#allaboutchange: Što osjećaju ljudi koji ne osjećaju empatiju? Odgovore nam je dao psiholog
Prema definiciji empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo „staviti u njegove cipele“, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji.
Ona se može razvijati, učiti, ali i blijedjeti i zaboravljati, zato je iznimno važno o njoj govoriti. Ovaj mjesec smo zato u sklopu naše platforme #allaboutchange odlučili govoriti o empatiji.
Empatija
Možemo li zamisliti koliko bi svijet bio ljepši kada bi se više mogli stavljati u tuđe cipele? Kada bi u ovom, možemo reći intelektualnom i znanstvenom vrhuncu civilizacije, čovjek ipak stavljao čovjeka ispred svega materijalnog. Ponekad nam se ovo čini utopistički samo i pomisliti, a kamoli potražiti primjere. U što nam se svijet pretvorio i postaje li naše društvo lišeno onog osnovnog osjećaja prema drugom biću – empatije? Zašto neki ljudi ne osjećaju empatiju? Što oni osjećaju? Kako to utječe na njihov odnos sa svijetom i u konačnici na odnos s cijelim društvom? Odgovore nam je dao Krešimir Prijatelj, magistar psihologije, asistent na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru i član udruge Nepopularna psihologija.
Što je empatija i koja je njezina poveznica s emocionalnom inteligencijom?
Empatiju bismo ukratko mogli protumačiti kao kapacitet ili sposobnost za razumijevanje emocija drugih ljudi. Empatične osobe čuju i ono što u komunikacijskom procesu ostane neizrečeno, a zna se reći kako one mogu vidjeti očima druge osobe, slušati ušima druge osobe i osjećati srcem druge osobe. Ova vještina “hodanja u tuđim cipelama” vrlo je dragocjena za odrasle, ali je naročito važna za djecu.
S obzirom na to da određen broj stručnjaka naglašava kako je IQ, odnosno kvocijent inteligencije “preuska” mjera sama za sebe, uveo se pojam emocionalne inteligencije (tzv. EQ) kao koncepta koji se odnosi na sposobnost, kapacitet, vještinu ili samoprocijenjenu mogućnost identificiranja, procjene i upravljanja vlastitim emocijama, kao i emocijama drugih ljudi ili pak grupa ljudi. Empatija je uz samosvjesnost, motivaciju, upravljanje osjećajima i “rukovanje” odnosima jedna od ključnih komponenti emocionalne inteligencije.
Empatija uključuje kognitivnu i afektivnu komponentu. Kognitivna empatija podrazumijeva razumijevanje, poznavanje stanja svijesti i uvjeta drugih ili svijest o tome kako nešto što se događa drugoj osobi može djelovati na nju. Afektivna empatija se odnosi na odgovaranje sličnim osjećajima u odnosu na emocije druge osobe. Neki istraživači navode kako je kognitivna empatija važan preduvjet emocionalne empatije.
Što utječe na njezin razvoj kod čovjeka?
Empatija je važna za razvoj zdravih socijalnih odnosa i preduvjet je za osobine poput brižnosti i ljubaznosti. Ipak, empatija se uči tijekom života, a naročito velik dio procesa učenja empatije odvija se u djetinjstvu i adolescenciji. Važni čimbenici u oblikovanju empatije kod pojedinca su genetika, temperament pojedinca, ali i kontekst, odnosno okruženje u kojem pojedinac odrasta te živi i djeluje.
Kod djece se prvo javlja afektivna komponenta empatije, a zahvaljujući zrcalnim neuronima djeca u dobi od oko dvije godine pokazuju određene slične reakcije kada ugledaju drugu djecu koja su nemirna. Rane interakcije djece sa skrbnicima izuzetno su važne i u razvoju empatije kod pojedinaca. Djeca koja se osjećaju sigurno, zaštićeno i voljeno ujedno su i osjetljivija na emocionalne potrebe drugih. Navedeno predstavlja stil privrženosti koje dijete razvija s obzirom na svoja rana iskustva s okolinom koja brine i skrbi o njemu, a ujedno predstavlja i važan prediktor empatije i suosjećanja kasnije u životu.
Kako djeca odrastaju, javlja se i kognitivna komponenta empatije koja nadopunjuje raniju afektivnu komponentu. Procjenjuje se kako djeca u dobi od šest do sedam godina imaju kapacitete usvojiti kognitivnu komponentu empatije. Razvojem izvršnih funkcija kod djece, većom mogućnosti da razumiju perspektivu druge osobe te većom mogućnosti ovladavanja vlastitog nemira, djeca se mogu povezati s iskustvima svojih vršnjaka i drugih osoba bez da ih ono nužno preplavi. Ovo postaje naročito važno u formiranju etičkih i moralnih stajališta kod adolescenata, naročito u kontekstu prevencije vršnjačkog nasilja.
Istraživanja sugeriraju kako je neuralni razvoj empatije izrazito osjetljiv na rana iskustva sa skrbnicima, ali i doživljenom psihološkom traumom. Negativni okolišni čimbenici i toksični stres kod pojedinaca s iskustvom traume u ranom djetinjstvu mogu dovesti do razvoja negativnog emocionalnog odgovora na okolinske podražaje koji se ne može interpretirati kao empatija. Naime, psihotraumatizirane osobe tako mogu biti manje “kompetentne” u regulaciji i potiskivanju negativnih misli koje bivaju aktivirane negativnim podražajima iz okoline. Isto tako, neka istraživanja ukazuju na to kako osobe koje su doživjele iskustvo traume u djetinjstvu imaju veće razine afektivne empatije, no ne i kognitivne empatije koja se odnosi upravo na prikladno odgovaranje na emocionalno stanje druge osobe.
Rađamo li se s empatijom i možemo li ju vježbati tijekom života?
Premda neki naglašavaju kako se “empatija hvata, a ne uči” (“Empathy is caught, not taught”, Mary Gordon, Roots of Empathy), prvenstveno zbog nepostojanja formalne edukacije o empatiji, ona se djeci prenosi putem brojnih prilika i situacija kroz pokazivanje brige u odnosima, pričanje priča, igru, iskrenu i toplu komunikaciju, modeliranje ponašanja, ali prije svega kroz i uz strpljenje.
Rekao bih da se empatija prakticira, a ne uči. Prakticiranjem empatije ljudi mogu raditi na svom osobnom, ali i profesionalnom razvoju, a brojni stručnjaci se slažu kako se kultiviranjem empatije zapravo radi na povećanju tolerancije, prihvaćanju različitosti i veće raširenosti ponašanja koje bismo smatrali pozitivnima u društvu. Razgovorom s novim ljudima, zauzimanjem za druge, poduzimanjem akcije, identificiranjem i razgovorom o pristranostima i stereotipima, izlaganjem različitostima, otvorenošću mogućnosti da smo u krivu i učenjem aktivnog slušanja možemo započeti put prakticiranja empatije.
Zašto neki ljudi imaju manjak empatije?
Istraživanja ukazuju kako je empatija dijelom naučena, a dijelom urođena. Ipak, kako je ranije navedeno, postoje načini na koje se može raditi na jačanju empatije tijekom života.
Rana negativna iskustva u djetinjstvu poput zlostavljanja ili zanemarivanja u djetinjstvu, teških bolesti i negativnih okolišnih čimbenika mogu biti samo nekim od razloga manjka empatije u odrasloj dobi. Osim toga, duga izloženost stresu, sindrom izgaranja, odnosno burnout i manja emocionalna inteligencija također su se pokazali povezanima s manjom empatijom kod ljudi.
Važno je osvijestiti i postojanje emocionalne iscrpljenosti te posredne (sekundarne) traumatizacije koje se nerijetko mogu javiti kod osoba koje intenzivno pomažu drugima “u nevolji”, a u ovom slučaju važno je osvijestiti mogućnost da dođe do manjka kapaciteta za empatiju uslijed preplavljujućih i teških životnih priča, odnosno događaja koje proživljavaju ljudi s kojima rade stručnjaci poput savjetovatelja, psihoterapeuta, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara ili tehničara, doktora, novinara, vatrogasaca, policajaca, pravnika, skrbnika o starijima i nemoćnima i drugih.
Što oni osjećaju kada ne osjećaju empatiju?
Osobe kojima je dijagnosticiran antisocijalni poremećaj ličnosti nerijetko pokazuju ograničene kapacitete za doživljavanje empatije. Kod ovih pojedinaca postoji veća vjerojatnost da će reagirati impulzivno ili čak nasilno kada ih se suoči s posljedicama vlastitih postupaka. Neki od njih nerijetko jasno daju do znanja drugima kako im nije stalo do toga kako se drugi osjećaju, a skloni su napadima ljutnje i bijesa kada prepoznaju svoje postupke, ali ih često pokušavaju racionalizirati.
Dakle, ovi pojedinci mogu imati manju vjerojatnost da će doživjeti grižnju savjesti i osjećaj empatija, te će biti skloniji neugodnim osjećajima, poput ljutnje i tuge. Ipak, manjak empatije nije jedini kriterij za dijagnosticiranje antisocijalnog poremećaja ličnosti, baš kao što niti svim osobama s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti ne nedostaje empatije, ako zadovoljavaju ostale kriterije za postavljanjem ove dijagnoze.
Gubimo li kao društvo empatiju i što utječe na njezin nedostatak u modernom svijetu?
Podacima iz jednog znanstvenog časopisa o ličnosti i socijalnoj psihologiji procjenjuje se kako su razine empatije pale za 48% od 1979. do 2009. godine. Mogući razlozi ovakvog pada u empatiji su veći materijalizam, digitalizacija društva, promjene u odgoju djece i stilovima roditeljstva, ali i brojni drugi.
Neki stručnjaci u posljednje vrijeme naglašavaju kako živimo u vremenu “povećanog narcizma i smanjene empatije”, što bi značilo da su ljudi više orijentirani na sebe same, a manje na osobe koje ih okružuju. To može biti izvor opasnosti za povećane razine ljutnje i impulzivnosti koje ne vode konstruktivnim rješavanjima sukoba koji se temelje na međusobnim različitostima.
Isto tako, ne treba zaboraviti i na poticanje empatije na radnom mjestu, među suradnicima, ali i osobama na rukovoditeljskim pozicijama, s obzirom na to da bi se pokazivanjem i prakticiranjem empatije mogla smanjiti pojava sindroma izgaranja, stvoriti pozitivna organizacijska klima te povećati zadovoljstvo na radnom mjestu.
Manjak empatije i suosjećanja često se povezuje i s povećanim korištenjem elektroničkih uređaja što nerijetko vodi u razne oblike elektroničkog nasilja, naročito među mladima, ali i online seksualno nasilje (primjerice proširivanjem, prosljeđivanjem i objavljivanjem tuđih privatnih sadržaja, naročito u kontekstu sekstinga među mladima). Naime, istraživanja ukazuju kako su razine empatije šest puta slabije kod interakcija putem digitalnih uređaja, nego licem u lice. Djeca su naročito podložna onim negativnim aspektima korištenja digitalne tehnologije, a nerijetko se identificiraju s nasilnim junacima koji ne iskazuju empatiju i velikom broju mladih predstavljaju uzore s kojima se oni potom i identificiraju.
Važno je stoga kontinuirano poticati altruizam, empatiju i suosjećanje upravo među najmlađim članovima našeg društva jer je to najvrjedniji kapital u koji možemo kolektivno ulagati, upravo s ciljem izgradnje boljeg društva i tolerantnije budućnosti koja će ostati mlađim generacijama.
