Razgovarali smo s Goranom Bogdanom koji je nedavno postao prvi domaći glumac s nominacijom za europskog Oscara

Goran Bogdan tijekom godina se uspio istaknuti kao jedan od najintrigantnijih domaćih glumaca. Redajući uloge u fantastičnim hrvatskim filmovima i regionalnim koprodukcijama, ali i radom u svjetski uspješnim projektima, Bogdan je nenametljivo postajao protagonistom nekih od najkvalitetnijih filmskih ostvarenja.

U periodu kad kultura i kreativna industrija nailaze na sijaset prepreka, hrvatskom je glumcu stiglo možda najveće priznanje karijere dosad. Za svoj je novi film ‘Otac’, u režiji Srđana Golubovića, nominiran za europskog Oscara.

Iako već sada radi na novom projektu zbog kojeg snima i po desetak sati dnevno, Bogdan je, putujući na drugu adresu, uspio s nama popričati o iskustvu snimanja filma, važnosti Zagreb film festivala, ali i drugim detaljima svog rada.

• Prije svega, čestitamo na nominaciji! Kako ste se osjećali kad ste doznali i što za vas znači nominacija za europskog Oscara?

Hvala na čestitkama. Još uvijek ne vjerujem, malo me i strah, ali presretan sam, još kad vidim s kakvom sam ekipom nominiran već mi je to wow.

• Kako biste usporedili film ‘Otac’ sa svim prethodnim projektima? Teško je samog sebe procijeniti, ali smatrate li i sami da je to možda vaša najbolja glumačka izvedba?

Čim sam pročitao scenarij znao sam da je to nešto nevjerojatno dobro. Prvi sam put čitao scenarij i prestao analizirati kao glumac što je tu moj zadatak. Već sam se nakon par stranica osjećao kao da čitam izvrstan roman i ponijelo me toliko da sam se na kraju i sam rasplakao. Tek na drugo čitanje sam gledao što bi i kako bi i prepao se od veličine i težine tog zadatka. Scenarij je taj prvi korak, između ostalih, po kojem procjenjujem projekte. Čitao sam ja genijalnih scenarija i ranije, ali ne mogu objasniti koliko mi je sve na ovom projektu kliknulo. I u samim sam probama uživao i iskreno svakim sam dan jedva čekao snimanje.

• Koliko je činjenica da se film temelji da istinitoj i još uvijek aktualnoj priči utjecala na iskustvo snimanja? Kako se to razlikuje od fikcije?

Od početka je to bilo teško. Svjesnost da je to istinita priča je svakom od nas kao ljudskom biću teška…dira nas, boli nas, ali smo s vremenom shvatili da moramo uzeti tri koraka nazad i zauzeti neku objektivnu pripovjedačku poziciju. Stvar je u tome da mi moramo izazvati našom glumom te osjećaje i biti hladne glave u želji da što bolje situaciju prikažemo. Tako da smo morali trezveno razmišljati kako i što prikazati i uskladiti i pristupili smo tome analitički kao bilo kojoj drugoj temi. Prije svega toga smo kroz filtere nas samih provukli slojeve te priče, kako mi na to gledamo i što osjećamo, ali smo na kraju morali ostati objektivni kako bi film bio što bolji. To su neki normalni postupci.

Kad prođe ta prva faza iščitavanja scenarija onda se zapravo sve svede na isto; je li fikcija ili istina. Sam princip je isti i riječ koja putuje kroz film do publike je informacija koju šalješ, na kraju se sve izjednači.

• ‘Otac’ je prilično društveno angažiran film…Mislite li da bi to trebala biti zadaća filma kao umjetnosti općenito? Može li film djelovati na promjene u stvarnosti?

Sad nije bitno moje osobno mišljenje, ja jesam svjesno političko biće. Smatram da se filmovi najviše i rade da bi nešto angažirali, mijenjali, gurali nekakve socijalne pomake – kao i svaka umjetnost, mislim da ona najbolje to radi ako je dobra ili vrhunska. Bilo da se svjesno ide ka tome ili da puštaš umjetnost da ona sama svojim činom mijenja ljude na mikrorazini. Dobra umjetnost više mijenja i djeluje s mikropomacima unutar svakoga od nas nego da sad aktivno ciljamo neke  angažirane političke akte u umjetnosti.

• Film je imao upravo premijeru na Zagreb Film Festivalu i to prvom ikad virtualnom. Jeste li ga pratili i kako komentirate takav online format? Koji bi nam film mogli preporučiti, a da se prikazivao na ovogodišnjeg izdanju?

Online format je nova stvarnost, nova varijabla koja se događa svima u isto vrijeme tako da… što je tu je, ima prednosti i mana. S jedne strane, nikad više ljudi nije gledalo, ali nedostaje jedna čar festivalskog duha, druženje s autorima…ali to je nekako Zagreb Film Festivalu bilo izbijeno iz nogu, nema Kina Europa, Zagreb nema svoje kino što je za grad takve kulturne baštine i povijesti, moram komentirati, sramota.

Umjetnost je uvijek bitnija nego što se čini

Općenito su nezavisna kina u Hrvatskoj oštećena i ne znam je li javnost svjesna kolika se šteta čini kad nemaš izbora osim gledati blockbustere. Mislim da je festivalski art house film jako bitan da postoji kao izbor jer tako odgajamo svoju publiku, djecu, nas same i to je jako bitan društveni faktor. Svaki dan dok se to ne promijeni dolazi do degradiranja, do multiplicirajućeg efekta nekakvog kulturnog rastrojstva i (a tu moram isto dići glas i bijes) obezvređivanja kulture interpretirajući je nekom uhljebničko, buržujskom kategorijom. To je greška koja će napraviti puno veće posljedice nego što se čini. Stvorit će apatičnije i neukije društvo. Umjetnost je bitnija nego što se čini, bitna je koliko obrazovanje i s tim se ne smijemo šaliti.

Bilo bi zato idealno da postoji online format uvijek baš zbog toga, možda bi nas epidemija mogla i naučiti nešto s te strane. Preporučio bih svakako pobjednika – film ‘Oaza’ Ivana Ikića koji je nagrađen i u Veneciji i u kojem imam sreću isto da glumim. Pozivam ljude i da pogledaju ‘Oca’ koji sad dolazi i u kino distribuciju.

• Glumili ste zbilja svakojake likove i tipove u isto tako raznolikim situacijama. Možete li izdvojiti jednu posebno izazovnu scenu u karijeri? Ili lik u kojeg se bilo najizazovnije uživjeti?

 Što se tiče te raznovrsnosti likova, ja to onako dosta planski i sebično radim kako bi si učinio i život i posao zanimljivijima. Ako ništa drugo, meni je publika jako bitna, a njima je bitna moja izvedba pa se zato trudim da to bude i meni samom zanimljivo. Upravo zato tu bude i rizika, ali i gušta. Recimo, zadnja dva projekta – ‘Otac’ i serija ‘Močvara’, su dva lika i karaktera koja su apsolutno suprotna i nije mi bilo lako, ali gušt mi je to raditi. Kad su anegdote u pitanju, nisam ja baš taj spomenarski tip… Nastojim uvijek trenutni projekt učiniti najzanimljivijim, tako da anegdota ima, ali one su priča za sebe.

• Vaš put prema karijeri glumca nije baš tipičan. Kako netko s ekonomije završi nominiran za europskog Oscara?

Gledajte, mislim da ni nema zapravo tipičnog puta, nema tu nekog romantiziranja i mistifikacije. Što je tipičan put? Put je sam po sebi atipična stvar i mislim da ne postoje dva tipična ista puta niti smatram da ima išta posebno u mom putu.

Foto: Sanja Jagatić