Slaven Škrobot je, kako sam za sebe kaže, pustolov i strastveni zaljubljenik u glazbu i putovanja. Ima 34 godine i svaku priliku koristi za istraživanje svijeta, a kad se vrati kući, o svojim avanturama piše na svom blogu. Putovao je svugdje, od Europe do Australije, i ništa to ne bi bilo neobično da Slaven sve to ne radi u invalidskim kolicima.
Naime, prije 11 godina Slaven je nesretnim skokom u more slomio vrat i ostao nepokretan. Prije nezgode bio je živahni 23-godišnji student ekonomije koji je vodio vrlo aktivan život. Obožavao je sport, trenirao je odbojku na pijesku, igrao nogomet, vozio bicikl. A onda mu se u jednoj sekundi život potpuno preokrenuo.
Svjetski putnik u kolicima
Unatoč dijagnozi tetraplegičara, Slaven nije izgubio duh i volju za životom. Odlučio je da se neće predati i odustati, već da će maksimalno uživati u životu bez obzira na sve. Osim u glazbi koja mu je davala unutarnji mir, sreću i smisao pronašao je u putovanjima. Prvo putovanje na koje je otišao u, kako on to kaže, svom ‘drugom’ životu, bilo je u Sarajevo na doček Nove godine. Uslijedio je put u Madrid pa po ostatku Europe, a zatim je odlučio otići u Maroko na putovanje koje mu je promijenilo život.
Po povratku iz Maroka prijavio se na jedan natječaj za koji je trebalo napisati putopis. Iako nikad prije nije napisao ni retka, odlučio je pokušati. Njegov putopis je na kraju osvojio glavnu nagradu – dvije povratne karte za Australiju. Tu njegdje se pojavila ideja i želja da otvori blog, Instagram i Facebook profil na kojima će ljudima približiti svoje avanture i pothvate, ali ih i upoznati sa svim izazovima s kojima se suočava.
Njegova inspirativna priča i stav kojim pokazuje da ništa nije nemoguće i da granice postoje samo u našim glavama bili su nam povod za razgovor o putovanjima koji možete čitati u nastavku.
- Nakon zaista impresivnih pothvata na tvojim putovanjima, ove si godine osvojio nagradu za putnika godine. Međutim, vratimo se na sami početak – kako se rodila tvoja ljubav prema putovanjima?
Iako sam putovao i prije ozljede, uglavnom Europom, mogu reći da je zapravo moje prvo putovanje izvan Europe, u Maroko, bila ta odskočna daska i putovanje nakon kojeg sam se ‘zaljubio’ u putovanja te odlučio dalje putovati i o tome pisati.
- Prva si osoba na svijetu koja je u kolicima osvojila vrh hrama u Jordanu i vrh Pidurangale na Šri Lanci. Kakav je to bio osjećaj? Kako su ljudi tamo reagirali?
Teško je zapravo opisati te osjećaje kada si u ovoj situaciji nekome tko je zdrav i tko može hodati. Ne znam s kojom bih riječi opisao taj trenutak i osjećaj kada postigneš nešto što tvoje fizičke sposobnosti nikako ne dopuštaju. Nešto u čemu te gotovo nitko nije ohrabrivao i podržavao i nešto za što su ti svi govorili da nemaš šanse ostvariti. Mogao bih to usporediti sa zabijanjem gola na Svjetskom nogometnom prvenstvu pred punim stadionom. Osjećao sam se neopisivo živo, slobodno, ispunjeno, sretno i zadovoljno. Time sam dokazao, kako sebi, tako i drugima, da se sve može kad se to hoće i da su barijere tu da se ruše te da one samo postoje u glavi.
Ljudi koji bi nas sretali na putu do vrha nisu zapravo mogli vjerovati što vide, pogotovo kod uspona na Pidurangalu. Bilo je smiješno vidjeti im izraze lica prilikom uspona. I u Jordanu i na Šri Lanci ljudi su, barem oni koji su za to čuli, bili oduševljeni. Na Šri Lanci su nas čak prepoznavali na ulici jer smo tamo nakon uspona završili i na nekim stranicama po društvenim medijima.
- Proputovao si velik dio Europe, bio u Australiji, Africi, Aziji…. Koje ti je putovanje bilo najdraže? Koje su ti omiljene destinacije?
Teško mi je to reći i odabrati jednu destinaciju. Svugdje mi je bilo lijepo i posebno na neki drukčiji način. Veliki sam ljubitelj pustinja, Bliskog istoka, perzijske i arapske kulture tako da su mi Jordan i Maroko pri samome vrhu. Nažalost, moj put u Iran kojemu sam se jako veselio, propao je radi cijele ove situacije s virusom. Ipak, ako bih trebao odabrati najdraže putovanje, onda bi to bilo moje najduže i najdalje putovanje, u Australiju. Tamo sam se ipak osjećao kao da sam otišao dovoljno daleko od svega i kao da sam se nalazio na nekoj drugoj planeti. Priroda je drukčija, nestvarna i djeluje kao da još nije dotaknuta ljudskom rukom.
- S kime putuješ i kako se pripremaš za putovanja? Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaš na putovanjima?
Uglavnom sam putovao s bivšom djevojkom i s prijateljima, dok sam se na svoje zadnje putovanje odvažio s gotovo nepoznatim ljudima koje sam pronašao na internetu preko svoje stranice. S vremenom sam stekao nova poznanstva i prijatelje tako da samo čekamo da se situacija smiri kako bi otišli na neko putovanje. Što se tiče priprema za putovanja, to radim vrlo detaljno i temeljito kako bih se na putovanju susreo sa što manje problema i barijera te kako bih unaprijed znao, barem okvirno, gdje ću s kolicima moći ići, a gdje ne.
Najveći izazov na putovanju je zapravo sve, od samog početka planiranja putovanja, samog putovanja pa do povratka doma. Svaki aerodrom, avion, smještaj, svako tuširanje i obavljanje wc-a, svaki prag, kamenčić, plaža, brdo i znamenitost, sve to nosi svoje izazove.
- Na put ne ideš bez popirlične količine opreme. Što sve moraš imati sa sobom?
Problem je taj što uz robu i tehnologiju koju nosim sa sobom na putovanje, moram nositi i puno medicinskih potrepština radi mog stanja. To znači da mi u kuferu prevladavaju medicinske potrepštine i da mi otprilike samo 30% mjesta ostaje za druge stvari. Kako aviokompanije dozvoljavaju da osobe s invaliditetom uz kolica besplatno nose još jedan ‘mobility device’, sa sobom nosim i sklopivi stolac za tuširanje i wc od dvadesetak kilograma. Vrlo rado bih ja putovao samo s ruksakom i skroz spontano, ali to je u ovoj situaciji vrlo teško.
Najvažnije što sa sobom moram nositi su kateteri radi mokrenja (u prosjeku pet komada po danu), vrećice za mokraću, stolac za tuširanje i wc, poseban jastuk za sjedenje, pribor za mijenjanje i krpanje guma, rezervnu zračnicu, pumpu za jastuk, razne tablete i lijekove u slučaju nužde, rukavice, čepiće, podmetače i pelene za svaki slučaj. To su stvari koje moram nositi. Ostalo je roba, foto oprema i ostale tehnološke stvari.
- Kakvo je stanje po pitanju infrastrukture za osobe u invalidskim kolicima u zemljama koje si posjetio u odnosu na Hrvatsku? Da li ti je neka zemlja posebno ostala u sjećanju po susretljivosti i prilagođenosti infrastrukture za osobe u kolicima?
To sve ovisi od zemlje do zemlje. Mogu generalizirati pa reći da je općenito Europa puno bolje prilagođenija od npr. Afrike, Azije i Južne Amerike, dok Sjeverna Amerika i Australija kotiraju dosta visoko po pitanju prilagođenosti, infrastrukture i životnog standarda. Australija se smatra ‘rajem’ za osobe u kolicima, ali ako si putnik kao ja, koji želi putovati van ruta namijenjenih za osobe s invaliditetom, na malo ekstremniji i jeftiniji način, onda tu dolazi do problema radi strogih australskih zakona. Recimo u Africi, iako gotovo ništa nije prilagođeno, stvari funkcioniraju puno jednostavnije, bez komplikacija i puno je lakše nešto dogovoriti, pogotovo ako se radi o malom novčanom pogurancu. U svim zemljama susretao sam ljubazne, simpatične, susretljive i divne ljude i nigdje nisam imao neko loše iskustvo. Svugdje ima dobrih ljudi i ljudi će uvijek vrlo rado pomoći.
- Ove godine smo zbog aktualne situacije putovanja u inozemstvo morali staviti na čekanje, no vjerujem da si vrijeme iskoristio za putovanja po Hrvatskoj. Gdje si sve bio i koja te destinacija posebno oduševila?
Nažalost, tako je i iako mi je radi toga žao, to mi ne predstavlja neki problem niti od toga radim neku dramu. Fokusirao sam se na neke druge, bitnije stvari od putovanja i prilagodio se situaciji. Puno ljudi ne shvaća u kako prekrasnoj državi zapravo živimo, koliko lijepu obalu i more imamo i kako nam je zapravo dobro. Ove sam godine standardno bio na otoku Krku na kojem inače ljetujem, a osim njega, posjetio sam Murter, Dubrovnik te Dugi otok, Mljet i Vis na kojima sam biciklirao sa svojim novim, posebno prilagođenim biciklom.
Kao nekome tko voli divlje otoke, miris Mediterana, malo ljudi i zvuk tisuće cvrčaka, posebno su me oduševili Dugi otok i Mljet. Vjerujem da su i zadnji takvi otoci na našoj obali gdje tako nešto možeš osjetiti i doživjeti.
- Postoji li destinacija koju još nisi posjetio, a jako bi volio?
Kako ne, pa tek sam krenuo! Život je kratak, a u svijetu je još toliko toga za vidjeti i doživjeti. Zanima me jako puno zemalja, ali, nije mi cilj vidjeti sve zemlje svijeta i zamarati se nekakvom statistikom. Idem tamo gdje me nešto zanima, a do kada će me to držati ne znam, trenutno uživam u ovome što radim, ali tko zna gdje će me put odvesti za pet do deset godina.
Ako pričamo o nekim prioritetima to su onda Iran, Saudijska Arabija, Egipat, Namibija i cijela jugoistočna Azija.
- Imaš blog na kojem pišeš o svojim putovanjima, YouTube kanal i Instagram profil. Što te potaknulo da kreneš pisati? Razmišljaš li možda o tome da jednog dana o svojim avanturama napišeš knjigu?
Zapravo su me potaknuli ljudi kojih se užasno puno javilo kada je moj putopis osvojio dvije povratne karte za Australiju. Shvatio sam da je to što sam napisao nešto sasvim novo, drukčije i zanimljivo ljudima te nešto o čemu na ovim prostorima gotovo nitko ne piše. Vidio sam tu priliku, kako za sebe, tako i da drugima kroz svoje priče i avanture, iskustvom i savjetim pomognem, pogotovo onima u sličnoj situaciji kao i ja, da se odvaže i usude živjeti svoje snove. Uz to, cilj je i educirati ljude, o ozljedi poput moje, životu s invaliditetom te problematikom s kojom se u ovome stanju susrećem na putovanjima i svakodnevnom životu.
Da mi je netko prije pet godina rekao da ću pisati o nečemu, rekao bih mu tada da apsolutno nije normalan. Danas to kažem ljudima koji mi govore kako bih trebao napisati knjigu! Ne osjećam nikakav pritisak vezano uz knjigu i kada ću osjetiti da imam dovoljno materijala napisati nešto kvalitetno, to će biti trenutak kada ću se odvažiti napisati knjigu. Svakako je u planu ali kada, to ne znam.
- Čime se još baviš osim što putuješ i pišeš? Na tvom blogu sam pročitala da jako voliš glazbu.
Glazba je veliki dio mog života i nešto u čemu sam pronašao spas nakon ozlijede. Bez nje ne mogu izdržati ni jedan sat u danu, doslovno! Osim glazbe, iznajmljujem automobil za osobe s invaliditetom i nastojim pomoći ocu oko posla, dok u slobodno vrijeme volim voziti bicikl, čitati putopise, gledati filmove/serije i odlaziti na koncerte. Sakupljam i pijesak iz raznih krajeva svijeta te trzalice od bendova.
- Unatoč svim izazovima, ti stvarno živiš punim plućima i pravi si dokaz da granice postoje samo u našim glavama. Imaš li neku želju koju bi volio ostvariti u skoroj budućnosti? I kakvi su ti planovi po pitanju putovanja kad cijela ova situacija s koronom prođe?
Planova i ideja je mnogo, no, sve ovisi o situaciji s koronom i kada te gdje će se moći putovati. Čim se situacija smiri, nekamo putujem, a gdje, to još ne znam. Na ljeto bih biciklom volio odvoziti cijelu Hrvatsku obalu i to je nešto na što sam trenutno, uz vježbanje i treniranje fokusiran. To je dosta veliki i ambiciozan projekt i tome se trebam posvetiti. Uz to, imam još nekih ideja i planova za Hrvatsku, ali o tome ćete čitati kada za to dođe vrijeme. Ne bih volio otkrivati neke stvari u slučaju da do njih nikada ni ne dođe.
Trudim se iz ove svoje situacije i ‘drugog’ života koji mi je pružen izvući najbolje što mogu i što više njemu uživati. Nemam nekih velikih želja, volio bih da je što više toplijih dana i da mi život nastavi biti kao i do sada.
Foto: Slaven Škrobot
