Prije nekoliko sam godina naišla na vrlo zanimljiv intervju intrigantnog bosanskohercegovačkog glumca, Feđe Štukana (rođ. 1974. u Sarajevu). Sjetila sam se da sam gledala neke filmove u kojima je glumio (primjerice, Gori Vatra, ili A perfect day), a iz pročitanog intervjua sam zaključila kako je riječ o iznimno elokventnom umjetniku, pametnih, interesantnih i smjelih životnih uvida, čiji rad valja popratiti.
A tada sam saznala i za njegovu knjigu, znakovitog naziva Blank. Roman je to, koji je poharao regiju, što je sjajan rezultat, poglavito ako se osvrnemo na sveopću, a ponajprije kulturnu, devalvaciju naših bivših „naroda i narodnosti“, odnosno na to kako gotovo da ne čitamo/gledamo/slušamo ništa, ili barem ništa vrijedno spomena. Ali, to nije tema ovog teksta.
Ovo djelo je Štukanova autobiografija, ali teško da ju možemo spremiti u neku konkretniju ladicu. No, to je i nebitno. Katalogiziranje je ionako, kako nas je poučila Olga Tokarczuk u Bjegunima, jedna bezvezna, birokratska, i nepotrebna stvar. Blank je pisao čak devet godina, a kako nije planirao da bude objavljen, u njemu je (o)pisao sve što ga „boli“, i kako sam kaže „bez ikakvog pokušaja da bude veliko književno djelo“. Očito je ta beskompromisna iskrenost, iz koje je isplivala i nevjerojatna uvjerljivost, bila dobitna kombinacija za regionalni uspjeh.
Početak, dakle, prvih tridesetak stranica zapravo miriše na punokrvni ratni roman s velikom antiratnom porukom. Započinje ratom u Bosni na početku balkanskih nesretnih devedesetih, pogledom mladog protagonista iz rova prema crti razgraničenja, s puškom u ruci, i gomilom previranja i pitanja. Zašto je uopće ovdje? Zašto bi zapravo itko ikada trebao biti u ikakvom rovu, s bilo koje strane?
Pokrenut nehotičnom smrću psa avlijanera, Žuće, koji je igrom sudbine izginuo od eksplozivne naprave postavljene rukom našeg protagonista, on se odluči prijaviti na psihijatriju s izmišljenom dijagnozom, kako bi se spasio tog nesretnog ratovanja. „Ma nabijem vas sve redom, muslimane, pravoslavce i katolike. Danas sam ubio Žuću, koji je milijun puta kad je bilo granatiranje sjedio ispod mojih nogu u rovu i zajedno sa mnom se tresao od straha. On nije znao da je rat, nije shvatio da se tu gore, van njegovog mikro svijeta, dešava mržnja do istrebljenja… Nije znao da smo mi gore podijeljeni na muslimane, pravoslavce i katolike, spremne da ubijamo za mitove, narative i neplodne livade, kojima je on slobodno trčkarao…Izvini Žućo. Izvini, brate moj jedini. Jebo vas rat.“
Dalje čitamo šokantne „zgode“ sa zatvorenog odjela psihijatrije, o Sarajevu pod opsadom, obojenom smrću (ponovimo: najduža opsada jednog glavnog grada u povijesti čovječanstva), izbjeglištvu u Njemačkoj, o ovisnosti o heroinu i alkoholu, o letenju i pilotiranju, kazalištu, filmu, novom životu bez poroka, društvenom aktivizmu, koji je probio sve granice… Dakle, možemo zaključiti: nema čega nema, bilo bi to dovoljno za više različitih života.
Štukan je nemilosrdan, prvenstveno prema sebi. Svoj život rasprostire pred nama, bez ikakve namjere ili najbezazlenijeg pokušaja da nešto sakrije. Sve znamo jer nam je sve pokazao i otvorio, zašamarao i sebe i nas, i možemo samo širiti oči u nevjerici.
Ali, on je nemilosrdan i prema svijetu koji nas okružuje, ponajviše prema ostacima ovih naših država, za koje se čudim kako do sada nisu propale u bezdan (iako se ljuljaju na rubu). Vrlo jasno, nedvosmisleno i oštro zasijeca u nekrozno tkivo naših društava (konkretno bosanskog, ali ova nekroza tkiva ne poznaje granice), pretvorenih u žrtve pljačkaškog pohoda besprizornih, osobnim interesima pokretanih spodoba, s jednom rukom na domoljubnom srcu, a drugom u tuđem džepu. Ovako, skupljena na jednom mjestu naša surova i sirova svakodnevica se doista čini dijaboličnom, stvarno se moramo zapitati gdje smo, što to podržavamo, što radimo i zašto. Ali, ima tu i tračak nade. Možemo biti bolji. Ili, kako je to sažeo u poruci svojoj kćeri, Ayi, na samom kraju: „Zastava je komad platna. Himne su skup tonova i riječi – ne daji im dublji značaj. Iza svega stoje bogati koji izrabljuju siromašne. Patriotizam je za ograničene. Cijeli svijet je tvoj. Imaš pravo na njega. Istraži ga.“
Ovaj multitalentirani umjetnik piše nekako drugačije, žestoko, direktno, brutalno i oštro. Vrlo jednostavnim, pristupačnim, ali nimalo banalnim, plitkim ili trivijalnim jezikom, on odašilje svoju poruku, i imala sam osjećaj da je pisao s lakoćom pisca koji točno zna što želi reći. E, sad, je li zaista tu bilo baš takve lakoće, posebno u kontekstu devet (!) godina pisanja, nemam pojma, valjalo bi pitati autora, ali kako imam poseban odnos sa Sarajlijama, čija je neposrednost i ekspresivnost kojom oni ispredaju svoje priče nenadmašna, i ovdje sam ju iščitala…
U svijetu u kojem su bestseleri prečesto upitne, ako ne i nikakve kvalitete (sjetimo se samo onih pedeset nijansi, kao i gomile šunda superčitanih naslova iz žanra povijesnih ljubića) iznimno mi je drago da je upravo ovo djelo poharalo regiju, da se kupuje, čita, reizdaje, da se o njemu priča i piše (hajde, možda nismo baš toliko devalvirali). Nije baš svaki roman okarakteriziran epitetom nezaboravan takav da ćete ga se zauvijek sjećati, ali, garantiram da se ovome s punim pravom može pridodati ova titula. Čitajte Blank, već nakon prvih nekoliko stranica ove nevelike knjige bit će vam kristalno jasno zašto se naglavce valja ubaciti u nju, a na kraju će vam se činiti da ste iščitali stotine različitih stranica, svjetova i sudbina…
Foto: Instagram (@fedja_stukan_), Pexels