Radio – medij kojem su prognozirali brzu smrt pojavom televizije. Danas, uz svu moguću i nemoguću tehnologiju i dalje je jedan od najomiljenijih suvozača u svakom automobilu, pozadina u kafićima koja pomaže kada baš ne želimo da svi čuju što se priča za našim stolom ili as iz rukava “čuo sam na radiju” kada se želimo istaknuti u razgovoru. Oduvijek je radio imao veliku utjecaj na razvoj kulture i urbanog identiteta. Uvijek je imao tu moć da bude spona između glazbenika i slušatelja, da bude prenosioc vijesti i informacija koje nam mogu promijeniti i utjecati na naš dan.
No tko su ljudi koji čine radio? Glasovi koje svaki dan slušamo i pokušavamo spojiti s izgledom? Kako izgleda njihov radni dan, tjedan, što im je motivacija? Sve su to pitanja kojima ćemo pokušati pronaći odgovor u našoj novoj rubrici Iza mikrofona gdje ćemo vam u seriji članaka predstaviti sve one ljude s kojima svakodnevno provodite vrijeme, a da ih uopće ne vidite.
bravo!
Prva ekipa koju ćemo vam predstaviti je ekipa jutarnjeg showa na radiju bravo!. Oni ustaju dovoljno rano da bi prvi saznali sve ono o čemu će se pričati taj dan. Dovoljno rano da se uz njih svi budimo. Jer dok mi pokušavamo složiti prvu jutarnju kavu, dok peremo zube ili spremamo klince za školu, oni su već prpošni i puni energije. Kako im to uspijeva? Saznali smo posjetivši ih jedno jutro u njihovoj zagrebačkoj redakciji. Upoznajte Marka Bratoša, Doru Srdar i Hrvoja Kečkeša.
- Tko je tko u jutarnjoj šihti bravo! radija?
Marko: Pa obično je Marko mozak, Hrvoje srce, a Dora duša programa, iako se znamo i zamijeniti. Svi imaju tu i tamo dane kad nisu baš sto posto svoji, ali srećom ostali to dobro registriraju i pokrivaju. Osim kad se poklopi da je svima grozan dan, onda sve ode kvragu.
Dora: Mislim da je Marko sve rekao. Iako, morala bih dodati nešto da mi srce bude na mjestu: Marko često zna reći da njegova savjest ima moj glas. Šalu na stranu, ja ću objasniti uloge radijskim terminima. Marko je DJ, onaj koji drži sve konce u rukama, naša zvijezda. Hrvoje je njegov sidekick, odnosno ona osoba koja sve začini svojim fantastičnim i brzim komentarima, dok sam ja programski producent showa – osoba koja im pomaže u kreiranju showa. I puno pjevam u eteru. To mi nije u opisu posla, to sam si sama dodala.
Hrvoje: Pa Dora i Marko su ljudi s izrazito razvijenim vještinama potrebnima za radijski posao. Dora kao vrhunska producentica koja ima ne jedan par, nego osam pari ruku – stiže napraviti sve što je potrebno napraviti za jedan dinamični show. Marko je za pultom, miksa glazbu, pušta razne produkcijske elemente što emisiju čini još dinamičnijom. A ja… Zašto mene trpe, odgovor na to pitanje još nisam uspio dokučiti, ali meni dobro. Ne žalim se, ako nešto kažem – kažem, dobro je. Ako ne kažem, opet dobro. Nadam se da ništa ne upropaštavam i to je već puno što se mene tiče.
- Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan? Kad dolazite na posao?
Marko: Hrvoje i ja dolazimo oko 20 do 6 ujutro, ja miksam glazbu, pregledavam dnevne aktualnosti, ubacujem reklame i ostale programske elemente, pripremam tonove i efekte koje ćemo trebati u produkciji programa, a Hrvoje vrti palčevima i čeka da završim 😀 Onda zajedno prelistamo novine i krećemo! Po završetku šihte odlazimo na kavu koju zovemo “sastanak” da bi se osjećali bolje i produktivnije, na kojoj razgovaramo o svakodnevnim stvarima i pripremamo šihtu za sutra.
Dora: Ja dolazim nešto kasnije. Trudim se biti tamo točno u 6, ali ne uspijeva mi baš… Pojavim se oko 6:10 snena i namrgođena, no to brzo nestane – čim zakoračimo zajedno u eter. Ostalo je Marko rekao, osim što oni nakon showa i kave idu doma, ja sam na poslu puno radno vrijeme i radim… A svašta, nemam sad ni vremena ni mjesta vam sve pisati. 🙂
Hrvoje: Osobno se dižem oko 5 ujutro. Kažem “oko” jer tu su još jedan do dva snoozea. Dođem 20-ak minuta prije showa, sva sreća ne moram paliti računalo jer bi mi to donijelo velike probleme i poteškoće, pogotovo tako rano ujutro. Nisam baš vješt s tehnologijom, nego me računalo već čeka upaljeno. Ono što prvo napravim je da vučem s interneta prognozu – temperature, jer to je ono čime se ja uključujem odmah na početku u program.
- Može li se doista čovjek može naviknuti na takav bioritam?:) Spavate popodne?
Marko: Pa čovjek se na sve i svašta može naviknuti, što ne znači da je nužno dobro za njega 😀 Govorit ću u svoje ime, ali znam da se i Dora i Hrvoje slažu, da smo konstantno neispavani i da maštamo o godišnjem od jedno tri mjeseca da se napokon resetiramo. Slušatelji su svjedoci našeg polaganog, ali sigurnog mentalnog propadanja na koje srećom gledaju blagonaklono, pretpostavljamo da ih zabavlja.
Dora: Da, strašno smo neispavani. Sumnjam da ću za životnog vijeka to nadoknaditi. Osobno se nisam niti ću se ikad naviknuti, međutim svejedno taj show i njih dvojicu ne bih mijenjala za sve snove ovog svijeta (i doslovne i figurativne!). Bude mi malo lakše kad odspavam popodne, najčešće se power nap od 20 minuta pretvori u popodnevni san od 2-3 sata.
Hrvoje: Mišljenja sam da se normalan čovjek ne može nikada naviknuti na buđenje u 5 ujutro. Svako buđenje je sa suzom u oku koja ne silazi dobrih 45 minuta, ali taman toliko koliko mi treba da stignem do radija. Čovjek se može jedino pomiriti sa svojom sudbinom i nekako je prigrliti i prihvatiti kao sastavni dio svog života i radovati se svemu onome lijepome što dalje u tom jutru i općenito kasnije u danu slijedi. I da, apsolutno spavam popodne s obzirom na to da imam još obaveze u kazalištu. Da ne spavam popodne, ne bih preživio ni sekunde.
- Kolege ste, ali djelujete da ste i prijatelji. Koliko dugo već radite u ovom postavu i kako vam je
Marko: Radimo zajedno u ovom sastavu već cca 5 godina, stvarno nam je i dalje divno skupa, i ne bih rekao da je vrijeme zapravo ikako utjecalo na naš odnos. Od samog starta smo si dobro kliknuli, stvari su se brzo posložile i nisu se previše promijenile.
Dora: Zapravo je nevjerojatno kako smo brzo kliknuli, to je istina. Marko i ja imamo i zajednički krug prijatelja i često vikende provodimo na druženjima. Družio bi se i Hrvoje s nama, ali je čovjek u godinama pa ga ne forsiramo. 🙂
Hrvoje: Pa super smo si, zato i to sve skupa i funkcionira. Meni pogotovo godi i paše što dvoje ljudi čiji je zbroj godina jednak mojem broju godina mene podnosi. Ili si ja barem to umišljam. Šalu na stranu, mislim da smo jako kompatibilni i da je to čak i glavni razlog uspjeha našeg showa.
- Što vam je najuzbudljivije kod vašeg posla?
Marko: To što je apsolutno svaki dan drugačiji, što jedan dobar dan ni na koji način ne garantira da će i drugi biti takav, i što se moramo konstantno adaptirati situaciji, improvizirati i donositi brze odluke. Zna ponekad biti stresno i mentalno iscrpljujuće, ali da je uzbudljivo – je :D.
Dora: Ovaj Marko koji prvi odgovara na pitanja mi oduzme sve odgovore pa se mogu samo slagati s njime. Ali da – najuzbudljiviji dio posla (i showa) je kad sve što smo ranije pripremili pada u vodu jer se u određenom trenutku dogodilo nešto puno zanimljivije i luđe i odaziv slušatelja bude fantastičan. Tad najviše i gorimo od posla, iza 9 smo iscijeđeni kao tri stara limuna, ali je osjećaj najbolji na svijetu.
Hrvoje: Kod ovoga posla najbolja mi je upravo ta dinamika i raznolikost, što nema dva ista dana. Uvijek su stvari barem malo drugačije. Tu mi je i ta poveznica s kazalištem – ne postoje dvije identično odigrane predstave, nego je uvijek na svoj način drugačije. Čak je na radiju to i izraženije s obzirom na to da su svaki dan u pitanju neke nove aktualnosti i okolnosti, drugi slušatelji, drugi izbor glazbe…
- Kako je izgledao vaš put do etera?
Marko: Prvi put sam umočio prstiće u more radija na Radio Studentu s dvojicom prijatelja u emisiji koju smo vodili jednom tjedno i to je, za današnje standarde, bila apsolutna katastrofa, ali mi je bilo fenomenalno zabavno i osjećali smo se kao kraljevi svemira. Ubrzo sam shvatio da je to nešto čime bi se htio i mogao baviti, pa sam prokopao svoj put do tehničara na Totalnom FM-u, nakon čega sam brzo prešao na poziciju programskog i audioproducenta na Anteni Zagreb. Kroz par godina sam dobio priliku voditi jutarnju emisiju na Gold FM-u s Anom Majhenić, da bi nakon godine dana dobio poziv s najslušanije postaje u državi da se priključim timu i eto me tu i danas 😀
Dora: Upravo sam shvatila da sam zagazila u dvanaestu godinu radijskog života. A okruglih deset nisam ni proslavila… Krenula sam poprilično rano, u srednjoj školi na jednom lokalnom zagrebačkom radiju. Imala sam trenutak prosvijetljena u drugom srednje i to na satu fizike kojeg se sjećam vrlo jasno i danas. Gledajući u to odvratno gradivo, prijateljici sam na komad papira napisala: “ŽELIM RADITI NA RADIJU!”. To sam ostvarila dvije godine kasnije, pojavila sam se na vratima i rekla: “Molim vas, dajte mi da radim bilo što!”. To što sam dobila priliku moram zahvaliti Stanku Bondži koji je očito u tom trenutku prepoznao koliko to želim i jednoj klinki dao priliku. I tako je krenulo – od asistentice glazbenog urednika na prvom radiju do urednice vijesti na drugom radiju, evo me danas – programska producentica jutarnjeg showa, budim bravo! slušatelje svakog radnog dana.
Hrvoje: Da mi je netko dan prije nego što su me ljudi s radija zvali, rekao da ću jednog dana raditi na radiju, rekao bih da me očito zamijenio s nekim drugim. Međutim, kolegica Doris Pinčić koja je tada još radila s nama me kontaktirala i krenulo se u traženje neke suradnje. U početku ni ljudi s radija ni ja nismo znali koji će to oblik suradnje biti. Nisam čak niti mislio da ću biti svakodnevno u eteru, međutim ispostavilo se da bi to moglo funkcionirati i hvala bogu traje još i danas.
- S obzirom na to da je vaš alat glas, prepoznaju li vas ljudi na cesti kao “one koji ih svako jutro bude”?
Marko: Događa se, i ono što mi je najdraže je što su uvijek komentari super-pozitivni, ljudi su mi znali prepričavati situacije iz etera koje sam već i zaboravio i uvijek mi je drago znati da smo nekome uspjeli obilježiti dan, uljepšati jutro i malo proširiti svoj krug radijskih prijatelja.
Dora: Nevjerojatno, ali događa se puno češće nego što sam očekivala. Nedavno sam doselila u novu zgradu i susjeda preko puta mi je rekla da sam joj od nekud poznata, moj odgovor na to je bio: “Ne znam, jučer sam došla.”, uopće ne pomišljajući da bi me netko mogao znati iz te priče sve dok mi ona nije rekla da nas sluša svako jutro. U svakom slučaju, drago mi je to jer vidim koliko su ljudi prekrasni i simpatični. I ovim putem, hvala na svakom upućenom pozdravu. 🙂
Hrvoje: Da, apsolutno ljudi prepoznaju glasove. Imao sam prije radija iskustvo da bi me ljudi prepoznavali po mojem licu (kakvo je da je) s televizije ili kazališta, a začudilo me što neki prepoznaju isključivo glas. Jednom me jedna blagajnica prepoznala tek kad sam progovorio. To mi je bilo neko drugačije i super iskustvo. Čim sam progovorio i rekao: “Oprostite, nemam za platiti.”, ona je rekla: “Aaa, vi ste s radija!”.
- Vaš posao je da puno pričate, kako to izgleda kad dođete doma? Nastavlja li se ili prelazi u šutnju?
Marko: Ovisi o danu. Ako smo svi neispavani onda obično na kavi iza šihte neko vrijeme vlada mrtva tišina i svi potonemo u neku fazu dekompresije. Ali obično nam samo treba malo da dođemo k sebi, pa opet počnemo brbljati. Iako naravno da u ostatku dana nisam identičan onome kakav sam na radiju. Obično ujutro ispucam najveći dio dnevne rezerve energije, pa sam ostatak vremena na možda 80% svoje radijske verzije.
Dora: Baš ovisi o danu, ja još nekako izdržim do popodne s obzirom na to da sam na radiju do tada. Ali kad dođem doma, pusti me da šutim. Dok sam živjela s roditeljima, često bi me kad dođem s posla pitali što ne valja i je li sve u redu, bilo mi je teško objasniti da je sve ok, da samo trebam malo šutjeti. Nisu navikli na to do tada. 😀
Hrvoje: Nekad pričam više, nekad manje, ali da – istina, kad se svi troje zbrojimo, dosta toga se izgovori u tri sata. Što potrebnog, što nepotrebnog, ali i ono nepotrebno je nekad bolje od onog potrebnog. Poslije toga obično ne idem ravno doma, nego idem u kazalište pa onda tamo šutim.
Foto: Sanja Tušek
