#allaboutchange: Što o kulturi otkazivanja misle mladi umjetnici i poduzetnici u Hrvatskoj
Kulturu otkazivanja tzv. Cancel culture načeli smo uzduž i poprijeko na našoj #allaboutchange platformi. Danas smo otišli korak dalje i pitali smo mlade nade hrvatskog dizajna, umjetnosti i poduzetništva kako oni gledaju na cijeli fenomen.
Cancel culture
Kultura odstranjivanja ili kultura otkazivanja (eng. cancel culture) je pojam koji se koristi za opisivanje vrste ostracizma gdje se neka osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuju ili odstranjuju iz javnih ili društvenih mreža na međumrežju ili u stvarnom životu iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova, javnih institucija ili javnih poduzeća. To odstranjivanje može imati takve razmjere, da se ime ljudi koji su odstranjeni, odnosno “otkazani”, briše s raznih popisa počasnih osoba itd. Kultura otkazivanja je fraza koja je sada ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. kada u popularnom mišljenju neke od dijela poznatih osoba su dovele do “ogorčenja javnosti” da su te osobe ili grupe bile odstranjene ili nepodobne da se pojave u javnom životu. Ima li to smisla i tko je upravu pitanja su oko kojih se svađa cijeli internet. O tome kako je sve krenulo možete pročitati u članku #allaboutchange: Cancel kultura – što ćemo s tim? A o najrelevantnijim primjerima današnjice u članku #allaboutchange: Koliko slavan moraš biti da skineš “urok” kulture otkazivanja?
Što o svemu misli budućnost industrije?
Za mišljenje o kulturi otkazivanja razgovarali smo s troje mladih nada hrvatskog dizajna, umjetnosti i poduzetništva. Umjetnica i dizajnerica, Zagrepčanka Ena Čuček na cancel kulturu gleda zanimljivo.
“Rekla bi da cancel kultura predstavlja način da se izrazi nezadovoljstvo prema nepravednom ili uvredljivom ponašanju, te da se potakne društvena promjena. S druge strane mislim da ovaj fenomen može biti štetan, jer potiče osudu bez pravednog i temeljitog razmatranja konteksta ili namjere pojedinca. Ukratko, ovaj pojam doživljavam na različite načine, ovisno o vlastitom društvenom, političkom i kulturnom kontekstu.” – kaže Ena.
Kao relevantan primjer navela je otkazivanje Čajkovskog što je njoj kao tema jako blisko.
“Svježiji primjer cancel kulture je gdje su ugledne glazbene institucije otkazale Čajkovskog, koji je ukrajinskog podrijetla i koji je s Rahmanjinovom i Glazunovom potkraj 19. stoljeća osnovao kijevsku Akademiju. Kako sam porijeklom iz Rusije ovo bi navela kao primjer koji me potakao na razmišljanje. Nakon pojava prvih sankcija Rusiji u znak protesta pojavile su se zabrane ruske umjetnosti, kulture i kažnjavanje pojedinaca pa je s nastavno time nastala generalna cancel kultura ruske umjetnosti i umjetnika. Ponekad cancel kultura može biti korisna ali je u ovom slučaju bi rekla da stvari nisu crno bijele i s cancel kulturom se može pretjerati.” – kaže nam Ena.
Antonija Bačić, umjetnica je i dizajnerica koja radi u agenciji FIVE, o kojima smo pisali u članku #allaboutchange: Ana Petrović iz agencije Five otkrila nam je sve o velikom uspjehu agencije.
“Na spomen #cancel kulture prvo mi pada na pamet Eminem i problematičnost oko njegovih tekstova, no kako sam istog tog Eminema slušala u trećem osnovne i bila zaluđena njime (kao i ostatak milenijalca:) on mi je super primjer za diskutirati zašto i na koji način treba pristupiti cancelanju. Mislim da sve što želimo cancelati prvo treba postaviti u kontekst vremena i što je to značilo korisnicima te “kulture”, posebno u kontekstu odrastanja i što možemo naučiti iz toga. Naime cenzura je najteži način za nešto naučiti, kao društvo i kao zajednica.” – kaže Antonija.
Luka Nauković poduzetnik je iz Zagreba o čijoj smo genijalnoj ideji također pisali u članku #allaboutchange: Luka Nauković mladi je poduzetnik koji se u Zagrebu bavi terapijom plutanja. O cancel kulturi misli puno toga, ali je generalno protiv takve prakse.
“Normalno, kod ekstremnih slučajeva (Weinstein, R.Kelly, itd..) se treba ograditi od radnji koje bi im i dalje pružale financijsku prednost ili društveni utjecaj, ali kod većine drugih… Ovaj pojam i fenomen mogu krenuti secirati iz stotinu različitih kuteva. Ali možda baš sada i baš zato što cancel culture nije više u svojim začecima, već smo vidjeli nekakav puni krug/ciklus gdje smo vidjeli i zrelu/finalnu fazu, možemo vidjeti i (nekima očekivane) negativne strane pokreta koji se u početku maskirao kao alat moralnog pročišćavanja društva.
Prvo, s godinama sam naučio da uvijek treba biti skeptičan i sumnjičav na bilo koga ‘tko baca kamen prvi’ i koji sebe postavlja na poziciju moralne superiornosti. Još ako k tome to pokazuje na glasan, bahat, uvredljiv, pa čak i djetinjast način, onda će vrlo brzo postati jasno da ta osoba ili rulja nisu imali nikakvo pravo napadati nekoga.
Vjerujem da je većina svakodnevnih ljudi uglavnom u sredini sa svojim stajalištima oko većine stvari. A to znači da su svjesni obje strane priče u vlastitim životima, a samim time su svjesni da je ljudski griješiti, da su stvari rijetko crno bijele i da bi trebali zajedno raditi na zbližavanju i međusobnom razumijevanju, a ne potencirati razdvajanja. Ti ljudi se najčešće javno ne oglašavaju oko takvih tema, već samo pokušavaju živjeti svoje živote. Glasni su uvijek ljudi na ekstremu nekog spektra. Njih je manje, ali su glasniji od većine – i oni su se našli nekoga ‘otkazivati.’
Ljudski je griješiti i stvarno ne znam od kud nekima mišljenje da se nekoga treba prekrižiti ako je napravio nešto loše? Stvar je u tome što se granica vječno pomiče ovisno o volji rulje (koja također dobiva nešto u vidu malog osjećaja moći ako uspiju utjecati na život neke javne ličnosti).
Evo danas sam vidio da su ljudi ljuti na Kim Kardashian jer je u nekom Japanskom hotelu za ježeve sa svojom kćeri primila ježa u ruke (kao i svi ostali posjetioci tog objekta). Mislim da je ljudsko biće, a samim time i cijelo društvo, prekompleksno da bi se jednom umjetnom intervencijom u smislu zabrane ili otkazivanja moglo promijeniti. Koristimo strah i ucjenu da se netko počne ponašati kako mi želimo. A ni mi sami ne znamo što želimo niti se uspijevamo ponašati i živjeti u skladu s vlastitim očekivanjima. Kako ćemo onda mi diktirati nekome što bi trebali, a što ne?
Mislim da je javno vrištanje na društvenim mrežama jadno i patetično. Ako si protiv nečega, ustani, zbroji se i staloženo iznesi svoje argumente. Ako si iole kulturno, pismeno, promišljeno i smisleno to napravio/la, onda ćeš privući pažnju i podršku brižnih i savjesnih ljudi koji će htjeti stati uz tebe u borbi protiv propusta neke osobe, brenda, itd… Tako se do nekoga može doprijeti. Onda se ta osoba može zapitati i promijeniti iz pravih razloga, a ne zbog straha od otkazivanja i gubitka posla, narušavanje karijere, itd. Puno je pokreta i trendova krenulo iz ‘pravih razloga’ pa su ih s vrlo brzo prisvojili toksični ljudi koji su izvitoperili/bastardizirali originalnu poruku i počeli koristiti spomenuti temu kao alat za samopromociju i fleksanje vlastitih moralnih superiornih stavova.” – zaključuje Luka.
