Iza Amara Bukvića je sjajna godina obilježena uspješnim filmskim i kazališnim projektima. Upravo su oni bili povod za naš razgovor koji smo zakazali u gornjogradskom kafiću Abesinija, smještenom nedaleko od lokacije na kojoj je sniman kultni film Tko pjeva zlo ne misli.
Što ga osobno veže za Gornji grad, zašto karijeru “duguje” Glembajevima te kako je sudjelovati u predstavi koja odgaja generacije, Amar nam je otkrio u nastavku.
Kazalište kao odmak od svakodnevice
Kazalište Moruzgva u novu je kazališnu sezonu ušlo s predstavom Tvorničke postavke. Ovaj kazališni komad opisan je kao ljubavno-erotsko-glazbeno-politička komedija koja daje odgovor na pitanje gdje je lakše uspjeti ili pasti – na estradi ili u politici. Nakon premijernog prikazivanja u listopadu, naišla je na sjajan prijem kod publike. “Taj tekst koji je napisan, ljudima je jako, jako blizak, pogotovo zbog sudara svjetova”, otkriva nam Amar ključ uspjeha predstave, dodajući: “Svi žele biti influenceri, svi žele biti zvijezde sad, ljudi prepoznaju te neke smjerove onih koji s te strane pokušavaju biti uspješni i sudar mentaliteta, to je ljudima duhovito…”.
O spomenutoj predstavi imali smo priliku razgovarati i s glumicom Anom Begić Tahiri, kojoj je pripala uloga njegove supruge. Ujedno, ona je označila i prvi susret dvoje glumaca u zajedničkom projektu, nakon uspješne serije Bibin svijet. “Uživamo i istražujemo što je ljudima smiješno, ubacujemo neke nove fore…to nam je glumački gušt. Uživaš kada možeš nasmijati publiku. Zvuči kao floskula, ali pruža mogućnost nasmijati se, uživati sat i pol vremena te zaboraviti na sve svoje probleme“, kazao nam je o novoj suradnji.
Godina obilježena filmskim ulogama
Premda i u Amarovom slučaju “daske život znače”, godinu na izmaku obilježile su dvije velike filmske uloge. Svaka od njih bila je posebna na svoj način. Zahvaljujući ulozi detektiva u Netflixovom filmu The Weekend Away, stekao je naklonost međunarodne publike, koja se nije libila čestitati mu na ovom međunarodnom filmskom projektu.
A niz pozitivnih reakcija izazvala je i filmska inačica kultne predstave Djeca s CNN-a, u kojoj je ostvario glavnu ulogu. Posebnosti ovog naslova svakako ide u prilog činjenica kako je riječ o obiteljskom projektu jer je temeljen na dramskom tekstu njegova oca Amira Bukvića, dok je redateljsku palicu preuzela glumčeva sestra Aida Bukvić.
“Baš kada sam dolazio sam se prisjećao filma jer smo većinu scena snimili na Gornjem gradu. Cijeli projekt je bio dug. Inače se filmovi snimaju po dva, tri mjeseca, a mi smo ovaj snimali dvije godine. Nismo imali financijskih sredstava. Čak smo napravili veliku pauzu, vraćali se i snimali te bih htio zahvaliti cijeloj ekipi koja je bila toliko ustrajna i vraćala projektu jer inače ljudi misle kada se zaustavi snimanje, kako se to nikada neće ni snimiti“, kazao nam je Amar.
Gajenje kulture sjećanja
U filmu je, uz Ivu Mihalić, reprizirao ulogu izbjeglice Dine koji nakon pada Srebrenice seli u Zagreb. “To je zbilja jedna topla priča o dvoje ljudi, dečku iz Srebrenice i djevojci iz Vukovara, koji su došli tim autobusom, koji su odlazili iz gradova koji su padali pod ruke agresora i nalaze se u Zagrebu. Predstava gdje staje, tu se film nastavlja i propituje uzroke posljedice terorizma“, istaknuo je.
Film je nastao s ciljem senzibiliziranja šire javnosti na kulturu sjećanja i pamćenja. “To je zbilja bilo iz neke ljudske potrebe da se te dvije tragedije koje su se dogodile na ovim prostorima da se nikako ne bi smjele zaboraviti, da se gaji ta kultura sjećanja. Nešto što ostavljam u nasljeđe svojoj djeci”, otkriva Amar.
Za sve su krivi – Glembajevi
Budući da je odrastao u glumačkoj obitelji, zanimalo nas je da li je to imalo i utjecaj na njegov odabir karijere. Ipak, pokazalo se kako je za njegov glumački put zaslužno jedno književno djelo. “Imao sam ideja svakakvih, čak me jedno vrijeme molekularna biologija zanimala. Igrom slučaja sam završio kao glumac. A za sve su krivi Glembajevi”, priznaje Amar.
Kao završni rad dobio je zadatak spremiti monolog, a odabrao je upravo onaj Leonea Glembaja. Monolog je uvježbao s ocem, a njegova izvedba ga je odvela na Lidrano, a potom na državno natjecanje gdje je osvojio prvo mjesto. Spomenuti monolog osigurao mu je i prijem na Akademiju dramskih umjetnosti, premda priznaje kako mu to nije bila primarna ambicija.
