S Borisom Pavlinom o nesvakidašnjoj godini za modni svijet i novoj kreativnoj energiji koju je pronašao
Već na prvi spomen imena Borisa Pavlina, većini onih koji prate hrvatsku modnu scenu unatrag desetljeće i nešto sitno odmah postaje jasno kako se radi o vanserijskoj domaćoj modi, romantičnim i ženstvenim kreacijama u rangu visoke mode i tom magičnom osjećaju kojeg u ženi uspije izazvati trenutak odijevanja u ‘the one’ kreaciju po njenoj mjeri i njenim snovima. Pavlin je naš najdraži modni virtuoz koji je kroz godine karijere ostao nepokolebljivo svoj i autentičan, a u ovom iskrenom razgovoru za Journal otkrio nam je kako je za njega izgledala prethodna pandemijska godina, koja je ostavila traga na brojnim dizajnerskim brendovima, i kako je u moru negativnih vijesti pronašao pozitivu i kreativnu energiju za nastaviti dalje, predstavivši nedavno svoju sjajnu novu kolekciju Carte Blanche!
- Kraj 2019. dočekale smo s mišlju kako smo kroz godinu doslovno protrčale, poslovno, fizički, duhovno… Razmišljale smo o tome možemo li barem nakratko stati na loptu, pratio nas je snažan osjećaj kao da svijet postaje sve brži i sve luđi. I onda nam se dogodila pandemija. Kada pogledaš unazad, unatrag ovih godinu i nešto sitno, s kakvim si mislima ušao u pandemiju i kako je ona oblikovala tvoju svakodnevicu otada do danas?
On hold. Od samih početaka moj čitav život, vjerojatno baš kao i životi većine, je u nekakvom permanentnom limbu čekanja. Poput poziva nekoj neimenovanoj službi za korisnike koja vas drži na liniji satima, ili predugog ronjenja na dah. Čekanje, sad već čini se beskonačno čekanje na povratak u normalne manirizme mog dosadašnjeg života. Užasno mi nedostaju putovanja, neobavezna, neopterećena i spontana druženja s prijateljima, i općenito život bez tog pandemijskog grča koji je postao svačija svakodnevica.
Kao vječiti naivni optimist, uvijek sam očekivao kako sve samo što ne završi, evo, sad će, za mjesec-dva. I tako poslijednjih godinu dana. A stvarnost ima ružnu naviku koristiti moj optimizam kao boksačku vreću. Ali još je tu, i ne da se.
- Kako je to biti dizajner, voditi svoj modni brend u ovim okolnostima? Što ti se pokazalo najvećim izazovom, a što ti je možda poslužilo kao prilika ili neka nova perspektiva?
Izazov? Iskreno, inicijalna borba s anksioznošću i depresijom izazvanom kolapsom mog dotadašnjenjeg života. 2020. godina je započela poprilično apstraktno, poput nekog otrcanog filma katastrofe kojeg s pola oka pratite na TV-u s kauča. Ali s eskalacijom situacije, apstrakcija s druge strane svijeta je naglo postala stvarnost. Do veljače 2020. već smo imali gomilu naručenih haljina za proljeće i ljeto, s klijenticama iz Madrida, Londona, čak iz Australije.
Čak i s jednostavnijim lokacijama poput Splita ili Dubrovnika, logistika organizacije proba i općenito pitanje isporuka gotovih haljina postala je izuzetno zahtjevna i svi termini su postali upitni. A međunarodne narudžbe su stavljene na neodređeno čekanje (neke poluzavršene haljine naručene još krajem 2019. još uvijek su kod nas). Paralelno s tim, normalni kanali nabave materijala su stali, svila je postala gotovo nenabavljiva u Europi. I postali smo ovisni o prednarudžbama materijala koje su stigle do kraja siječnja ili zalihama koje smo imali u radionici. Jednom riječju kaos, sve se u nekoliko mjeseci okrenulo naglavačke.
Bio je to izrazito stresan period, pun neizvjesnosti i tapkanja u mraku. No, s dolaskom jeseni postalo je jasno da je vrijeme za promjene. Shvatio sam da ne mogu stajati na mjestu i čekati da se stvari vrate na staro jer ću jednostavno izludjeti. Počeli smo izrađivati nove haljine za 2021., inicijalno capsule kolekcija od 10 komada prerasla je u 22 haljine, imali smo prostora i vremena igrati se s novim tehnikama izrade koje su već godinama bile u planu no van rasporeda. Višak kreativne energije sam počeo usmjeravati i drugdje vrativši se advertisingu, u kojem nisam radio godinama, i dogodile su se genijalne suradnje koje su urodile kampanjama koje se počinju objavljivati ovog proljeća.
Jednostavno mi je trebao osjećaj da ponovno radim na nečem što me ispunjava.
- Brojne grane djelovanja, umjetnosti, kulture, društvenih događanja… preko noći su ugašene. Govorimo li o eventima i raznim proslavama, takva okupljanja svedena su na teški minimum, ako nisu i nepostojeća. Je li s ovim ograničenjima otišla i cijela jedna publika kojoj ste se kao dizajneri obraćali?
Kao brend specijaliziran za red carpet ili event lookove, gotovo preko noći naše tržište je u jednom trenutku izbrisano. Dodajmo k tome da veliki dio naših klijentica ne živi u Hrvatskoj, te da su njihovi dolasci u Hrvatsku tijekom prošle godine gotovo u potpunosti prestali. No publika nije otišla, tu je i polako se vraća, ali to je proces koji diše sa stanjem pandemije u svijetu. Braj zaraženih padne, i mi imamo nagli porast upita i prodaje. Broj zaraženih počne rasti i upiti se dramatično uspore. Počeli smo funkcionirati ciklički, što je za nas popriličan šok.
- U ovo doba primijetile smo jedan zanimljivi, nazovimo ga ‘fenomen’. Naime, mnoge žene su na neki način promijenile strategiju kada je riječ o vlastitim garderobama te počele ulagati samo u one komade koji dugoročno imaju smisla: visoke su kvalitete, lako ih je kombinirati i dobra su baza, ili s druge strane, kako bi se reklo, pričaju pet svjetskih jezika i za njima se okreću glave. Smatraš li da je taj moment u vremenu privremenog karaktera i da ćemo se vratiti starim, a lošim navikama shoppinga, ili doista svjedočimo nekoj tranziciji u svijesti potrošačica? I znači li to da rad vas dizajnera postaje još relevantniji?
Jedan dobar komad u ormaru vrijedi više od 50 trendi krpica.
Nažalost, promišljanje o kupovini određenih high value odjevnih komada odavno nije u skladu s industrijom koja prije svega promiče masovni konzumerizam. Modom trenutno dominiraju high street brendovi, čija je poslovna filozofija masovna prodaja jeftine, nekvalitetne i kratkotrajne odjeće. Agresivni marketing “it” komada koji se mijenjaju na tjednoj bazi, guranje Instagram lifestylea gdje je najveći faux pas ne imati novi outfit na svakoj novoj objavi i općenita dinamika prezentiranja tjednih, a ne sezonskih trendova učinila je modnu industriju jednom od najvećih zagađivača planeta i nikakva količina greenwashinga koji je sada toliko popularan to neće promijeniti.
Ne možete biti ekološki osviješteni i pričati o očuvanju zemlje, istovremeno iz mjeseca u mjesec kupujući nove jeftine krpe koje ćete obući 3-4 puta i onda zaboraviti na njih.
Dodajmo uz to općeniti bankrot kreativnosti na globalnoj modnoj sceni, uzrokovan formulaičnim copy paste dizajnom. Danas velike modne kuće kaskaju za street style trendovima koje guraju high street brendovi; više se ne inovira već kopira, prvenstveno radi jednostavnosti proizvodnje i prodaje (cijeli koncept oversized odjeće nije ništa drugo do li trka za većom zaradom stvarajući “one size fits all” modu, u kojoj se više ne mora voditi računa o kalkulacijama proizvodnje u veličinama – to nije moda – to je čista ekonomija)
Ljepota mode je individualnost, jedinstvena prilika da svoj karakter i osobnost pretočite u jasnu poruku neverbalne komunikacije onim što odaberete obući. Da li ste taj dan sretni, ili tužni, da li se osjećate sexy, ili poslovno, ili razigrano ili ne želite da vam itko priđe.
Danas svjedočimo potpunom gubitku promišljanja o odjeći. To za većinu čini sponzorirani Insta-feed formirajući uniformni, dosadni izgled vojske klonova koji hodaju ulicama ne poručujući baš ništa o sebi. Ovaj mjesec su to otužni bobovi, lenonice, predimenzionirani sakoi, grozne prekratke hlače visokog struka i oversized tenisice. Sljedeći mjesec bit će to vrećaste “vintage” haljine s elastičnim žabicama u grudima, i tako iz mjeseca u mjesec. Instagram kaže kupi. Portali kažu kupi. Nikoga nije briga što će za par mjeseci sva ta odjeća završiti u smeću.
Na kraju dana, puno je lakše biti dio krda, nego biti netko poseban za kim će se okretati glave.
Da, pandemija je usporila prodaju i dovela do ogromnih gubitaka u fast fashionu, no to je prevelik mehanizam da bi samo tako odustao od prokušane formule. Marketing im je na overdriveu i bojim se da će ikakve lekcije koje su kupci naučili tijekom posljednje godine biti brzo zaboravljene. Jer zašto misliti kada drugi mogu misliti za nas.
- Modnih revija/tjedana mode kod nas takoreći više ni nema, izuzev dizajnera koji su ih počeli organizirati u vlastitoj produkciji. Tvoj preferirani oblik promocije novih kolekcija već su dulje vrijeme modne kampanje i doista magični vizuali. Držiš li se provjerene formule i dalje i igra li ti u tome svemu značajnu ulogu i podrška medija ili pak vlastite društvene mreže?
Modne revije su danas više stvar taštine nego komunikacije s kupcima. Stari model ekskluzivnog prezentiranja pressu i buyerima, u doba instant dostupnosti svakog modela online, više jednostavno nema smisla. Osobno, puno zanimljivije mi je predstavljati nove kolekcije kroz format koji ima snažniji vizalni narativ i koji u potpunosti mogu oblikovati kako želim. Tako svaka kolekcija dobija svoju priču i karakter i lakše je mogu približiti konačnoj publici. A mediji i društvene mreže tu su podjednako relevantni kao kanal prezentacije publici.
- Navikao si uvoditi nas u vlastite modne bajke, a iznimka nije ni tvoja najnovija kolekcija, koja nam je u pravom trenutku stigla kao melem i ostvarenje naših modnih snova. Je li se što promijenilo po tom pitanju s obzirom na izmjenjene okolnosti djelovanja, jesi li morao raditi neke kompromise u procesu dizajna i realizacije kolekcije ili si uspio ostati dosljedan sebi i svom modusu operandi do kraja?
Zapravo ironično, uz sve probleme koje je pandemija stvorila u svakodnevnom funkcioniranju showrooma, otvorila nam je prostor da se još više posvetimo couture tehnikama i da bez zadrške stvaramo haljine koje tijekom normalne godine možda ne bi bile moguće realizirati zbog vremenskih ograničenja. Bez pritiska rasporeda haljina koje su čekale mjesečnu isporuku ili sastanaka s klijenticama, stvorio se svojevrsni kreativni vakuum, u kojem smo mogli funkcionirati više kao laboratorij ideja nego klasični studio. Manipuliranje i transformacija tkanine, izrada vlastitih luneville čipki i puno više igranja s drapiranjem. Jednostavno smo imali više prilike pokazati što znamo i možemo napraviti.
- Otkrij nam više o svojoj novoj kolekciji, više o njenom meritumu. Koja je njena priča, kakvi modeli su zastupljeni, koji su ovog puta bili tvoji preferirani materijali?
Radi se o poprilično eklektičnoj kolekciji koja je odraz mojih promišljanja, osjećaja i općenitog stanja svijesti prošle godine.
I sama kampanja prati tu nit, od imena -Carte blanche- koje funkcionira kao svojevrsni manifest i igra riječima, smještajući modele u ogoljeni bezvremenski bijeli prostor ispunjen krhkim papirnatim filigreom i dopuštajući svakom vizualu da komunicira drugačiju ženu. Neke su krhke i romantične, neke sexy i zavodljive, neke ozbiljne, druge razigrane. Nema pravila i sve je dozvoljeno.
- Ime tvog brenda za nas je oduvijek bilo sinomim za haute couture na hrvatski način. I dalje si vjeran metikuloznom ručnom radom, izuzetno posvećen čak i najmanjim detaljima. Haljina Borisa Pavlina i dalje je istinsko remek-djelo. Otkrij nam više o svojim najimpresivnijim kreacijama od početaka do danas – izdvaja li ti se u memoriji neka kreacija na koju si posebno ponosan, na koju si možda potrošio daleko najviše sati rada u odnosu na druge svoje radove? I koliko je vremenski zahtjevna bila izrada ove najnovije kolekcije?
Carte Blanche se počela izrađivati početkom srpnja 2020., a posljednju haljinu smo završili krajem veljače 2021. Znači 8 čudnovatih, isprekidanih mjeseci za dvadeset haljina.
A odabrati samo jedan model iz gotovo 17 godina samostalnog rada, izrazito je teško. Ponosan sam na svaki komad, oni predstavljaju moj rast, učenje i različite periode mog života. Od prvih koraka prema coutureu do koketiranja s kostimografijom ili avantguardom.
Od moje prve goblen suknje iz 2005., haljine u potpunosti napravljene od ručno bojanih eptira iz 2009, preko prekrojavanja 15-ak pari cipela da bi napravio jednistveni kožni kolaž za korzete iz 2013-e, sve do ovosezonskog silk fraying-a o kojim smo stvarali vlastiti pahuljasti svileni organdi satima i satima bojanja, izbjeljivanja i kidanja vlakana. Svaka kolekcija, svaka godina, ima nešto, meni drago i posebno.
- Tko su tvoje klijentice? Je li se njihov profil mijenjao kroz godine ili si svojom dosljednom estetikom i poslovnom filozofijom oko sebe okupio grupu vjernih klijentica koje ti se vraćaju i preporučuju te svojim prijateljicama, članicama obitelji, kolegicama?
Prvenstveno, bez obzira na geografski ili demografski backround, to su žene koje vrlo pažljivo promišljaju što obući. Istinske ljubiteljice odjeće. Netko tko je spreman posvetiti se old school, tradicijskom i majstorskom pristupu izrade haljine- gdje investicija nije samo novac već i vrijeme, gdje je čitav proces jedno slow fashion iskustvo koje danas zapravo više ne postoji u modnoj industriji.
I ono što me osobno jako veseli, je jednostavna činjenica da to i danas funkcionira, svaka zadovoljna klijentica, svaka nova haljina, za sobom privlači nove žene koje bi se bar jednom htjele počastiti tako nečim. Jer na kraju, biti lijepom, i osjećati se fantastično i posebno, je nešto na što svi imamo pravo.
- Vjeruješ li u bolju (modnu) budućnost? Hoćemo li u skoroj budućnosti ponovno koračati dvoranama na svečanostima u tvojim predivnim kreacijama?
Kao što rekoh, vječni optimist. Život će pronaći način.
*Rad Borisa Pavlina pratiti možete putem njegova weba, Facebooka i Instagrama.
Foto: Boris Pavlin
