S legendarnim fotografom Jadranom Lazićem prisjetili smo se njegovih susreta sa slavnim zvijezdama
Splitski fotograf s hollywoodskom adresom Jadran Lazić uistinu je dojmljiva ličnost u povijesti moderne hrvatske fotografije. Riječ je o fotografu svjetskog renomea koji je svojim objektivom ovjekovječio neke od najvećih filmskih i glazbenih zvijezda današnjice. Grace Jones, Cher, Sylvester Salone, Elizabeth Taylor, David Bowie… samo su neka od velikih imena koja su krasila njegove radove.
Neke od njih izložio je u najnovijem i najvećem EDURO Concept Store salonu u Family Mallu u Zagrebu. Poznati fotograf osobno je stigao na lokaciju kako bi vidio svoje fotografije u novom Eduro okruženju koje se sada proteže na oko 600 m2!
Povodom ove izložbe razgovarali smo s renomiranim fotografom koji nam je otkrio zanimljive detalje iz svoje pet desetljeća duge karijere.
- Kako je došlo do vaše suradnje s Eduro Concept Storeom?
Drago mi je da su upravo moje fotografije zapele za oko direktorici prodaje i marketinga Edura, Mili Dude. Nakon što me kontaktirala, uskoro sam se našao u novom salonu Edura, a kada sam vidio kako njihov namještaj uživo izgleda … odmah smo dogovorili suradnju. Naime, fotografije su se prirodno uklopile u sam izložbeni prostor.
- Možda je to nezahvalno pitanje, no postoji li među izloženim fotografijama ona koja je posebno prirasla vašem srcu?
Svi su zanimljivi na svoj način, ali ako ću morati izabrati neku osobu onda je to Jodie Foster. To je bilo jedno veliko prijateljstvo. Ona je čak došla u Hrvatsku. Kada sam bio u Parizu istekla mi je putovnica i onda sam mogao ili vratiti se i odslužiti vojni rok ili dezertirati. A budući da mi je otac bio vojno lice iz poštovanja prema njemu sam na 18 mjeseci otišao u vojsku. Ona nije mogla vjerovati da ja moram otići, imala je samo 15 godina. Prekinula je tada snimanje filma koje se odvijalo u Parizu i došla je u Split te smo na Hvaru proveli sedam dana.
Iz Splita su joj najljepše uspomene bile palačinke koje je moja majka spremila.
- Poznato je i kako vam je Jodie slala pisma dok ste bili u vojsci. Imate li ih još sačuvana?
To je moja majka sačuvala, ja to inače nikada ne bi sačuvao.
- A jeste se sreli ikada ponovno?
Jesmo. Nakon vojske sam trebao ići u Ameriku jer je moj tadašnji gazda iz Pariza vjerovao kako će mi to otvoriti vrata Hollywooda. Nakon vojske sam imao tešku prometnu nesreću te sam završio u Beogradu u bolnici. Tamo sam donio odluku da se ženim. Mislio sam to me Bog kaznio, mlad fotograf, manekenke, stalno neki cirkusi i kaže mi stani na loptu. I onda sam odlučio oženiti se pa nisam otišao u Ameriku tada kad je ona mene očekivala. Nakon šest godina kada sam se razveo od prve supruge napokon sam otišao u Ameriku. Sreo sam je možda desetak godina nakon što sam došao u Los Angeles. Na Rodeo Driveu sam bio u jednom frizerskom salonu na petom katu, a ona je išla u Armani na treći kat. Izašao sam iz lifta i sudario se s njom. Onda smo se tu sat vremena zadržali u razgovoru. Nakon toga se nikad više nismo sreli.
- Iza vas je karijera duga čak 50 godina, no vratimo se na početke. Kako je započela vaša ljubav prema fotografiji?
Otac mi je usadio ljubav prema fotografiji. On je bio vojno lice, plovio je na Galebu i putovao je brojnim zemljama. Kada bi došao s putovanja napravio bi mračnu komoru i onda je razvijao fotografije. Kada je stavio foto-papir u razvijač, kada je počela fotografija izlaziti ja sam ostao u šoku. Mislio sam da je mađioničar. Prvi susret s fotografijom bio je u osnovnoj školi, tehnička sekcija, tako sam krenuo. Nakon završetka gimnazije upisao sam ekonomiju. No, na drugoj godini sam odlučio otići. U međuvremenu sam od 17. godine radio za dopisništvo Vjesnika u Splitu. Onda sam odlučio “ili idem van ili ću završiti ekonomiju”. I tako sam otišao u Pariz.
- Pred vaš objektiv stale su brojne domaće i strane zvijezde. Postoji li netko s kim još niste imali priliku surađivati, a koga biste rado “priveli” pred svoj objektiv?
Brigitte Bardot. Pokušao sam doći do nje, bilo je to oko 1975. godine, bio je njezin rođendan i ja sam došao do njezine vile i donio sam sliku slikara s Montmartrea koji su radili u Saint Tropezu kao poklon. Poljubio sam vrata. Rekla je nema šanse. I to je to.
- Jeste li ste osjećali strah, tj. tremu pred snimanje sa svim tim hollywoodskim ili svjetskim licima ?
Ne, ja sam ih doživljavao tako reći svjetski, a ipak naše, jer ja sam čovjek koji živi i vodi se emocijom. Kao i ovaj namještaj tj. konkretno ova garderobna soba u meni budi emociju, wow – svjetski, a u biti EDURO naše…
- Nazivaju vas i prvim hrvatskim paparazzom. Oni nam omogućuju da saznamo kako to izgleda život „iza kulisa“ slavnih zvijezda, no kako izgleda život iza kulisa jednog paparazza?
Meni je ostala ta etiketa jer sam moju prvu knjigu nazvao ‘Ja, paparazzo’. Iako ja u biti nikad nisam bio paparazzo. U ono vrijeme si mogao komunicirati sa zvijezdama. Primjerice, Bianca Jagger u Parizu u Hotelu Athénée. Ja nazovem hotel i tražim sobu Biance Jagger i oni mene spoje s Biancom Jagger. U ono vrijeme nije bio problem doći do njih i komunicirati s njima. Kada si imao informacije tko je u kojem hotelu, ja bi ih zvao i pokušao dogovoriti snimanje. Oni koji nisu pristali, njih sam slikao bez pitanja.
- Danas smo zahvaljujući pametnim telefonima svi oboružani fotoaparatima. Koliko je to utjecalo na zanimanje fotografa, odnosno fotografiju općenito?
Društvene mreže i pametni telefoni su uništili moju profesiju. Kada su počele društvene mreže i kada je došao Instagram pala je naklada magazinima, zvijezde se više nisu morale fotografirati jer su imale “instant followers”. Svi se fotografiraju, svi imaju aplikacije, svi se sređuju… to i djeca mala znaju. To je novo doba i prihvatiš to kako je. Ali moje doba ostaje. Fotografija i dalje egzistira u svijetu. Fotografija kao fotografija neće nikada umrijeti, ali ono što je bilo nikada se neće vratiti.
- Koja je po vama tajna uspjeha Jadrana Lazića?
Moja splitska ludost, nema što drugo. Ići u Pariz bez znanja francuskoga i bez da poznaješ ikoga tamo… Kada sam rekao svojoj ekipi da imam namjeru ići za Pariz oni su mi na to rekli da samo mene tamo čekaju. Rekao sam tada da, ako ne odem u Pariz, nikada ni neću znati da li mene tamo netko čeka ili ne čeka te da me sigurno nitko neće čekati ako nastavim ovdje sjediti s njima. “Čeka ili ne čeka, znam di ću vas naći”, rekao sam. I to me držalo i nije dalo “gušta” da se vratim nakon dva mjeseca.
To je rezultat splitskog dišpeta, nisam se htio vratiti, nisam htio odustati.
