Dok njeni kolege regionalnu slavu najčešće stiču preko kino platna ili malih ekrana, srpska glumica Tamara Krcunović popularnost u Hrvatskoj može zahvaliti sve češćim gostovanjima na kazališnim daskama. Ovo nije jedini nekonvencionalni put kojim je Tamara kročila kroz život. Glumu je završila na čak dva fakulteta, u Beogradu i u Parizu, a nakon uspješne pariške karijere, samoinicijativno se vratila u Beograd gdje je izmjestila predstave s kazališnih dasaka, na livade i u hotele.
Danas je jedna od najuspješnijih srpskih glumica i sama bira svoje glumačke partnere. Predstava Hotel 88, koja je nastala u njenoj sobi, postala je regionalni hit, a uskoro s njom putuje na američku turneju. Zagrepčani će Hotel 88 ponovno imati prilike gledati 13. ožujka na Sceni Vidra i 24. travnja 2023. u Kazalištu Kerempuh.
S Tamarom smo razgovarali nakon zagrebačke premijere predstave Scena iz bračnog života.
- Nakon 5 godina igranja i skoro 500 izvedbi, za Hotel 88 još je uvijek teško nabaviti ulaznice, tako da ne čudi što se taj fenonemen “nestanka ulaznica” pretočio i na Hrvatsku ubrzo nakon zimske premijere. Koja je tajna uspjeha Hotela 88?
Nemam pojma. To je možda više pitanje za publiku. Mi smo na toj predstavi dugo radili i premda se radi o komediji, shvatili smo ju jako ozbiljno. Nešto što je blizu vodvilju, je jako precizno i naporno. Mi glumci ju obožavamo igrati. Čak i kad smo umorni ili tužni, dobijemo genijalnu energiju od publike jer oni toliko uživaju, da na kraju i mi izađemo sretni i izliječeni. Fenomenalna je to razmjena.
- Predstava je specifična i po tome što si ju osmislila u svojoj sobi, a krenuli ste je igrati po hotelima. Kako si došla na tu ideju?
I prije toga sam radila izvan klasičnog kazališta, jednu sam predstavu radila na livadi, a jednu čak i u stanu. Imala sam želju da ljudi uđu u stvarnu scenografiju, da uđu u atmosferu. Drugi razlog je moja nestrpljivost. Kada imam komad kojim se želim baviti, onda želim to odmah i sada, a kada s institucijama dogovarate prostor, zna se desiti da na premijeru morate čekati i do dvije godine. To ne zadovoljava moje umjetničke potrebe.
- Napravili ste još jedan iskorak, svakodnevno koristite sve prednosti društvenih mreža u promociji Hotela 88.
Jako nam je svima stalo da predstava živi. Jelisaveta Orašanin i Anđela Jovanović se smjenjuju u Hotelu 88, ali Jelisaveta promovira predstavu na društvenim mrežama kao da je trenutno igra. Čovjek kada igra van institucije ima veću odgovornost. Mi brinemo i o promociji, organizaciji, marketingu… uvijek pitamo koliko je karata prodano. Kada ste član kazališta, ne morate biti toliko angažirani u svim aspektima. Imate publiku koja je navikla dolaziti u to kazalište, i prate program kazališta. Mi igramo svaki put na drugom mjestu pa smo morali nekako naviknuti publiku da prati nas, a ne neku zgradu, odnosno kazalište.
- S obzirom da si odabrala status slobodne umjetnice koja je svu produkciju i organizaciju preuzela na sebe. Koliko ti je teško to spojiti?
Nespojivo je. To su dva svijeta. Umjetnost je nešto što dolazi iz potpuno drugog dijela mozga od onog koji je zadužen za izradu i provedbu plana, računanje troškova, produciranje. I mislim da taj multitasking nije najsretnije rješenje za glumce. Mogu igrati milijun predstava, a da se ne umorim, ali najviše me umara organizacijski dio. Zato sam pomalo okupljala krug ljudi koji mi pomažu u svim aspektima produkcije. Ljubomir Dorontić Coka s nama je tako već šest godina, pomaže nam u promociji i prodaji.
- Mnogima je neshvatljiva odluka da se nakon uspjeha koji si postigla u Parizu vratiš na ove prostore. Koji je bio razlog povratka iz Pariza?
Dosta je to dugo kuhalo u meni. Možda se pravi razlog krije u motivu odlaska – ja nikada nisam želja studirati u Parizu. I prije studija sam živjela u Parizu i Alžiru i uvijek sam sanjala da ću studirati u Beogradu. No pred kraj studija dobila sam stipendiju od Vlade Francuske. Prihvatila sam ju samo zato što se to ne odbija, ali mislila sam da ću ostati godinu dana. Na kraju sam ostala do kraja studija, a paralelno su krenule i uloge. Ali ipak sam svo vrijeme u sebi govorila „vratit ću se“. Kada sam u Francuskoj nedostaje mi Srbija, kada sam u Srbiji nedostaje mi Francuska. Tako da ništa nije konačno, možda se i tamo vratim.
Kada živite van svoje zemlje osjećate neku čudnu iskorijenjenost.
- Nedavno si u Rijeci i Zagrebu gostovala s predstavom Scene iz bračnog života, s Hotelom 88 se vraćaš treći put u Zagreb, uslijedila je i premijera Brena Projekta. Sve si češće gošća u Hrvatskoj.
Da, i to me trenutno jako ispunjava, daje mi jedan novi kisik. Ovdje se također osjećam svoj na svome. Odrasla sam u Hrvatskoj, svako ljeto sam pet mjeseci godišnje provodila u Istri, tako da mi je to što igramo u Hrvatskoj baš dragocjeno i umjetničkom smislu, ali i u ljudskom.
- Scene iz bračnog života, Hotel 88, Brena projekt, Smrt i djevojka – samo su neke od predstava u kojima trenutno glumiš, a spremaš i nove projekte. Kako stižeš sve? Imaš li uopće vremena za sebe?
Iskreno nisam ništa stizala osim posla, ali sam prije godinu dana osvijestila da mi ne može život proći isključivo u poslu, tako da sam si počela na silu određivati odmore i polako uspijevam u tome.
- Što Tamara radi kad ne glumi?
Putujem i posjećujem prijatelje. Sad sam baš nedavno bila u Podgorici kod prijatelja, odem i u Pariz. Prijateljstvo mi je važno u životu.
- Ostvarila si se i u inozemstvu, i kod kuće, kao kazališna, ali i kao filmska glumica. U Srbiji gotovo da nema serije u kojoj nisi glumila. Ima li još nešto što želiš ostvariti, a još nisi? Neka uloga ili projekt?
Nemam neku posebnu ulogu, ali voljela bih igrati više u europskim autorskim filmovima. Mislim da kad bi se malo više usmjerila na to, da bi uspjela u tome. Upravo sam završila jedan divan autorski film, snimala sam ga godinu i pol dana i nadam se da će uskoro biti premijera na nekom dobrom filmskom festivalu.
- Kada bi morala birati – kazališne daske ili filmsko platno?
Ne bih mogla izabrati. Podjednako se osjećam i na sceni i ispred kamere. Imam sreću da mi je i jedno i drugo prirodno okruženje. Bitno da je gluma, a gdje i kako, to su tehnička pitanja.
