Ilina Cenov s nama često podijeli zanimljiva književna djela koja vrijedi pročitati, a mi s nestrpljenjem iščekujemo njezine nove prijedloge. Do sad je s nama podijelila dojmove o nekoliko romana, a mi zdvajamo Zuzanin dah, Shindlerov lift i Što na podu spavaš, Hotel Wartburg i Leksikon svjetla i tame. Ovaj put predložila nam je jedan roman kanadske spisateljice.
Ovdje će biti riječi o netragom nestalima, o smrtnom savezu koji je sol života, o moćnome zovu šume i ljubavi radi kojih vrijedi živjeti…Ovo je priča o trojici staraca koji su odlučili nestati u šumi. Priča o trima bićima zaljubljenima u slobodu.
Mislim da se možemo složiti kako je ovih nekoliko rečenica dovoljno da nas potakne na čitanje (meni do sada) nepoznate kanadske frankofone spisateljice i novinarke, Jocelyn Saucier (rođ. 1948.), i njenog naslova Pljuštale su ptice. Ova je autorica na književnu scenu izašla prilično kasno, tek 1996., do danas je napisala ukupno pet romana, te za njih dobila brojna priznanja i nagrade. Kako sam u „guglanjima“ saznala, kanadski frankofoni pisci nisu nešto zastupljeni izvan tog svog kruga, ne prevode se tako često na engleski, a ako i da, izdaju ih mali izdavači. Dakle, možemo reći da smo sretni što imamo pred sobom ovo pravo književno iznenađenje…
Pljuštale su ptice
Pljuštale su ptice počinje negdje početkom 90-ih godina 20. stoljeća, dolaskom neimenovane fotografkinje u izolirani dio sjevernog Ontarija, negdje iznad 45. paralele. Ona dolazi kako bi intervjuirala mističnog Teda Boychuka, zamalo stogodišnjeg starca, koji je preživio velike požare kod Mathesona, 1916. godine.
Velike promjene
Nažalost, Boychuck je mrtav, ostao je samo duh njegove legende koji lebdi šumom, ali tu su njegova dva osebujna prijatelja – Tom i Charlie, starci pobjegli od civilizacije, društva, društvenih normi, pravila, očekivanja… Ništa od toga njih ne zanima, svega su se riješili i oslobodili, dok provode svoje posljednje dane u kolibama usred šume, uvjereni „da mogu još dugo poživjeti“. Fotografkinja, koliko god benevolentna bila u maloj, tajnovitoj zajednici, pokrene korjenite promjene i preslagivanje gotovo stogodišnjeg mozaika ljudskih sudbina i života…
Različiti pripovjedači
Saucier kroz tekst smjenjuje više pripovjednih pravaca, različitih pripovjedača, u prvom licu, a kroz nevelik broj stranica, nudi neobično, iznimno uspjelo i originalno štivo. Čitajući, zapljusne nas povremeno bremenita tuga, a da bismo već na sljedećoj stranici prštali od iskonske životne radosti i smijuljili se čitajući.
Biserne rečenice
Autorica niže biserne rečenice, svojevrsnu odu prirodi, prijateljstvu, ljubavi, ljudskosti. Ali, progovara i o traumama svih vrsta, fizičkoj i duševnoj boli, uzaludno propuštenim godinama, koje se nikada vratiti ne mogu. Govori nam i o ljubavi, toj pokretačkoj snazi, za koju nikad, ali nikad nije prekasno. Promišlja i o smrti, neizbježnoj poput poreza, ali ujedno i posve prirodnoj, ljudskoj. „Sloboda izbora između života i smrti najbolji je način da izabereš život.“
Iako je sama priča izuzetno interesantna, maštovita i dojmljiva, najveća vrijednost ovog djela upravo je u načinu na koji Saucier piše – odmjereno, nježno, toplo, lirski…
Pitanje slobode
Iz čitavog mora tema koje ćemo susresti čitajući, meni se nekako najviše istaklo pitanje slobode. U konkretnom slučaju, naši starci žive usred šume, u sklepanim kolibama, pod lažnim imenima, odbjegli od zahtjevne, katalogizirane, tako dosadne, birokratizirane civilizacije, koja čovjeka poništava, zatire i ubija. U toj i takvoj civilizaciji ovi starci vide muku, agoniju, nepripadanje. U šumi oni jednostavno jesu. Ništa ne moraju. Samo jesu. Samo u šumi osjećaju pripadnost „beskonačnosti svemira“.
Pljuštale su ptice će nas uzburkati, i svatko od nas bi se trebao (morao) zapitati što je to za mene sloboda? Sloboda od čega? Sloboda za što? Čega se to trebam osloboditi, što je taj teret moga života, koji trebam ostaviti negdje u ropotarnici prošlosti, kako bih se osjetila živom, sretnom, smirenom, ispunjenom, u ovoj našoj fast-forward civilizaciji? Što je to što me (nas) ograničava, u bilo kojem smislu?
Simbolika
Naravno, malo nas će posegnuti za doslovnim životom u kolibi, usred šume. Ali, tako i treba biti. Šumska utopija je zapravo simbolika, svojevrsni simbol utočišta, i svakome od nas će neko drugo mjesto, stvar, osoba predstavljati utočište. Svakome njegovo.
Po ovome umirujućem, čarobnom romanu posebne atmosfere snimljen je i film, tako da mislim da imamo sasvim lijepo rješenje za ova duga, tamna zimska poslijepodneva…
Čitajte Jocelyn Saucier. Bit ćete zadovoljni.
