Marina Abramović u svakom od nas budi drugačije emocije i stavove. Za neke neobična, apstraktna, za neke fascinantna. U pitanju je svakako jedna od najvećih umjetnica iz naše regije čiji su radovi proputovali i zapanjili svijet. Ipak, u svom gradu, u Beogradu, prvu je veliku izložbu održala 40 godina nakon što je napustila bivšu Jugoslaviju. Taj je povratak na kameri zabilježio Boris Miljković, redatelj dokumentarnog filma ‘Homecoming’ koji se prikazuje na online izdanju DA2 – Zagreb Design, Art & Architecture Film Festivalu koji traje do 27. listopada.
S Borisom smo razgovarali o iskustvu snimanja filma, njegovom odnosu s Marinom Abramović i njezinu pogledu na svijet.
- Film je izuzetno osoban. Kakav je vaš odnos s Marinom Abramović i kako se eventualno vaš vlastiti dojam o njoj promijenio kroz snimanje filma?
Marina je posebna osoba, veoma topla, srdačna i otvorena. Proveli smo zajedno dosta vremena snimajući film i čini mi se da smo dosta naučili jedno o drugom, koliko god to zvučalo čudno. Ona je bila zainteresirana za film, hajmo tako reći (pa tako i za mene ), gotovo onliko koliko sam ja bio zainteresiran za nju. Govoreći mi stvari o sebi, govorila je stvari i o svijetu oko sebe, tako da je bilo nužno da se zbližimo, u tom svijetu sam, naime, boravio i ja i moj snimatelj i moja djeca i moja žena i svi naši prijatelji. Ona ima važnu osobinu , moć i priliku da pravi svjetove oko sebe. Ako ne baš da ih pravi, onda da ih okuplja
- Mogli bismo reći da je Abramović svakako jedno od najistaknutijih imena iz svijeta umjetnosti s naših prostora. Ipak, oko njezinih performansa puno su se puta ‘lomila koplja’, izuzetno je kontroverzna ličnost. Jeste li i sami dobili komentare na snimanje dokumentarca o njoj?
Jesam. No, moram priznati da je puno takvih ljudi, poslije gledanja, reklo, ‘pa i nije loša ta Marina’, naprotiv, zanimljiva žena, izgleda da ipak nije Sotonist. Možda…Eto, taj ishod nije loš, ni za Marinu ni za mene.
- Povratak u rodni Beograd nabijen je emocijama. Kako ste se osjećali tih dana na snimanju filma? Kakva je atmosfera uopće vladala?
Ja stanujem samo stotinjak metara od tog mjesta i oduvijek sam znao da je tu negdje bio nekadašnji Marinin stan. Bio sam gotovo siguran da će joj neko, ovog puta, otvoriti. I kada se dogodilo da se, zaista, netko javio na Marinino kucanje i pitao, tko je , a ona izgovorila Marina Abramović, mislio sam da ću pasti sa stepenica. Intenzitet njenog odgovora je bio sličan kao kada bi kao odgovor na zvono na vašim vratima bio: “Ja sam, Mike Jagger, otvori molim te.” Jedva sam se suzdržao da ne reagiram glasno u toj sekundi. Ona je, naime, velika zvijezda, ušla je zatim u svoj stan u kojem nije bila četrdeset godina kao da joj još uvijek pripada. I,na neki način, pripada.
- Odnos s majkom posebno je potresan dio filma. Što mislite kako je progovaranje o toj temi djelovalo na nju I kako ste se vi u tom trenutku morali postaviti?
Marina je performer. Na nju stvari jednostavno djeluju, ona pokazuje kako joj je, kako se osjeća u tom trenutku i to je dio njene umjetnosti. No, Marina ima taj poriv da spašava ljude, sve, pa i vlastitu majku. Kada mi je ispričala epizodu da je otkrila, poslije majčine smrti, da je imala aferu s ljubavnikom, bilo mi je odmah jasno da je u tom trenutku spasila svoju mamu od uloge strašno nevaljale osobe.
- Što vas to inspirira kod života umjetnika da to volite istražiti na filmu? Imate iskustva za zaista svakojakim formama. Što čini dokumentarni film posebnim?
Dokumentarni film je vrlo isplanirana forma, gotovo do detalja, ali tako da sve izgleda kao da je spontano i da nema plana. Vjerovali ili ne, za ovaj film je postojao čvrst scenarij od pedesetak scena i uglavnom je napravljen po tom predlošku. Vještina je u tome da vodite svoju priču sredstvima ambulante, da brzo reagirate na stvarnost i da slažete to što ste dobili u montaži uporno, da stvorite priču u sklopovima, asocijacijama i da je podržite svime što vam dostupna sredstva daju. Režija igranog filma je sasvim druga priča.
- Film zapravo nije klasičan dokumentarac, dapače, imamo osjećaj da jednostavno gledamo biografiju na filmu. Kako ste se odlučili za tu formu?
Proizašla je iz spektakularnosti Marininog života.
- Pripremate li već nove filmske projekte? Kako je na vas I vaš rad utjecala pandemija koronavirusa?
Radim na mogućnosti snimanja filma o Edi Murtiću, zapravo, o jednom vremenu i nevjerovatnoj vezi vremena i umjetnika. Za sada nam dobro ide. Javit ću vam što nam je korona napravila, ako napravi.
Foto: Profimedia.hr, PR
