Ako pratite Kristijana Iličića na društvenim mrežama, onda znate da se upravo vratio iz Jemena, jedne od najopasnijih država svijeta. Naš najpoznatiji travel bloger, čovjek kojemu su putovanja život, prvi je turist u svijetu koji je aplicirao da uđe u ‘kopneni’ dio Jemena i kojemu je, nakon kompliciranog i dugotrajnog procesa to dozvoljeno.
Naime, Jemen je država razorena ratom koji traje još od davne 1962. godine. Ovdje se odvija najveća humanitarna kriza današnjeg doba, najgori građanski rat počeo je 2014. i, na žalost, ne nazire mu se kraj. Unatoč svim opasnostima, Kristijan je imao veliku želju posjetiti Jemen i to mu je, nakon dva mjeseca pregovaranja, slanja papira i još raznoraznih stvari o kojima možete pročitati u nastavku teksta, napokon i uspjelo.
Svoje putovanje i boravak u Jemenu Kristijan je, kao što to i inače radi, vrlo detaljno dokumentirao na društvenim mrežama pa smo tako i ovoga puta mogli ‘putovati’ s njim, doživjeti Jemen iz njegove perspektive i naučiti mnoge zanimljive stvari o toj fascinantnoj zemlji. Ukoliko ste nešto propustili, sve to možete naći na njegovim Instagram i Facebook profilima.
Mi smo s Kristijanom razgovarali po njegovom povratku u Hrvatsku, a o njegovim dojmovima čitajte u nastavku!
“Htio sam vidjeti Jemen i njegove ljepote prije nego što nestanu”
- Više puta si u svojim objavama naglasio koliko si snažno želio posjetiti Jemen. Zašto baš Jemen? Što te to toliko privlači muslimanskim zemljama?
Prošlogodišnje putovanje u Afganistan mi je otvorilo oči. Shvatio sam koliko smo neupućeni u to što se zbiva iza zida informacija koje primamo iz zapadnih medija. Za nas su sve te zemlje prepune terorista, dok je istina ta da su teroristi manjina u odnosu na golem broj dobrih i skromnih ljudi, nerijetko i vrlo obrazovanih. Već sam u Afganistanu naslutio da se radi o području od iznimne važnosti za čitavu našu civilizaciju. Tim su zemljama davno kročili slavni ljudi drevnoga svijeta i za sobom ostavljali nevjerojatne građevine. Tim su područjem prolazile karavane s istoka na zapad, zbog čega su te zemlje nekad bile jako bogate. Imale su visoko razvijene znanosti, škole, biblioteke… Danas su te zemlje uslijed raznih igara svjetskih sila koje podupiru lokalne radikalne pokrete prilično siromašne i rastrgane, no nasljeđe je tu, što u građevinama, što u sjećanju samih ljudi.
Osjetio sam da me Islamska religija snažno privlači svojom mistikom. Proučavajući taj svijet, Jemen mi se otvorio kao obavezna destinacija. Vidio sam da Jemen krije građevine kakvih nema nigdje na svijetu, da njegova pustinja krije mjesto koje zovu “Pustinjski Manhattan”, znao sam da je taj kraj snažno pod utjecajem sufijskih mistika, da postoje nevjerojatno lijepe džamije, minareti i grobnice. Isto tako, uvidio sam da je Jemen usred brutalnog rata i velike humanitarne katastrofe. Poučen iskustvom rušenja velikih kipova Buddhe u Afganistanu, kao i rušenjem raznih sufijskih grobnica u samom Jemenu, shvatio sam da moram doći što prije jer da određenim terorističkim skupinama ništa nije sveto. Htio sam sve to vidjeti prije nego što nestane, htio sam prenijeti u svijet slike i na neki način i sam doprinijeti tome da se ipak nekako pokuša sačuvati ta baština.
- U tvojim objavama mogli smo čuti koliko je kompliciran bio i koliko je dugo trajao proces da uopće dobiješ vize i dozvole za ući u Jemen. Kakav je osjećaj bio kad si konačno sletio?
Nakon puna dva mjeseca pregovaranja, slanja papira, kontaktiranja lokalnih ljudi, davanja raznoraznih “naknada” mnogim posrednicima u tome lancu, bio sam presretan da sam se uspio probiti tamo. Duboko u sebi sam znao da je to zemlja koju moram vidjeti, nešto me je dozivalo i kad sam sletio imao sam onaj totalni osjećaj ushićenja, porasta adrenalina, uzbuđenja da idem u susret nečemu što nikad prije nisam vidio. Srce mi je bilo puno.
“Jemen krije građevine kakvih nema nigdje u svijetu”
- Kakav je osjećaj biti turist u zemlji u kojoj nema turista, u kojoj se događa rat i najveća svjetska humanitarna kriza? Je li te u ijednom trenutku bilo strah?
Slično kao i u Afganistanu, prvo krene adrenalin, malo si euforično nemiran, a onda se adaptiraš na stanje i samo te zanima da što više vidiš i doživiš. Ovdje moram naglasiti da nisam bio na sjeveru Jemena gdje je totalni kaos i katastrofa i gdje vladaju Huti, nego u južnom Jemenu, najvećim dijelom u regiji Hadhramaut, gdje se ne vode svakodnevne borbe i gdje nisam imao prilike vidjeti sve razorne posljedice dugogodišnjeg ratovanja, ali i dalje ima pripadnika Al Kaide i također je jako opasno.
- S obzirom na sve navedeno, koliko dugo si bio u Jemenu i koliko si toga uspio obići? Jesi li vidio sve što si zamislio?
Proveo sam u Jemenu tjedan dana, vidio sam većinu stvari koje sam si zacrtao prije puta. Vrhunac je Shibam, grad s neboderima usred pustinje, tzv. pustinjski Manhattan. U glavni grad Sanu nisam mogao ući, to sam znao i prije nego što sam krenuo na put, no volio bih i to jednom napraviti, ako se prilike smire.
- Što te najviše očaralo i pozitivno iznenadilo u ovoj zemlji? I postoji li nešto s čime si ostao razočaran?
U ovom dijelu Jemena u kojem sam bio, najviše su me fascinirale nevjerojatne građevine od blatne opeke koje su uspjele preživjeti brojna stoljeća. Način na koji ih grade, logika kojom promišljaju kad ih grade, sve to me je beskrajno fasciniralo. U neka sela i nastambe nisam mogao ući, no u ona u koja sam ušao, stvarno su me očarala. Ništa me nije razočaralo u smislu da sam očekivao nešto drugo, pa dobio nešto lošije, sve je bilo iznad mojih očekivanja. Bio sam, međutim, tužan što smo se morali jako brzo kretati i što nisam imao prilike malo bolje upiti atmosferu ili ipak uhvatiti nekoga da duže s njime popričam. Moj je lokalni fixer bio jako oprezan, poučen je iskustvom kad je raketa Al Kaide pogodila koreanske turiste i vodiča i usmrtila ih na mjestu, na tom istom mjestu gdje sam i ja stajao. Vodič je inače “fixer”, jer on doista sve sređuje na putu, stalno je sa slušalicom u uhu i vrlo precizno prati što se zbiva na terenu i dobiva dojavu o situaciji na terenu.
“Kraj u kojem sam bio je više zabačen, ljudi su u svojim utvrđenim gradićima od ‘blata’, žive nekim svojim, ne baš laganim životom…”
- Jesi li uspio doći u kontakt s lokalcima, malo popričati s njima? Kako ljudi tamo uopće žive s obzirom na situaciju?
Nisam imao puno prilike pričati s lokalcima, to mi je bilo tužno. Volio bih da sam imao više interakcije, ali sam i jako puno naučio od samog vodiča, Kaisa. Divan jedan čovjek. U regiji u kojoj sam bio nije onako kako vidite na vijestima – totalna humanitarna katastrofa, ljudi na cesti, glad i kolera… Kraj u kojem sam bio je više zabačen, ljudi su u svojim utvrđenim gradićima od “blata”, žive nekim svojim, ne baš laganim životom. Žive od zemljoradnje ili izrađuju opeke od blata pa to prodaju itd. U većim gradovima normalno trguju voćem, raznom robom, tipični prizori s Bliskog istoka, ali nevjerojatne građevine… Morao sam se kretati kad je manje ljudi na cesti pa smo u gradove dolazili prije otvaranja trgovina. Zato baš nisam mogao uroniti sto posto u njihov ritam. Ima siromaštva, ali su ljudi to uglavnom prikrivali. Ponosni su. Nailazili smo na prosjake, iako ne u velikoj mjeri. Osjeća se ta neka zabrinutost što će sa svima njima biti. Loše je sve to što se događa u Jemenu. Psi rata su zavladali, trgaju zemlju na sve strane, ne nazire se uopće kraj tome užasu, a velike sile se baš i nisu pokazale.
- Planiraš li se nekad ponovno vratiti u Jemen? I koje savjete možeš dati ostalim entuzijastima poput tebe koji bi voljeli posjetiti ovu zemlju?
Apsolutno se kanim vratiti u Jemen! Sa svojom agencijom Nomadik čak ću i voditi individualne ture u tu zemlju. Pomno ću pratiti što se događa, biti u kontaktu s lokalnim fixerom i probati ipak dovesti avanturiste koji bi htjeli vidjeti ovu nevjerojatnu državu. U ovome času se molim za čudo da tamo utihne oružje.
Foto: Kristijan Iličić
