Sanja Tušek naša je fotografkinja iz Zagreba koja dolazi iz struke produkt dizajna. Od srednje do faksa svoje školovanje podredila je isključivo vizualnom. Nakon Primijenjene završila je Studij dizajna, a unazad 7 godina intenzivno se bavi fotografijom. Započela je kao fotograf vjenčanja, a u zadnjih nekoliko godina ozbiljnije širi svoj fotografski opus koji seže od portretne fotografije, produkt fotografije, pa sve do interijera. Sanja, sve to već treću godinu prakticira fotografirajući za Journal.hr, gdje naše priče upotpunjuje svojim zanatom.
Sjećaš li se svoje prve fotografije?
Teško mi je reći koja je bila moja prva fotografija, ali svakako se sjećam svog prvog razvijenog filma. Bilo je to na faksu kada sam na kolegiju Fotografija po prvi puta ozbiljnije promišljala o kadrovima koje radim. Na tom filmu bile su fotografije s motivima poput sjevernog svjetla, spektri primarnih i tercijarnih boja, kasnije i portreti, reportaže i dr. I danas čuvam te prve fotografije, između ostalog tamo su zabilježeni i portreti moje bake i djeda kojih sada više nema, te portreti kolega, koji će nam svima biti vječna uspomena na studentske dane. Bili su to dijapozitivi koje i danas znam pogledati na platnu. Zamračena soba, zvuk projektora te prašina na dijačama – to je poseban osjećaj koji me vraća u studentski život.
Već tada fotografija mi je bila jako zanimljiv medij izražavanja. Puno mi je pomogla u prezentiranju svog rada, a bilježenje oku ugodnih kadrova koji imaju neko značenje vidjela sam kao veliki potencijal.
Kakvu fotografiju najviše voliš?
Ako me pitaš vizualno – volim čistu, jasnu i konzistentnu estetiku. Imam neki vizualni OCD koji je vjerojatno stečen kroz moje školovanje, od kojeg ne mogu pobjeći. Volim minimalizam, simetričnost, zlatni rez, ali i spontanost i drugačijost. U svom radu puno pažnje pridajem konzistentnosti, težim ka tome da imam svoj rukopis na svim fotografijama.
S druge strane smatram da je ono najvrjednije kod fotografija kada pobuđuju osjećaje. Jako mi je bitno prenijeti neki ugođaj, komunicirati određenu poruku, izvući ono najbolje, a opet ne pretjerivati. Fotografijom možemo ostavljati male tragove koji nekome puno znače. I tu je ljepota našeg posla.
Najdraža fotografija/serija fotografija?
U svom poslu uvijek ostavljam mjesto za rad na sebi pa tako čim nađem vremena fotografiram isključivo za svoj portfolio. U tome uživam, a najljepše od svega je što si mogu dozvoliti da eksperimentiram, pogriješim ali i pomičem granice.
Jedna od najdražih serija fotografija iz kategorije osobnih projekata mi je ona s putovanja. Imam običaj potražiti ljude koji su spremni stati ispred mog objektiva i samnom stvarati. Upoznajemo se posjećujući najljepše vizure grada. Oni zabilježe trenutak iz njihovog život,a a ja kući donesem jedno novo iskustvo i neku drugu dimenziju suvenira.
Što se tiče komercijalnih fotografija, jedna od najdražih serija fotografija mi je ona koju sam nedavno radila za zagrebačku tvrtku Decode Agency. Zadatak je bio napraviti bazu portreta svih zaposlenika gdje sam predložila da pristupimo uredskom portretu na malo drugačiji način. Hvala im što su prihvatili taj koncept i hvala zaposlenicima što su sa zanimanjem sudjelovali. Evo rezultata.
Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?
Jako volim kemijski dobivenu fotografiju i cijeli taj proces. Sama činjenica da se neki prizor može zapisati na sloju materijala koji je osjetljiv na svjetlost mi je fascinantna. Ima i nešto u faktoru iznenađenja prilikom razvijanja filma, često se u tom procesu dogodi nešto neplanirano što obogaćuje fotografiju. No budući da sam ziheraš, ipak biram digitalni zapis gdje sa sigurnošću mogu garantirati isporuku sadržaja. Bilo bi šteta ne iskoristiti suvremenu tehnologiju koja tako puno može pružiti.
Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?
Pa rekla bih da fotografi vole promatrati i imaju moć zapažanja. Mislim da je ipak bitnije ovo drugo, da imaš senzibilitet prepoznati što je bitno. Osobno u ljudima uvijek gledam ono lijepo, na tome sam zahvalna fotografiji koja me je to naučila.
Čime fotografiraš?
Iako radim s profesionalnom opremom i određeni projekti zahtijevaju lepezu objektiva, probati ću odgovoriti što manje tehničko na ovo pitanje. Veliku većinu fotografija radim s prirodnim izvorom svjetla i s objektivom koje pokriva kut gledanja najsličnije ljudskom oku (35 mm). To je moja dobitna kombinacija gdje pokušavam zadržati ono autohtono a opet njegovati vizualnu konzistentnost u svom radu. Nas su učili da je manje više, toga se držim.
Kada si znala da je fotografija tvoj poziv?
Zaista volim struku iz koje dolazim, ali fotografija je ipak prevagnula. Kako mi je iznimno bitno da se likovno izražavam, shvatila sam da trebam naći medij u kojem ću to moći najbolje ostvariti. S fotografijom danas radim sama, a nailazim na klijente koji su spremni čuti moje ideje i pretočiti ih u stvarnost. Rekla bi da sam svoje ulaganje u školovanje pretočila u fotografiju kao medij kroz koji se kreativno izražavam i to me ispunjava.
Zašto si odabrala baš ove fotografije?
Imam pregršt zanimljivih vjenčanih fotografija budući da se vjenčanom fotografijom najduže bavim, ali odlučila sam izvući one koje nisu toliko objavljivane kako bi pokazala i drugu stranu svojih interesa.
Selektirala sam i fotografije nastale za Journal za kojeg sam do sada bila angažirana na više od 150 snimanja, među kojima su nastale i neke od mojih najdražih fotografija.
Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?
Budući da se u sljedećih mjesec dana vraćam na posao nakon dolaska bebe, što je bila velika promjena u mom životu, ovaj intervju je odlična uvertira u neko novo poglavlje. Prvi plan mi je balansirati obiteljske obveze s poslom. Bit će to izazovno razdoblje, no fleksibilno radno vrijeme sigurno će mi ići u korist, a dobra organizacija je, kažu, pola posla. Baš se veselim vratiti svojoj velikoj ljubavi – fotografiji.
Foto: Sanja Tušek
