Dijelom kolaž, dijelom filozofska čajanka fokusirana na to gdje i kako se svi emocionalno povezujemo u odnosu na svijet izvan naših glava, tim riječima mogli bismo opisati umjetnički projekt The Human Condition. Filozofija egzistencijalizma izgrađena je oko jedinstvenog karaktera naših osobnih, subjektivnih iskustava. Naša sloboda. Naša autonomija, ali koliko je naša slobodna volja slobodna i koliko su naša iskustva jedinstvena? Razgovarali smo s umjetnicom koja stoji iza ovog zanimljivog projekta, a za nas je htjela ostati anonimna upravo zbog fokusa na rad.
The Human Condition
“The Human Condition je sve širi digitalni dnevnik egzistencijalnog straha našeg vremena, reakcija na sve ove informacije koje sam dobivala od bliskih prijatelja i poznanika. Očajnički pokušaj oslobađanja od nagomilanih emocija i misaonih procesa, u balansu između posla, previše opipljive distopijske sadašnjosti i prevelike količine egzistencijalističke literature. Prisiljeni suočiti se s našim potpunim nedostatkom kontrole i svim osjećajima koji se javljaju u takvim prilikama, ograničeni na četiri zida i ekran kao jedini pogled u vanjski svijet, s ograničenim ili bez pristupa našim uobičajenim svakodnevnim ometanjima, broj pojedinaca koji odlazi na razne oblike terapije, eksplodirao je tijekom pandemije. I dok porast svijesti o mentalnom zdravlju pomaže i pojedincu i društvu u cjelini, čini se da je postalo “normalnije” da pojedinci idu razgovarati s terapeutom nego sa svojim prijateljima. Čini se da čovjek mijenja društvene odnose u korist “svjetlijih”, površnih druženja koja se smatraju nužnim i dovoljnim. No, zadovoljava li ta vrsta druženja doista naše potrebe ili samo sebi odvlačimo pažnju?” – pita se umjetnica.
- Kada je i kao nastao projekt The Human Condition? Tj projekt još uvijek nije gotov… ima li on kraja uopće?
Projekt se dogodio slučajno, u prvom lockdownu 2020. Inicijalno je zamišljen kao kratka vježba u storytellingu, ali je u međuvremenu dobio svoj neki život i još mu se ne nazire kraj. Nastao je iz potrebe za ublažavanjem patnje u mikrohistorijskom trenutku u kojem živimo, kao posljedica izloženosti tuđoj ranjivosti, ali i suočavanja s vlastitom. Velika količina egzistencijalističke literature nije pomogla.
Posebno u pandemiji, svijet je više nego ikad djelovao posredovano medijima, posebno društvenim mrežama oko kojih i sama imam podijeljena mišljenja jer zahtijevaju određenu “lajkabilnu” formu, što od nas onda nesvjesno iziskuje da se prikažemo što “lajkabilniji”, a obrasci društvenog ophođenja koji postavljaju takve zahtjeve čak ni nisu nametnuti toliko izvanjskim faktorima, koliko našom internom potrebom da se svidimo. Društvene mreže su te razlike, potrebe i činjenice jednostavno iznijele na vidjelo, pa je The Human Condition valjda određena posljedica i proizvod suvremenog oblika promatranja sebe i drugih u kontekstu postojanja, osjećanja, društva i društvenih mreža.
- Što je tebe nagnalo da kreneš promišljati o emocijama i njihovom načinu izražavanja? Postoji li u svima nama breaking point nakon kojeg počinjemo razmišljati drugačije?
Pa ne znam da li postoji breaking point kao takav, osim ako pričamo o događajima koji imaju utjecaj na društvo u cjelini. Čini mi se da kao pojedinci te neke trenutke velikih unutarnjih promjena obično ne osjetimo dok smo u njima. Tek retrogradno možda osvijestimo na koji nas je način neko iskustvo promijenilo, ako si uopće dopustimo preispitivanje.
Emocije sam promišljala prvenstveno u kontekstu seciranja same sebe, misli, reakcija i obrazaca ponašanja, što je vjerujem prirodan dio postojanja. Potres mi je bio veliki okidač za pokušaj poopćavanja tog iskustva, odnosno ne sam potres već ta promjena koja je bila očita na našim sugrađanima u danima koji su uslijedili. Suočeni s tim koliko smo ustvari maleni, nemoćni i krhki, naše svakodnevne preokupacije i problemi izgledali su banalno i ljudi su tjednima nakon potresa bili vidno “mekši”, nježniji i obzirniji jedni prema drugima. To me možda najviše plaši kod nas kao vrste, činjenica da nam trebaju česti i potresni podsjetnici na kratkotrajnost i fragilnost postojanja da bi tretirali jedni druge s minimalnom dozom empatije i poštovanja.
- Koliko je slobodna naša slobodna volja i koliko su autentična naša iskustva?
Prijateljica koja piše doktorat na temu mozga i jezika kaže da ne postoji slobodna volja kako je obično percipiramo, nego da postoji slobodna volja da nešto ne napravimo i da za prekinuti postupak koji je mozak već pokrenuo imamo oko 7 sekundi. To se navodno zove “free will not to”. Šalu na stranu, sve naše slobode ograničene su našim socijalnim i ekonomskim okolnostima i iskustvom i mi smo prije svega njihov proizvod. Ne živimo u prostoru ispražnjenom od konteksta i stoga smo refleks i zrcalo vlastite okoline, htjeli mi to ili ne.
- Kako bi opisala sebe kroz prizmu umjetnice koja radi na ovom projektu?
Kao ljudsko biće, sa svim plusevima i minusima. 🙂
The Human Condition pratite na ovom Instagram profilu.
Foto: Instagram
