Na Prvome programu Hrvatske televizije ove nedjelje očekuje nas novogodišnji specijal Zvijezde pjevaju. Prilika je to da na malim ekranima ponovno vidimo domaće zvijezde u pjevačkoj ulozi, a među njima se našla i ovogodišnja finalistica 12. sezone spomenute zabavne emisije – glumica Lucija Šerbedžija.
Luciji mikrofon ipak nije stran pa nas je tako ranije ove godine obradovala objavom pjesme Proljeće bez tebe. No prije nego se s novom gošćom naše rubrike S glumicama na kavi dohvatimo dasaka koje život znače, dohvatit ćemo se upravo Lucijinih izleta u glazbene vode.
O glazbi
Kako je došlo do Lucijinog novog izleta u glazbene vode? Dobili smo ideju da snimimo album, ali zbog mojih obaveza u kazalištu nisam stigla snimiti sve odjednom pa izlazi singl po singl. Mislila sam ‘Odeš u studio, snimiš i gotovo’. Ali zapravo ima jako puno posla, jako puno truda, koji iziskuje jako puno vremena kojeg nisam imala, istaknula je.
Pjesma ‘Proljeće bez tebe’ obrada je stare Arsenove pjesme koju je napisao za Kseniju Erker 1974. godine, taman negdje kad sam se rodila. Ja tu pjesmu obožavam, mislim da je jedna od najljepših ljubavnih pjesama s ovih prostora, priznaje nam Lucija, dodajući kako u životu ima tih nekih desetak pjesama koje je čula kao djevojčica i koje su joj se zavukle i u glavu i u srce te koje svako toliko pjevuši za sebe.
Jedna od njih je i ‘Proljeće bez tebe’. Neki ljudi možda i zaborave te dragulje, nije loše podsjetiti ih, napominje. Ujedno nam je spomenula kako vjeruje da će dogodine imati više vremena za posvetiti se glazbi, a upravo to je i njezina velika želja.
O kritikama i izloženosti
U prirodi njezinog posla je izloženost javnom mnijenju i kritikama. Od istih ne strahuje, no drži kako smo ipak odustali od kritičkog razmišljanja potkovanog argumentima.
Uživo će ti rijetko kad netko reći nešto loše. Komentare na društvenim mrežama i internetu ne čitam. Tu je stvarno toliko širok dijapazon. Ima ljudi kojima je stvarno dosadno, koji su maliciozni pa će pisati svašta. Novinarska kritika je sve manje i manje relevantna i nažalost imamo jako mali broj kompetentnih kritičara, otkriva, dodajući:
Sjećam se svojih prvih uloga, pročitao bi kritiku, taman da ti se i nije dopala, ti si vidio argumente. Vidio si da to nije njegovo privatno simpatiziranje ili antipatija, mada je umjetnost subjektivnoga karaktera. Nema genralnoga mišljenja. Možda se meni sviđa predstava, tebi ne i to je sasvim u redu – nitko nije u pravu.
O očekivanjima – vlastitima i tuđima
Lucija nam priznaje kako je na početku samoj sebi bila najveći kritičar, no s godinama je to prestala. Bila sam strašno kritična prema sebi i nesigurna kao studentica i mlada glumica. Možda i zbog toga što nosim isto prezime kao moj slavni otac. Imala sam osjećaj da se od mene nešto očekivalo i da sam se morala dokazivati. Što i je istina, ljudi su prirodno željeli vidjeti valjam li. Na drugi način su me gledali. Kao da imam malu Luciju koja čuči na ramenu i gleda je li dobro rekla ovu rečenicu ili nije. Trebalo mi je dugo vremena da se toga oslobodim i počnem cijeniti, prisjeća se.
Priznaje nam kako ne bježi od nesavršenosti te nam sukladno ovoj tvrdnji otkriva sljedeće: Kod Buljana sam otkrila ljepotu bivanja na sceni, ljepotu greške i ljepotu autentičnosti. I onda sam baš zavoljela to, ponekad kontrirala režiserima da ne bude baš sve po njihovom, da mi ostave prostor za moj zrak, moje bivanje pa makar bilo krivo. Sama kao publika više volim vidjeti živog čovjeka na sceni pa taman s greškom, nego savršeno izvježbane dikcije i koreografije.
O uspjehu
U čemu je tajna njezina uspjeha, priupitali smo je. Nema tajne uspjeha, niti se može reći tko je koliko uspješan. Jesu li to nagrade? Sumnjam. Bila sam i sama u žirijima i znam da je vrlo često nagrada kompromis. Ako nema konkurencije ili je odluka jednoglasno donesena, uglavnom je nagrada kompromis. Ni to ne mora biti kriterij uspješnosti. Ali za mene je uspjeh da imam djecu tinejdžere, makar me ne šljive ni pol posto. Uglavnom sam sluga i bankomat. Ali da ih vidim tako zrele, samostalne i slobodne, to je za mene velik uspjeh. Da imam predivne prijatelje, to vidiš kad se nađeš u nekoj nevolji, dodala je prisjetivši se kako su se kao vojska organizirali i pružili joj pomoć nakon nesreće koja ju je zadesila.
Lucija spremno ističe kako se smatra sretnicom što ima priliku raditi u kazalištu koje je blisko njezinom senzibilitetu. Predivno je da su kazališta različita i da svatko ima svoju publiku, ali meni je najbliži ZKM jer istražuje, propitkuje teme koje su ponekada tabu, nije ‘mainstream’ kazalište. Da se razumijemo, nemam ništa protiv ‘mainstream kazališta’, ali volim ne biti u zoni komfora. Nema strašnije stvari kad ti umjetnost postane samo posao. Treba uvijek postojati doza zaigranosti da bi dalje vjerovao u to što radiš i negdje dječje želio stvoriti predstavu iz svojih uvjerenja, otkriva.
O glumi u stvarnom životu
Premda joj je gluma životni poziv, u životu ne glumi. Mogli bismo reći kako je njezina deviza prikazati se onakvom kakva jest, a to je jasno vidljivo i iz njezinog odnosa prema društvenim mrežama. Ne znam drugačije, vjerojatno bih imala više followera da moji statusi počinju s ‘Jao danas je najljepši dan, najbolji auto, najbolja djeca’… Nisam takav čovjek. Možda nemam dobar pristup društvenim mrežama, možda se trebam više zezati i opustiti. Ali mislim da je to čak i opasno u današnje vrijeme. Ja sam prije svega glumica, mogla bih se ufurati u ono što vidim na slici, da to stvarno je to. Vrlo lako bih mogla upasti u zamku da se moj stvarni život udalji od onoga kako se prezentira putem društvenih mreža. Opasno je mom karakteru, koji je jako prijemčiv i senzibilan, igrati se s time. Ne trudim se prikazati ni u boljem ni u lošijem svjetlu, ističe.
