Ilina Cenov: Roman Annie Ernaux ‘Jedna žena’ je bolna, iskrena, moćna, koncentrirana i izravna proza
Annie Ernaux (rođ. 1940.) suvremena je francuska spisateljica, pripadnica žanra autofikcije. Progovara o mnogim važnim (ženskim) temama o kojima se rijetko ili nikako ne govori ili piše, i unazad mjesec dana dobitnica je Nobelove nagrade za književnost.
Dobitnica Nobelove nagrade za književnost
Kako je lijepo rekao Mats Malm, tajnik Švedske akademije “Ernaux je dobila Nobelovu nagradu za hrabrost i oštrinu kojom razotkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnog sjećanja.” Drugim riječima, prepoznat je upravo taj njen osobni, beskompromisni izričaj.
Terapeutski učinak pisanja
‘Jedna žena’ je svega 82 stranice dug roman, možda bolje reći tekst, jer ni sama Ernaux nije bila sigurna što piše, kad ga je pisala. Ali, neovisno o kratkoći, ili možda baš upravo zbog nje, ovo je bolna, iskrena, moćna, koncentrirana i izravna proza. Roman je nastao iz potrebe kćeri da na određeni način procesuira smrt majke. Ona ga je pisala desetak mjeseci, nakon majčine smrti, od travnja 1986. do veljače 1987. Dakle terapeutski učinak pisanja je i više no prisutan…
Autorica opisuje svoju majku, njezino djetinjstvo, porijeklo, mladalaštvo, brak, zrele godine, i na kraju majčinu Alzheimerovu bolest i smrt. Kroz sve to opisuje i sveprožimajući i kompleksan odnos majke i kćeri, zamršen, neujednačen i (pre)često pun nerazumijevanja i ekscesa.
Nestajanje jedne žene u ljepljivu demenciju
Posebno me potresao kraj u kojem se opisuje polagano nestajanje jedne zanimljive žene u ljepljivu demenciju. Nestajanje osobe koja je imala svoje stavove, interese, život i njeno pretvaranje u neočekivanu, nepredvidivu, posve nepoznatu personu koja nikada postojala nije. To me podsjetilo na isti takav nestanak još jedne izuzetne žene – moje pokojne babe (a kad kažem baba, ne vrijeđam ju jer je baba bila iz doline Neretve gdje su bake neizostavno i uvijek od milja samo babe) i naše teško prihvaćanje da netko iznimne seoske inteligencije odjednom nije u stanju sastaviti rečenicu.
Sukus propadanja
Ernaux je na svega nekoliko stranica ulovila sukus propadanja i nestanka. Uz to neumitne promjene majčine osobnosti: “Njezina govorna sposobnost ostala je neoštećena, rečenice suvisle, riječi ispravno izgovorene, ali odijeljene od stvari, pokoravajući se samo njezinoj mašti.” Ali, iskreno, ne štedeći niti opravdavajući sebe, piše i o svojoj zbunjenosti time što se majci događa, o svojoj grižnji savjesti što ju je smjestila u dom: “Bilo mi je potrebno da je hranim, dodirujem, slušam. Više puta, neodoljiva želja da je odvedem kući, da se potpuno posvetim brizi za nju, i odmah spoznaja da za to nisam sposobna.”
Maestralno napisan roman
Upravo je nevjerojatno kako iz svega 82 stranice malog formata, a velikog fonta slova, iz malenog broja utrošenih riječi, čitatelj može pročitati, saznati, doživjeti toliko toga. Posve uroniti u čitav jedan život i danima razmišljati o pročitanome. To samo govori u prilog tome da ova autorica svoje riječi slaže smisleno, majstorski, bez viškova. Jer otvoriti pred nama čudo života, na svega 82 stranice, a napisati i opisati baš sve, e to ne može svatko. To mogu samo maestralni pisci.
Traumatična osobna iskustva kao poticaj za pisanje
Annie Ernaux piše iz svojih osobnih iskustava, vrlo traumatičnih, kao što je ovdje smrt majke ili ilegalni pobačaj na koji je otišla u ranoj mladosti. No ona svoje intimno pretvara u univerzalno, u naše. Njeno je pisanje često bilo uzrokom podizanja obrva konzervativne francuske javnosti. Međutim, njena iskrenost i odvažnost u biranju tema, uz vrhunski stil, je očito bilo prepoznata. Prvenstveno od brojne i vjerne čitalačke publike, brojnih nagrada, a sada i u vidu Nobelove nagrade.
