inženjerka sam funkcionalne sigurnosti u Rimac Technology posljednje dvije i pol godine. Kao inženjera funkcionalne sigurnosti, moja primarna odgovornost uključuje analizu električnih/elektroničkih sustava, poput sustava kočenja, upravljanja i upravljanja baterijom. Usredotočena sam na smanjivanje mogućih rizika povezanih s kvarovima sustava i osiguravam siguran dizajn, razvoj i rad proizvoda i procesa.
Kako ste se kao žene odlučile baviti, u narodu percipiranim, „muškim poslovima“?
Mirna Novak: Kibernetička sigurnost i etičko hakiranje oduvijek me zanimalo i druge karijerne izbore nisam puno razmatrala. Nikad nisam smatrala da je to „muški posao“, niti bi me takve pretpostavke sputavale. Bio je to jednostavno moj izbor karijere, nešto što me zanima i čime sam se željela profesionalno baviti u životu. Nisam sigurna zašto se potencira narativ da je biti žena u inženjerstvu ili STEMu na bilo koji način sporna. Mnogo žena radi na tehničkim pozicijama, kao i na pozicijama na izvršnoj razini. Možda je nekima nelagodno zbog toga, ali razlog tome nije nedostatak kompetencija kod žena.
Lidija Babić: S obzirom da sam se od mlađih dana kretala u inženjerskim krugovima, a isto tako sam uvijek imala veliku strast prema automobilima, nisam gledala na to kao “men’s job” nego više kao “dream job”. No vjerujem da je bilo ljudi kojima je bilo iznenađujuće susresti se s djevojkom koja zna razliku između boksera i V-motora. Svakako, moj karijerni put je bio prirodan i sretna sam što sam tu gdje jesam.
Antonija Sinković: Mislim da je više iznenađujuće to što je to još uvijek jedno od prvih pitanja koja dobijem kao inženjerka, nego sama činjenica da sam završila studij strojarstva. Možda bismo ženama učinili uslugu kad bismo prestali to predstavljati kao nešto izvanredno i počeli normalizirati žene inženjerke. A moj odabir i nije baš bilo iznenađenje, jer me oduvijek zanimalo kako stvari rade, kako se sastavljaju, stvaraju, tako da je samo bilo pitanje u kojem području inženjerstva ću završiti.
Emina Mahmutbegović: Već od djetinjstva sam se pronalazila u „muškim krugovima“, pokazujući veliki interes za kompjutere i kompjuterske igrice. Need For Speed Carbon mi je bila jedna od najdražih. S 10 godina sam poznavala modele i performanse sportskih automobila, što je bilo jako neobično za jednu djevojčicu. Upravo iz ovog interesovanja je proizašla moja želja za radom u automobilskoj industriji. Uz afinitete prema matematici, odluka za upis studija Automatike i Robotike na Fakultetu elektrotehnike je bila vrlo jednostavna. Oduvijek sam imala visoke ciljeve i ambicije na kojima sam marljivo radila, no rad na razvoju svjetski poznatih hiper automobila, koji su sada i sami dio igrica koje sam nekada voljela je nadmašio svaku moju želju. Mogu slobodno reći da sam već sada ispunila san djeteta u sebi.
Iva Šimon Medved: Rekla bih da je kod mene veliku ulogu odigrala obiteljska tradicija („ne pada jabuka daleko od stabla), vjerojatno neka genetska predispozicija za strojeve. Djed, tata, brat…svi su završili strojartsvo te su inženjeri, tako da mi nije bilo teško odlučiti se i krenuti njihovim stopama. Od malena sam bila okružena alatima, trčkarala po radionama, vrebala svaki tren kako bih uzela tatin i djedov mikrometar. Uz starijeg brata, kao mlađa pratnja, uglavnom sam se kretala u okruženju gdje je bilo više muškaraca nego žena, tako da mi uopće nije bilo teško, niti sam naišla na neku prepreku pri uklapanju u radno okruženje u automobilskoj industriji.
Martina Šimag: Iskreno, nisam se svjesno odlučila. Nekako je to sve teklo samo, budući da su mi tehnički predmeti bili jača strana. Uvijek sam spremna prihvatiti izazov i ova pozicija je definitivno izazovna jer su baterije u automobilskoj industriji relativno novo područje istraživanja i razvoja.
Snježana Miliša: U školi mi je najdraži predmet bio matematika. Osim toga oduvijek sam bila fascinirana Nikolom Teslom. To dvoje u kombinaciji je dovelo do toga da prvo završim MIOC a zatim energetiku na FERu.
Fatine Massous: Od malih nogu sanjala sam da budem inženjerka. Za mene je uvijek vrijedilo pravilo da radim ono što golica moj um, a ne ono što društvo nalaže. Nikad to nisam smatrala “muškim poslom” jer sam uvijek volljela rješavati probleme i smišljati kreativna rješenja. Osim toga, znanost i matematika su me uvijek uzbuđivale! A inženjerstvo ih je oživjelo u stvarnom svijetu. I da vam kažem, svijet se mijenja! Sve više žena dobiva jednake mogućnosti izbora karijere. Zapravo, kad sam bila u strojarskoj školi, moj je razred imao jednak broj muškaraca i žena. I to u Maroku, mjestu koje neki smatraju “konzervativnim”. Također je važno napomenuti da inženjerstvo također zahtijeva puno suradnje i komunikacije, što bi neki mogli smatrati ženskim osobinama. Dakle, svim ambicioznim djevojkama, ne dopustite da vam stereotipi kroje budućnost. Imate mozak i moć da uzdrmate svijet inženjerstva!
Koliko je vaš posao fizički zahtijevan? Je li potrebno puno snage?
Mirna Novak: Osim prenošenja laptopa i punjača po uredu – nimalo.
Lidija Babić: Osim što redovno ”trčim” na sastanke, moj posao ne mogu okarakterizirati kao fizički zahtjevan, ali je svakako psihički vrlo zahtjevan.
Antonija Sinković: Hahah zanimljivo pitanje. Moj se posao sastoji od puno previše sjedenja za računalom. Čak se i do aparata za vodu odgurujem na stolcu . Tako da bih ga okarakterizirala kao posao koji bi mogao biti i malo više fizički zahtjevan.
Emina Mahmutbegović: Moj posao nije fizički zahtjevan obzirom da uključuje prvenstveno rad za kompjuterom. Međutim, kao i svaki inženjerski posao, moj posao je psihički zahtjevan i iziskuje maksimalnu koncentraciju i pažnju u bilo kojem trenutku. Ta vrsta odgovornosti je naravno neizbježna bilo da ste muškarac ili žena. Po meni je, da biste se bavili ovim poslom, potrebno uvijek imati neki hobi ili “izdušni ventil” za odmor i opuštanje. Moja sigurna luka je muzika kojom se rado bavim kada mi slobodno vrijeme to dopusti.
Iva Šimon Medved: Moglo bi se reći da je uistinu zahtjevan, ali “zasukati rukave” i primiti se posla mi je najdrazi dio svega. Eh, da, i to mi je „u genima“. Jedan od zanimljivih primjera bio je epilog jednog od crash testova u Njemačkoj. Nakon završenog testa, trebalo je rastaviti i skinuti sve puknute komponente, analizirati ih i na kraju – zamijeniti novim. Ukratko – puno profesionalno zahtjevnog, napornog i prljavog posla. Takvo što nitko ne može napraviti sam, nego samo dobro uigran tim koji daje više od zbroja jedinki, koji sa sobom donosi i onaj plus koji se zove sinergija. Bilo je puno zamazanih ruku, puno dlanova i prstiju punih „špena“ od puknutog karbona, ali i predivan osmjeh na licima nakon izvrsno obavljenog posla. Moram naglasiti da jako volim surađivati direktno s tehničarima na liniji/operaterima, jer od njih se nauči i sazna nešto zanimljivo, nešto u čemu ja nisam imala iskustva.
Martina Šimag: Fizički zahtjevan ne toliko, no zato je psihički vrlo zahtjevan te izazovan, ali s druge strane jako zanimljiv. Kako bih se oslobodila od svakodnevnog stresa I opustila nakon napornog dana, u slobodno vrijeme bavim se yogom i meditacijom.
Snježana Miliša: Projekt kao što je Nevera gdje se pomiču granice mogućeg zahtjeva potpunu posvećenost poslu uz konstantno učenje i usavršavanje. Osim tehničkog znanja potrebno je stalno unaprjeđivati i socijalne vještine bez kojih bi vođenje projektnog tima i ostvarivanje postavljenih ciljeva bilo nemoguće.
Fatine Massous: Ah, klasična zabluda! Ljudi misle da biti inženjer znači da dižem teške strojeve ili radim ekstremne akrobacije. Dopustite mi da razjasnim stvar: inženjering se više odnosi na savijanje mojih moždanih mišića nego na fizičke. Stalno se bavim složenim sustavima, analiziram ih i pokušavam pronaći optimalna rješenja. Pažljivo procjenjujem rizike, žongliram s rokovima i pratim munjevitu evoluciju tehnologije. To je izazovan posao, ali je tako zabavan! Svaki dan koristim svoj mozak. I pogodite što? Svi ljudi imaju mozak, bez obzira na spol! Dakle, dame, više smo nego sposobni briljirati u inženjerstvu.
Susrećete li se po tom pitanju s predrasudama u društvu?
Mirna Novak: Osobno sam imala samo pozitivna iskustva. Sve osobe koje sam imala priliku upoznati ili s kojima sam dugoročno surađivala bile su mi potpora i nisu se prema meni odnosile drugačije zbog mog izbora karijere. Uostalom, mislim da ćemo se kao žene nažalost i dalje prije susresti s pitanjem zašto smo obukle zelenu haljinu, a ne žutu, nego zašto smo inženjerke.
Lidija Babić: Ne. Nemam dojam da ljudi s kojima sam se susretala van posla, a niti na poslu, imaju predrasude vezane uz moj posao ili struku. U Rimac Technology imam velik broj kolegica koje su duže vremena u toj struci i vjerujem da su ”razbile predrasude” za mene pa ja sada nemam problema s time. Šalu na stranu… Drago mi je da nemam takvog iskustva i vjerujem da se neću susretati s takvim stavovima u budućnosti.
Antonija Sinković: Naravno, kao što sam već spomenula, obično je među prvim reakcijama veliko pitanje “ZAŠTO”, a i više puta sam se susrela sa stavljanjem u drugi plan pored muških kolega. Ali, moram priznati, ima sve više ljudi koji reagiraju s iskrenim oduševljenjem kad saznaju da žena radi u autoindustriji. Osim toga, uglavnom ljudi ne znaju puno o karbonu, pa se više raspituju o procesu proizvodnje nego o tome kako sam ja tamo završila.
Emina Mahmutbegović: Smatram da je, srećom, moja generacija odrasla u eri gdje je „normalno“ da se žene bave inženjeringom. To sam mogla primijetiti još i tijekom studija, gdje je na mom fakultetu bilo čak 40% djevojaka. Tijekom svog dosadašnjeg rada nisam iskusila predrasude kako u društvu, tako ni na radnom mjestu. Znanje, vještine i sposobnosti su nešto što se prvenstveno traži i cijeni. Ono što mene rastužuje i pomalo brine je da se u mojoj industriji rijetko susrećem sa ženama na vodećim pozicijama. Iskreno, ne znam da li je tu društvo zakazalo u smislu predrasuda ili žene unaprijed odustaju od takve vrste odgovornosti. Kroz svoj primjer i rad nastojim pokazati da automobili, kompjuteri, kao i bilo što što je nečija strast i ljubav ne trebaju biti vezani niti ograničeni spolom. Za mene su jedine granice nedostatak želje, rada i truda. Prije rada u Rimac Grupi, uz redovni posao, bila sam uključena u rad na fakultetu i nekoliko nevladinih organizacija, gdje sam se trudila prenijeti svoje znanje i jednostavno biti primjer kakav ja nisam imala ili poznavala tijekom svog odrastanja. Srećom, mislim da se ta situacija sada znatno promijenila i rado i sama bivam dio takvih promjena.
Iva Šimon Medved: Na početku mog radnog iskustva, rekla bih da jesam, ali došla su vremena da broj inženjerki raste, a prerasuda o ženama inženjerima je sve manje. Ali svejedno, mogu nadodati, da se i dalje žene inženjeri moraju više dokazivati u poslu nego muškarci inženjeri, ali za tu trku na duge staze smo spremne. Rekla bih – imamo dobre „baterije“.
Martina Šimag: Ne znam da li da to nazovem predrasudom, ali kada ljudima spomenem gdje radim, odnosno što radim, ljudi su gotovo uvijek iznenađeni, posebno muški rod.
Snježana Miliša: Da, još uvijek se susrećem s predrasudama prema ženama inženjerima i ženama na odgovornim pozicijama. S vremenom sam se naučila da ne obraćam pažnju na te predrasude te da svojim radom i ponašanjem pokazujem da su žene potpuno ravnopravne s muškim kolegama.
Fatine Massous: Znate, nešto se zanimljivo dogodi kad spomenem da sam inženjerka – ljudi me shvaćaju ozbiljnije. I moram priznati, ima trenutaka kada uživam u tome. Međutim, postoji i naličje toga. Neki se pojedinci mogu osjećati pomalo zastrašeno i pomisle da moraju zadovoljiti neku višu razinu znanja samo da bi razgovarali sa mnom. Kao rezultat toga, često sam više okružena kolegama inženjerima kao prijateljima.
Što ljude najviše iznenadi kada vas upoznaju i kada otkrijete što radite?
Mirna Novak: Kad kažem ljudima čime se bavim, većinom su zainteresirani da im objasnim što to točno podrazumijeva. A onda većina ima i konkretno sigurnosno pitanje, bilo da se radi o validnosti sumnjivog maila koji su dobili prije par dana ili plaćanje karticom na nekoj novoj web stranici. Također, uvijek se trudim dati par preporuka kako započeti u mojoj struci, ako je to nešto što ih zanima. S obzirom na veliku količinu besplatnih konferencija i edukacija dostupnih online, potrebni su samo trud i volja.
Lidija Babić: Definitivno najzanimljiviji dio je kada spomenem gdje radim, puno više od toga što radim. Nakon mog odgovora naravno slijede pitanja “Jesi li se vozila u Neveri?”, “Jesi li upoznala Matu?”, “mogu li doći vidjeti Rimac Technology?”.
Antonija Sinković: Pa, kroz studijske dane su me uglavnom ljudi svrstavali na Filozofski fakultet, a i sada je prva pomisao da radim u HR-u ili marketingu. Mislim da ljudi još uvijek imaju predrasude o tome kako bi inženjerke trebale izgledati, i obično je to nešto u stilu Amy iz serije The Big Bang Theory. Od jednog sam kolege čak i čula da sam kao jednorog, ali OK, prihvatila sam to kao kompliment 😊. Let’s spread glitter all over the “men’s job”.
Emina Mahmutbegović: Ljudi su najviše iznenađeni činjenicom da radim u automobilskoj industriji, a razgovori o mom poslu su najčešće praćeni uzbuđenjem i divljenjem. Rimac Grupa je za relativno kratko vrijeme osvojila simpatije cijelog svijeta. Rad u jednoj takvoj kompaniji za dosta ljudi predstavlja nevjerovatan uspjeh. Također, nerijetko dobijam pitanja jesam li vozila Neveru i kada ću je kupiti.
Iva Šimun Medved: Moje prvo radno iskustvo je bio rad u firmi koja proizvodi pištolje. Tamo sam radila 3 godine na testiranju pištolja u streljani, na dizajnu pištolja, te radila na zanimljivim uređajima koji su unaprijedili testiranje. Ljudi su bili i iznenađeni i u istom trenutku oduševljeni, jer su smatrali da takav posao mogu raditi samo muskarci. No, osjetila sam da su me odmah gledali drugačije, naravno u pozitivnom smislu. Tako je bilo i kada sam došla u Rimac Grupu prije 7,5 godina. Nisam ništa znala niti o standardnim autima, a kamoli o električnim autima. Kada sam počela raditi, istraživati, crtati – sve je nekako sjelo na svoje mjesto. No, ima tu jedna osobina koju morate imati. Radoznalost. Bez radoznalosti ništa. Kao i u životu, tako i u poslu. Ono što se nauči na fakultetu je podloga, a samostalan rad na konkretnim zadacima, začinjena radoznalošću je ključ uspjeha. Nakon sati i sati istraživanja, upita i ostalog, sve je polako počelo dobivati smisao, činiti jednu cjelinu i otvarati nove poglede i znanja. Na to onda dolazi i ono zadovoljstvo dijeljenja stečenog znanja, jer tim i kolege vole osjetiti zanos i entuzijazam kada u razgovoru pričaš s takvom strašću o onome što znaš i kako si došla do toga.
Martina Šimag: Činjenica da sam inženjerka strojarstva i da radim u Rimac Technology.
Snježana Miliša: Najviše se iznenade kad saznaju da sam nakon 25 godina radnog iskustva odlučila napraviti potpuni zaokret u karijeri i pridružiti se mladoj ekipi u Rimcu u stvaranju Nevere, najbrže ubrzavajućeg automobila koji je ove godine u jednom danu srušio 23 svjetska rekorda.
Fatine Massous: Kad me ljudi sretnu u Hrvatskoj, uglavnom se iznenade mojim porijeklom i onim što ovdje radim. Ali pravo iznenađenje dolazi kada saznaju da radim u Rimcu. Što je i razumljivo, jer pogledajte Neveru!!
S obzirom na to da u Rimcu rade ljudi iz različitih država, kultura i s različitim interesima, kakvo vam je svakodnevno radno iskustvo?
Mirna Novak: Moj radni dan sastoji se od pregledavanja raznih sigurnosnih konfiguracija i tehničkih testiranja dijelova sustava. Dani su također ispunjeni i sa sastancima vezanim uz razvijanje sigurnosnih procesa, s obzirom da smo tek nedavno formirali interni tim za kibernetičku sigurnost. Kako je kibernetička sigurnost prisutna u skoro svim fazama razvoja, surađujem s većinom ostalih timova iz Rimac Grupe koji su sastavljeni od kolega iz svih dijelova svijeta te smatram da je rad u takvom internacionalnom okruženju iznimno zanimljiv i koristan.
Lidija Babić: Ono što bih istaknula je službeni komunikacijski jezik – engleski. Zanimljivi trenutci su prelazak s Hrvatskog na Engleski i obrnuto Toliko puta kroz dan se događaju takve situacije da se često nađemo u poziciji gdje tijekom privatnih druženja znamo i dalje pričati na engleskom . No najveća prednost i ljepota u tome što imam priliku raditi s ljudima iz svih dijelova svijeta je ta što pod ”jednim krovom imamo cijeli svijet”. Trenutno radim u timu ljudi koji dolaze iz Italije, Španjolske, Srbije, Indije, Rusije, Makedonije, Meksika, Poljske, Austrije i drugih zemalja. Dijelimo međusobno iskustva, kulture, običaje, jezik i humor.
Antonija Sinković: Svakako sam unaprijedila znanje engleskog, jer ga na poslu koristim više nego hrvatski. Dolaze stvarno ljudi iz raznih dijelova svijeta i to me veseli, jer sam jako znatiželjna pa volim slušati o različitim kulturama, običajima i stavovima, a i volim razmjenjivati iskustva sa svojih putovanja.
Emina Mahmutbegović: Rad s ljudima iz različitih država, kultura i različitog porijekla bi teoretski trebao biti poprilično kompleksan i izazovan. Ta je „barijera“ iz mog iskustva praktično nevidljiva obzirom da smo svi fokusirani na isti cilj – da dostavimo jedinstveni, što je moguće bolji, inovativni proizvod na svjetsko tržište. Ta želja, strast i ljubav prema onome što radimo je nešto što ujedinjuje djelatnike Rimac Grupe i čini ih jednakim bez obzira na porijeklo. Naravno, svakodnevna suradnja s različitim ljudima je ogromna prilika za rast, kako na profesionalnom, tako i na osobnoj razini. Nekada je potrebno više truda da bismo razumjeli drugu stranu, no različitosti su upravo ono što nas obogaćuje i daje nam priliku da sagledamo svijet bez da zapravo putujemo. Nedavno smo imali priliku organizirati druženje gdje smo svirali i pjevali muziku zemalja iz kojih potičemo. Tada sam prvi put uživo čula kinesku muziku, dok su moje kolege imale priliku čuti sevdalinke i domaće pjesme. Takva kultura je nešto što nastojimo graditi i njegovati u Rimac Grupi.
Iva Šimon Medved: Na početku je bio izazov, razgovarati samo na engleskom, pripremati prezentacije, uključiti dobavljače iz stranih zemalja u komunikaciju. Mene je to, zapravo, pripremilo za sljedeći korak, a to je bilo zapošljavanje raznih inženjera iz drugih zemalja. Naravno da će uvijek postojati jezična barijera, jer hrvatsko-engleski, talijansko-engleski ili španjolsko-engleski nisu isti, te će uvijek biti neusklađenosti u komunikaciji, ali uz malo truda i strpljenja, uvijek nađemo zajednički jezik i rješenje.
Martina Šimag: U timu od 13 ljudi u kojem radim imamo 6 različitih nacionalnosti, pa je engleski jezik neophodan za rad u kompaniji Rimac Technology, te je ujedno i službeni jezik kompnaije. Kroz svakodnevan rad i druženje, naučila sam mnogo toga o različitim kulturama i običajima, posebice hrani. Također, moj posao često uključuje i odlaske u inozemstvo s timom, pa provodimo puno vremena zajedno, te u slobodno vrijeme istražujemo nove gradove i kulture.
Snježana Miliša: Raditi u multikulturalnoj sredini gdje se ljude cijeni prema njihovom znanju i sposobnostima je lijepo. Upravo ta različitost porijekla, znanja i iskustva koju sa sobom donose svi zaposlenici u Rimcu vodi do izvanrednih rezultata koje ostvarujemo zajedničkim radom.
Fatine Massous: Raditi u Rimcu prava je avantura! Moj tim se sastoji od osam izvanrednih pojedinaca i pogodite što? Svaki je iz druge zemlje! Možete li zamisliti kulturno bogatstvo i raznolikost koju imamo? To čini moj svakodnevni rad i pauze za ručak izuzetnima. Svaki dan učim nešto novo, stječem nove perspektive i svjedočim snazi suradnje. I vjerujte mi, kada ste okruženi ljudima koji svijet gledaju kroz različite leće, postajete otvoreniji i shvaćate da ideje nisu ograničene granicama ili pozadinom. Nevjerojatno je kako naš ured sa svojih nekoliko četvornih metara objedinjuje cijeli svijet!
Što volite preporučiti svojim stranim kolegama koji dođu raditi kod vas?
Mirna Novak: Učite i radite, ali nađite vremena za odmor i opuštanje. Vjerujem da ćete upoznati dobre ljude i da novim kolegama neće biti problem dati par toplih preporuka i savjeta vezanih za posao i za upoznavanje Hrvatske.
Lidija Babić: Da budu opušteni i uživaju u poslu, a u slobodno vrijeme obiđu sve ljepote Hrvatske!
Antonija Sinković: Ukratko, na poslu ih čeka dinamična, internacionalna, mlada i zabavna atmosfera. Ali ja sam tu radije za predložiti restorane i mjesta koja treba posjetiti u Hrvatskoj, i svakako bih im preporučila da uživaju u svim blagodatima naše lijepe države dok su tu. A savjete u/o/na poslu prepuštam njihovim menadžerima. I moram spomenuti da sam posebno ponosna na sve kolege koji se iskreno trude naučiti i govoriti hrvatski, sigurno nije lako, ali je jako simpatično.
Emina Mahmutbegović: Moja jedina poruka stranim kolegama je da dođu otvorenog uma, srca, zasukanih rukava i spremni na uzbudljivo, dinamično i nezaboravno iskustvo.
Iva Šimon Medved: Prvo što volim preporučiti su hrana i prekrasna obala, otoci i prirodu (Nacionalne parkove). Šalu na stranu, definitivno je prva preporuka – otvorena komunikacija. Velika je prednost naše kompanije upravo živahna komunikacija između različitih odjela. Svi su jako otvoreni, pozitivni, te ako negdje zapneš i trebaš pomoć, stvarno ju je lako i brzo naći. Svi se trude i lako je uočiti da takav ambijent suradnje unutar tima i u kompaniji donosi pozitivan ishod, pogotovo kada svi imamo isti cilj.
Martina Šimag: Da posjete našu predivnu obalu! Često idem na planinarenje, pa im preporučujem i predivna mjesta za posjetiti.
Snježana Miliša: Objasnim im da je potpuna otvorenost jedna od osnovnih karakteristika načina rada u Rimcu, te da sve podatke o firmi i o svim projektima mogu pronaći na našim mrežnim stranicama. Osim toga ih uputim da je potpuno u redu postavljati pitanja i tražiti pojašnjenja za sve što im nije jasno.
Prepričajte nam najzanimljiviji trenutak/iskustvo s kojim ste se suočili na poslu?
Mirna Novak: Osim sigurnosnih testova, nekad se pojavi potreba i za phishing kampanjama, koje provodimo interno u svrhu održavanja svijesti o takvim napadima. Za njih ste vjerojatno čuli na vijestima ili u obavijestima u bankarskim aplikacijama s obzirom da su trenutno najučestaliji način inicijalnog upada u informatičke sustave. Interne phishing kampanje trebaju biti kreativne i potaknuti ljude da nauče više o sigurnosti, a da ih se pritom na naljuti ili razočara. Ovakve kampanje su izazovne jer zahtijevaju balansiranje utjecaja „testova“ na zaposlenike i vjerodostojnosti napada, pa je potrebno pomalo poznavati i ljudsku psihu. Vrlo je poticajno kada ljude uspijete zainteresirati da nauče više o phishingu i možda spriječite da im se takav napad dogodi u budućnosti, bilo na poslu ili privatno.
Lidija Babić: Kada bih morala izdvojiti jedan događaj to bi bilo kada smo imali priliku voziti se u Neveri. Sve dok nisam iskusila tu adrenalinsku vožnju nisam mogla niti pretpostaviti o kakvom se osjećaju radi. Predivno iskustvo koje oduzima dah (doslovno) i ostaje urezano u sjećanje.
Antonija Sinković: Bez razmišljanja, vožnja u Neveri. Radim na proizvodnji tog automobila od starta i pratim njegov razvoj kroz godine, tako da je sjesti u njega izazvalo cijeli koktel emocija. Zanimljivo je bilo vidjeti auto iz perspektive kupca i uživati u vožnji punoj adrenalina.
Iva Šimon Medved: … uhh… ima ih dosta. Najprije jedan simpatičan. Na jednom od prestižnih automobilskih sajmova u Genevi, bila sam uz NEVERU, puna tehničkih detalja o performansama svega što je u i na tom vozilu. I tako, u iščekivanju znatiželjnika s kojim ću podijeliti te podatke i entuzijazam prilazi mi mlađa gospođa i raspituje se o izloženoj Neveri. Naravno, krenem sa svim onim brojkama, prednostima, svim što je posebno. Nakon moje uvertire, gospođa me pita – Sve je to super i želim nešto ovakvoga za svog zaručnika, ali imate li u izboru i „boju šampanjca“?
Jedan od zanimljivih trenutaka mi je bio kada su me nakon dvije godine rada, promaknuli za TRIM lead inženjera, gdje sam bila odgovorna za cijeli interijer i eksterijer auta sa samo 7 inženjera u timu za Nevera projekt. E to je uistinu bio izazovan period u mom radu, jer smo toliko toga morali pokriti: od homologacije, sigurnosti, zadovoljiti zahtjeve dizajna, proizvodnje, kvalitete, procesa itd… Mogla bi ići u nedogled sa sjećanjima na obavljeno, ali uz dobar timski rad, malo više znoja i dodatnog rada, uspjeli smo sve to skupa zavrsiti. Uostalom – vidjeli ste kako Nevera drifta, zar ne?
Snježana Miliša: Ovih 7 godina koliko sam u Rimcu je bilo vrlo intenzivno jer smo uz razvoj Nevere u paraleli razvijali i sve komponente za Neveru, ako i samu tvrtku, koja je narasla od 400 na preko 2000 zaposlenika te se podijelila na dvije unutar Rimac Grupe Posebnih trenutaka je bilo puno a ako trebam izabrati samo jedan onda bi to bio ovaj:
- Najbolji ponedjeljak ikad – planirali smo vožnje u Neveri za inženjere koji su radili na razvoju. Staza je bila rezervirana i odrađene su sve pripreme za održavanje tog događaja, koji smo na kraju morali otkazati radi korone. Kako smo imali stazu i dvije Nevere, Mate je odlučio da nas nekoliko provede cijeli dan na stazi isprobavajući ih.
Kako vam se sviđa Hrvatska i kako najradije ovdje provodite vrijeme?
Fatine Massous: Sviđa mi se Hrvatska! Kao što sam ranije spomenula, imam zadovoljstvo ovo mjesto zvati domom posljednje dvije godine. I to je nevjerojatno iskustvo. Ljudi i prekrasna obala pravi su dragulji Hrvatske. Mještani su nevjerojatno topli, prijateljski raspoloženi i uvijek spremni pružiti ruku pomoći. Jedna stvar koja me impresionira je koliko su svi dobri na engleskom; čak i ako podcjenjuju vlastite sposobnosti. Komunikacija nikada nije bila problem i učinila je moje vrijeme ovdje još ugodnijim. Strastveni sam putnik u slobodno vrijeme, uvijek u potrazi za novim avanturama i otkrićima. Do sada sam istražila razne kutke zemaljske kugle, četiri kontinenta i ukupno 24 zemlje. Ali sa sigurnošću mogu reći da hrvatska obala zauzima posebno mjesto u mom srcu. Do sada je to prvo mjesto na mojoj listi omiljenih obalnih destinacija.
Foto: Martina Movrić
