“Smatram kazalište najvećom umjetničkom formom, najneposrednijim načinom na koji ljudsko biće može s drugim podijeliti osjećaj onoga što znači biti ljudsko biće”, svojevremeno je kazao književnik Oscar Wilde. Upravo je njegova neposrednost, uz mogućnost da nas svojim sadržajem istovremeno zabavi, rastuži i šokira recept za njegovu višestoljetnu popularnost.
A sve navedene karakteristike – neposrednost, iskrenost, duhovitost i emotivnost – odrednica su i monodrame Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo koju izvodi reper Marin Ivanović Stoka, a čiju režiju potpisuje Mario Kovač. Predstava je uspješno zašla u novu sezonu prikazivanja u kojoj će, kao i do sada, obići brojne scene diljem Hrvatske. O kazališnom komadu koji prikazuje najcrnje trenutke jednog narkomana te svjedoči da uvijek postoji izlaz, razgovarali smo upravo s njezinim glavnim akterom.
Predstava koja čini razliku
- Kako to da ste upravo kazališnu predstavu odabrali kao medij u kojem ćete vašu priču predstaviti publici?
To sam učinio po uzoru na Mike Tysona kojeg sam gledao na Broadwayu u njegovoj monodrami Undisputed Truth, koju je napravio sa Spike Leejem. Svakom bih poručio da to pogleda. Bio sam pod dojmom cijelog formata i kako je to Mike Tyson upriličio. Poželio sam napraviti monodramu, na svojoj posljednjoj turneji u Italiji u zajednici Cenacolo na noćnim klanjanjima u tri ujutro zapisivao sam pred Presvetim na koljenima natuknice za predstavu. Kad sam izašao iz zajednice uz pomoć Marija Kovača i Petre Radin sam upriličio iste natuknice u oblik monodrame. Već je peta godina kako predstava igra i pogledalo ju je preko 150 tisuća ljudi.
Realnost i iskrenost
- Predstava Stara škola kreka je već pet godina veliki hit za koji se traži karta više. Jeste li očekivali ovakav odaziv i pozitivne reakcije?
Nadao sam se pozitivnim reakcijama. U startu sam znao da je to jedna realna tema i priča koju ću ja ispričati svoja, ali sam vrlo brzo shvatio da ja ne prepričavam svoju priču, nego priču koja je općenita. To je priča svih nas. Ispričana iz moje perspektive, ali nekako priča svih nas zajedno. Realna je, iskrena i ljudi to prepoznaju. Zato mislim da je takav velik uspjeh postignut s predstavom.
- Koja je reakcija na predstavu na vas ostavila najveći dojam?
Bio sam u zajednici u posjetu jednoj od komuna gdje su dvojica mladića nakon predstave ušli u zajednicu i potražili pomoć. Ona je bila trigger koji nekoga može potaknuti da potraži pomoć ako je već zaglibio u drogu ili isto tako nekom klincu da je motivacija da ni ne krene tim putem kad čuje moju priču.
Treba se suočiti sa problemima
- Smatrate i da je u današnja vremena potrebna određena hrabrost progovoriti o temama koje se guraju pod tepih?
Treba hrabrost jer osuda okoline je prevelika, ali mene to osobno baš nikad nije diralo. Nažalost ljudi imaju problem s time što će drugi reći. Puno lakše je bježati od problema i okrenut mu leđa nego suprotstaviti se i reći to naglas. Ja toliko dugo to komuniciram na glas da danas to već ima i neke plodove gdje klinci kažu “Ak je Stole mogao, mogu i ja”. Mislim da je to ipak ispravan put.
