Monika Herceg u posljednjih se nekoliko godina tako nenametljivo profilirala u ključnu spisateljicu, posebice autoricu poezije, u svojoj generaciji. Sijaset nagrada i priznanja tome su djelomična potvrda, ali ona najvažnije je upravo činjenica da njezine zbirke i pjesme nerijetko niknu u svakom neobaveznom razgovoru o hrvatskoj književnosti. Čitali smo njezine Početne koordinate i Vrijeme prije jezika, u zagrebačkom HNK-u gledali smo predstavu Gdje se kupuju nježnosti nastalu po drami koju je napisala, a kad je stigla vijest da je iz tiska izašlo nešto novo s njezinim potpisom – odmah smo poželjeli istražiti o čemu se radi.
Već naslov sam po sebi, Ubij se, tata, privlači pažnju svojom direktnošću i poziva nas da dalje istražimo njezinu novu knjigu koja sakuplja napisane drame. U nastavku vam otkrivamo što nam je sama Monika Herceg otkrila o knjizi, kako se uklapa u njezin dosadašnji opus i što sve možete očekivati kad je primite u ruke.
Pet drama, pet priča o potrazi za ljubavi i nježnosti
Knjiga je okupila pet drama koje je Monika pisala kroz vrijeme, a iako obrađuje drugačije priče, likove i odnose – sve su one, kako nam je ispričala ” svojevrsna potraga za ljubavi, nježnosti, onim dobrim u nama što može suosjećati i voljeti i za što se nadamo da preživljava naše traume.” Možemo je upravo zato tretirati kao prozor u “tumore naših odrastanja”.
Moniku smo zamolili da nam ukratko predstavi radnju svake od pet drama i tako približi ‘misiju’ cjelokupne knjige koja se poigrava sa svim onim društvenim krhotinama i “društvenim tumorima koji su neprestano dio naših svakodnevica.”
- Prije svega, čestitamo na novom izdanju koje je svježe izašlo iz tiska! Možete li nam malo približiti kako su drame nastajale, kako je zapravo knjiga koncipirana?
Knjiga je skupila moje dosad napisane drame, od kojih je svaka svojevrsna potraga za ljubavi, nježnosti, onim dobrim u nama što može suosjećati i voljeti i za što se nadamo da preživljava naše traume. Možda je moguće čak reći da je cijela knjiga taj pokušaj nošenja s tumorima naših odrastanja i društvenim tumorima koji su neprestano dio naših svakodnevica.
Knjigu otvara drama Ubij se, tata koja govori o sinovima i loptanju nasiljem unutar jedne obitelji, kako zapravo nasilje nerijetko ipak stvara nasilnike; Gdje se kupuju nježnosti drama je o traženju nježnosti unutar generacija koje prenose transgeneracijski traumu, Ubio sam Almu krik je o našim krhkim ženskim životima i sve češćim femicidima koje čak, kako ih je sve više, normaliziramo i nerijetko ni ne trepćemo. Pitanja nasilja, svih vrsta, za mene su najbitnije pitanje našeg vremena i duboko sam uvjerena da je to pitanje ono koje je potrebno riješiti da bismo došli na drugi civilizacijski nivo, da bismo evoluirali na mnogim razinama. Zakopana čuda, zadnja drama u knjizi, nada je u ljubav i to da će, bez obzira na sve, ta ljubav koja je za mene i pokretač svijeta i vremena, ipak prevladati i spasiti nas. Duboko zaista vjerujem da je tako. Ljubav nas jedina može spasiti.
- Nedavno ste osvojili još jednog Držića i to za novu poetsku dramu Mama, smijemo li danas umrijeti, ali i ‘Ubij se, tata’ čiji naslov krasi i cijelu zbirku dobio je istu nagradu prošle godine. Zašto je baš ta drama naslovila knjigu, po čemu se eventualno ističe?
Ta drama govori o nasilju iz kojeg je nemoguće pobjeći na neki jasan način, ali i otvara pitanje ljubavi kao moguće, i možda jedina ne daje tu nadu na kraju tako jasno kao druge drame, ali pušta svjetlost. Čini mi se da je dobra početna točka baš radi dubine tog mraka koji nas neprestano pritišće, ali i jer otvara kroz odnose sinova i roditelja i pitanje pozicije žene kojom se kasnije bavim sve više u dramama.
Od poezije pa do drama – nejednakost kao ishodište
- Drame su prožete temama nasilja, siromaštva, nejednakosti – ali čini nam se, opet u suštini, pričom o potrebi za ljubavlju i nježnostima. Kako biste ih vi sami usporedili tematski s prethodnom poezijom?
Moguće je da će to ostati zauvijek točka mog stvaranja, izlasci iz naših začaranih krugova koji nužno jesu uvjetovani i nasiljem, siromaštvom, nejednakim šansama. Naše početne točke jako se razlikuju i baš radi su neke odluke kasnije i bitnije, ali i opterećenije onim što smo bili, što nam je netko nametnuo da jesmo. Mi i dalje siromaštvo tretiramo kao fenomen koji je na drugom kraju svijeta, dok je činjenica da čak 120 tisuća djece živi na rubu siromaštva samo u Hrvatskoj i da mnogi nemaju topli obrok. Nejednakost, a potom i posljedice te nejednakosti nešto je što nas se tiče i moje pisanje se, od poezije pa do drama, neprestano vraća u to ishodište.
Nova predstava s Lanom Barić, a uskoro i prvi roman
- Nakon ‘Gdje se kupuju nježnosti’ koja je adaptirana u predstavu u HNK-u, još će jedna drama zaživjeti na pozornici u režiji i izvedbi Lane Barić. Što je u fokusu drame ‘Ubio sam Almu’ i što možemo očekivati od predstave – kako se ideja uopće pojavila?
Lana je pročitala monodramu i zapravo odlučila da bi bilo bitno da je postavimo tako da smo odlučile da ćemo to i realizirati. Ona će se hvatati redateljskog i glumačkog posla, a ja sam tu što se tiče teksta i potrebnih prilagodbi. Tema je femicid i ideja je da pokušamo kroz Veselim se cijelom procesu. U ovom trenutku još jedna drama, Zakopana čuda, dobila jednu drugačiju formu, eksperimentalni film u režiji Darija Harjačeka i produkciji Teatar Mašine i jako se veselim vidjeti i to.
Pretpostavit ćemo da se ovo pitanje često ponavlja, ali jednostavno moramo ‘provjeriti’ koliko nas dijeli od – romana koji ste u više navrata zapravo spomenuli?
