Katarina Baban: “Kad sam samu sebe uništila pretjeranim radom odlučila sam neke stvari promijeniti”
U prostoru slastičarnice Magnolija, koji nas vizualno asocira na vječno proljeće, ugostili smo glumicu koja svojim šarmom, energičnosti i vrckavošću u nama budi sličnu usporedbi. Riječ je o Katarini Baban, novoj gošći naše rubrike S glumicama na kavi.
Što nam je otkrila o svom novom kazališnom projektu, pozitivnim i negativnim stranama glumačkog poziva te svojoj kreativnosti doznajte u nastavku.
- Nedavno je svjetla pozornice ugledala predstava Puni pansion. Možete li ju nam ukratko predstaviti?
Riječ je o monodrami koja prati radni dan jedne sezonke u poprilično lošem hotelu gdje ju se podcjenjuje i iskorištava. Riječ je o komediji, no nakon svog smijeha mislim da ljudi odu doma promišljajući o dubljim temama koje se kriju ispod smijeha.
- U njoj ste uskočili u čak 20 različitih uloga. Kako je bilo uhvatiti se u koštac sa svim tim likovima? Koji vam je bio najveći izazov?
Bio je veliki izazov ponajprije zbog toga što dosad nisam nikad igrala monodramu. U trenutku kad su mi ponudili ovaj projekt osjećala sam se luđački uzbuđeno i nisam mogla dočekati da počnemo raditi! Smatram da mi je predstava došla u pravom trenutku jer imam dojam da sam se uljuljala u komfor zonu gdje dugo nisam radila nešto novo, drukčije i inspirativno. Da su mi prije 2-3 godine ponudili ovaj tekst i zadatak – vjerojatno bih odbila.
Ogromna količinu teksta (sat i dvadeset minuta brbljam bez prestanka) mi je po prvi put razjasnila otkud vječno pitanje “kako vi glumci uspijete zapamtiti toliko teksta?”. Inače sam, kao i svi glumci, na to odgovarala s čuđenjem da nam je to samo najbazičniji dio posla bez kojeg ne možemo ni započeti rad na ulozi- no ovaj put sam se i ja zamislila nad tim pitanjem. Riječ je o 30 stranica čistog teksta sa stankom od možda petanestak sekundi… Izgleda da tijelo pamti nenormalno i da čista, fokusirana glava sve može.
- Osjećate li veći pritisak ili tremu kada samostalno izlazite na scenu?
Moram priznati da mi je prvi izlazak pred publiku bio jako šokantan. Najviše zbog toga što sam po prvi put ikad bila potpuno sama u garderobi. Inače se prije izlaska na scenu uvijek dobro nasmijem s kolegama tako da su mi užasno nedostajali. Nema nikoga da ti digne elan, pomogne s tremom ili te potakne da jedva čekaš stati na scenu. Sada sve to moram sama.
Nisam inače “tremaroš”, ali me pred prvu izvedbu uhvatila trema. Pretpremijerna izvedba je bila u Splitu, pred 600 ljudi. Jako dobro probijanje leda! Drago mi je da je baš tamo bila jer se pred splitskom publikom osjećam već domaće; divno su primili predstavu pa sam s time lakše igrala premijernu izvedbu u Lisinskom.
- Na koji ste projekt do sada posebno ponosni?
Na ovaj. Predivan, mali tim srčanih i sposobnih ljudi uz koje se niti u jednom momentu nisam osjećala uplašeno pred ovakvim zadatkom. Tekst je napisao Igor Weidlich po čijem tekstu već drugi put igram na sceni, a režirala je genijalna Tihana Strmečki s kojom sam kliknula već na prvom susretu. Predstava je pod Bglad produkcijom u kojoj mi je ovo već druga predstava zaredom.
- Zahvaljujući svojoj profesiji iskušali ste različita zanimanja, no je li postojao dan kada Katarina nije željela biti glumica već je svoju karijeru vidjela u nekom drugom području?
Uf bilo ih je puno! No u pitanju su samo kratki trenutci mog temperamentnog ispada jer za par minuta više ne mislim tako. Iako mi se zapravo često to događa kad vidim kako netko gušta u svom poslu pa se zapitam kako bi meni bilo, je li bih dobro to radila, je li bih bila sretnija nego kao glumica…I onda se sjetim da kao glumica točno to i mogu – igrat tuđe živote, isprobat različite poslove, naći se u tuđoj koži… Vjerojatno sam se zbog toga i odlučila na ovaj posao. Mogu probati biti sve i svatko.
- Svaki posao ima dvije strane, koje su po vama koje prednosti, a koje mane glumačkog posla?
Jedna od prednosti je baš ova koju sam navela. Druga, meni najdraža, je ta što možemo ljudima razveseliti večer, navesti ih da ostave sve brige vani i da olakšaju dušu; bilo kroz suze ili smijeh.
I prednost, ali i mana je činjenica da nikad nemaš dva ista dana, uvijek je nešto drukčije.
Radimo i petkom i svetkom, većinom navečer – pa dok je većini dan gotov i izvaljeni su na kauču, nama posao tek kreće. No ne bih to čak ni nazvala manom jer uz ovaj posao, ako si samostalni umjetnik poput mene, sam si krojiš raspored. Naučila sam se s godinama svako malo uzeti vrijeme za sebe. Te dane si zacrtam unaprijed i tada ne dopuštam nikakvoj predstavi ili projektu da se ugura. Nakon brojnih situacija kad sam samu sebe uništila pretjeranim radom odlučila sam neke stvari promijeniti. Jer – jako je čudno čuti kad glumac kaže “na godišnjem sam”, to kod nas kao da ne postoji.
- Bavite se poslom koji je pod povećalom javnosti. Kako se nosite s kritikama i komentarima? Postaje li to lakše s godinama…
Oduvijek sam se znala distancirati od toga. Kritike i komentari idu ruku pod ruku s ovim zanimanjem pa je puno lakše čim sam sebi to objasniš te prestaneš uzimati k srcu.
- S druge strane, jeste li kritični i sami prema sebi?
Najkritičnija. Valjda me zato tuđi komentari ni ne diraju!
- Osim u glumačkim, vrlo ste uspješni i u modnim vodama. Gdje pronalazite inspiraciju za svoj dizajn?
U ženama, knjigama, filmovima… Puno toga me može inspirirati i potaknuti na kreaciju!
- U opisu vašeg brenda Lilith istaknuto je kako je on namijenjen svim ženama koje vjeruju u bajke. Jeste li i vi romantičarka po prirodi?
Godinama sam sama sebi tvrdila da nisam, no sa začetkom branda i cijelom pričom koja se okrenula romantici sama sebi sam priznala da očigledno jesam romantičarka. No poprilično neobična. Nisam nikad sanjala o vjenčanju, mislim da se nikad ni neću udati, ali mi svaki put zasuze oči kad ugledam presretnu klijenticu koja će se udati baš u mojoj haljini. Drago mi je što mogu nekome doprinijeti tom lijepom i bitnom događaju.
- Možemo reći da se bavite dvjema disciplinama, glumom i modom, a kako provodite slobodno vrijeme?
Gledajući serije, čitajući knjige. Slobodno vrijeme uvijek popunim druženjem s dragim i najbližim ljudima. I redovito pobjegnem na more. Nema mi ništa draže,nadam se da ću se jednog dana i preseliti negdje na more. Ma znam točno i gdje!
- Pred nam je početak nove godine, imate li određenih želja koje biste voljeli ostvariti?
Svaki novi početak godine me asocira na početak školske godine kad smo bili klinci: uredni, mirisni udžbenici, toliko praznih stranica za ispisati, sve olovke našiljene i spremne, a onda kroz par mjeseci već sve izgleda blago kaotično. Tako da mi je odluka ove godine da se tijekom cijele godine držim ciljeva i novih navika koje sam zacrtala.
- Vratimo se i punom pansionu, postoji li mjesto/grad koje biste uskoro voljeli posjetiti kao gost?
Planiram s prijateljicama na proljeće posjetiti Portugal! Prošlo proljeće smo nas tri bile u Amsterdamu pa smo odlučile napraviti tradiciju da svako proljeće negdje zajedno otputujemo.
Zahvaljujemo slastičarnici Mangnolija na ustupljenoj lokaciji.
Foto: Lara Buljubašić
