Ecija Ojdanić ispričala nam je sve o svojoj novoj predstavi i radu u kazalištu u ovim neobičnim vremenima
Eciju Ojdanić poznajemo kao jednu od najproduktivnijih glumica naše scene. Iza nje su brojne glumačke uloge; što filmu, što na kazališnim daskama. Najveći je trag, ipak, ostavila upravo svojim kazalištem Moruzgva u kojem već 11 godina uprizoruje zabavne, britke i intrigantne predstave. Ovih dana posebno su aktualni komadi ‘Vla Vla Vlajland’ te ‘Majstori’, ali i pitanje kako se kultura uopće uspijeva boriti s posljedicama pandemije. S Ecijom smo razgovarali o tome kako je svoje kazalište uspjela održati i u ovim uvjetima, kako se sama nosi s krizom koja nas je snašla, ali i zašto ne bi trebali propustiti izvedbu monodrame ‘Vla Vla Vlajland’ 29. listopada i 28. studenog u Kazalištu Vidra ili na turneji diljem Hrvatske.
- Iza vas je već 11 godina Kazališta Moruzgva, a protekla je godina zasigurno jedna od najizazovnijih. Kako ste joj se prilagodili i jeste li zadovoljni rezultatima?
Već u doba lockdowna, Ivan Leo Lemo, autor monodrame ‘Vla Vla Vlajland cabaret’ i ja, započeli smo s on-line probama. 10. travnja, sjećam se. Nije bilo lako skoncentrirati se na posao i probe, u doba kad nam se svijet sigurnosti doslovno raspao pred očima. Ali i njemu i meni bila je svojevrsna terapija. Uslijed potpune paralize života, prestanka rada kazališta, škola, snimanja, Leminu zgradu pogodio je potres, tako da je priča o nastajanju te predstave, priča o borbi protiv posljedica korone i potresa. I uspjeli smo. 10. srpnja imali smo vrlo uspješnu premijeru predstave monodrame ‘Vla Vla Vlajland cabaret’. Odigrali smo vrlo uspješno desetak izvedbi na otvorenim ljetnim scenama. Iza mene je i zarebačka premijera čiji dugotrajni pljesak mi još miluje uši. U isto to vrijeme završavao se tekst predstave ‘Majstori’, na čiji krajnji oblik su itekako utjecali i potres, i korona.
Tako da nam je rad na novim predstavama i te kako pomogao kao svojevrsna terapija. Mi smo se u Moruzgvi odlučili boriti radom. Radom i novim predstavama, i to praizvedbama. Uspjeli smo isproducirati 2 nove predstave. Samo 6 mjeseci nakon potresa, mi smo imali vrlo uspješnu premijeru predstave o obnovi jedne zgrade u Zagrebu nakon potresa i za vrijeme pandemije. To puno govori o sposobnosti našeg kazališta. I ta predstava igra u Kazalištu Vidra i toplo je preporučam. Odigrali smo i preko 30 predstava po ljetnim, otvorenim pozornicama. Smanjili smo cijene, glumci su pristali na manje honorare, mi smo se kao kazalište odrekli dobiti. Ali na duže staze, pogotovo ako korona nastavi divljati, pomoć ministarstva u vidu subvencija za odigrane predstave, bit će neophodna. I baš sad, u krizi, nezavisna scena se pokazala kao najagilnija u smislu odigranih predstava. Mislim da bi Ministarstvo kulture trebalo podržati naš trud i entuzijazam. Igrati pred prepolovljenom gledalištem nije lako.
Ponosna sam na ovakve rezultate svog kazališta. Ali u financijskom smislu, dišemo na škrge. Ali ja sam optimist. Pobijedit ćemo i koronu, dok radimo dobre predstave bez fige u džepu. Moram naglasiti da još nije zabilježen ni jedan slučaj širenja virusa u kazalištu. I takva propaganda bi trebala biti jača i vidljivija.
- Kako ste tada, prije 11 godina, uopće došli na ideju za osnivanje vlastitog kazališta? Koliko je to bilo izazovno I kako je utjecalo na vašu karijeru?
To je jedina stvar koju uopće nisam planirala u životu. Moj plan je bio napraviti jednu predstavu. Kada sam osnovala kazalište 2007. godine, uopće nisam očekivala da će se Moruzgva toliko razviti. Ideja je bila napraviti jednu predstavu. No, kako je ta predstava ‘Gola u kavezu’, doživjela ogroman uspjeh, to je bio motiv za dalje. Bilo je u tih 11 godina sigurno perioda kad sam se pitala što mi sve ovo treba, pogotovo u periodu dok smo se još tematski tražili. Ali kad sam spoznala da je ono što me najviše zanima u kazalištu jest raditi praizvedbe hrvatskih tekstova u kojima se obrađuju društveno aktualne teme na humoran način, počeli smo nizati hit za hitom. I onda smo se pozicionirali kao jedno od najaktivnijih i najtraženijih nezavisnih kazališta .
- Unatoč brigama koje su nas zahvatile, vaše nove predstave ‘Majstori’ I ‘Vla Vla Vlajland’ izrazito su duhovite, zabavne I optimistične. Kako je publika reagirala na njih? Smatrate li da smo baš sada žedni takvog sadržaja?
I jedna i druga predstava, svaka na svoj način zrcalo su danjašnjeg društva. Drago mi je da smo u oba slučaja uspjeli ispričati ozbiljne, teške teme s humornim odmakom. Tako se u ‘Majstorima’ bavimo adaptacijom jedne zgrade u centru Zagreba nakon potresa i za vrijeme pandemije. A u ‘Vla Vla Vlajland Cabaretu’ kroz osebujnu životnu priču jedne zadrte Vlajine pričamo o važnosti tolerancije .
- ‘Vla Vla Vlajland’ je monodrama. Kako vam je sjela ta forma? Mislite li da će se u tom cabaretu ‘pronaći’ brojni građani ili barem prepoznati nekoga iz svoje okoline?
Ovo mi je već druga monodrama. Bacim se u izazov, a tek onda preznojim od muke i problema. Prvu monodramu, ‘Bobočku’ smo radili 9 mjeseci. Nismo htjeli izaći s premijerom dok se nisam osjećala spremnom. Treba sat vremena držati pažnju gledatelja. Prokrčiti misao, podtekst i emocije kroz Krležine rečenice. A onda se dogodio veliki uspjeh te predstave. Međunarodni festivali, nagrade, predstavu igramo dan danas, nakon 9 godina. Valjda sam u tih 9 godina zaboravila muku stvaranja predstave.
I bacila se na još jednu. Misleći , lakomislena kakva jesam, bit će lakše. Ali, naravno da sam se prevarila. Ista muka svaki put. Ovaj put još malo teža. Jer je komedija. Tako da treba držati pažnju publike, a uz to i nasmijati . Ali i nagrada nakon mukotrpnog posla. Jako mi je drago da mi je Lemo napisao ovakav tekst. Ozbiljna tema na humoran način. Na sceni se osjećam kao narodna prosvjetiteljica.
- Biste li rekli da su se kazališta relativno dobro snašla u pandemiji COVID-a? Može li se kultura oporaviti od ovakvog udarca i o čemu to ovisi?
Kazališta su se snašla u kreativnom smislu . Čim je bilo dopušteno, otvorila su se kazališta, makar i pred trećinom dopuštene publike. Ja mislim da je to dobro. Pokazali smo volju, spremnost da se prilagodimo i da igramo i pred trećinom publike. Iako mi glumci živimo za pljesak pune dvorane. U financijskom smislu, to je nezavisnim kazalištima užas. Ali mislim da je trenutno puno važnije održati kontinuitet igranja. Kontakt s publikom. Poslije ćemo zbrajati žrtve .
- Znamo da su niknula brojna online kazališta za vrijeme karantene. Kako vi gledate na taj oblik gledanja predstava i smatrate li da je to jedna od opcija kojoj ćemo se sve više okretati?
Najiskrenije, kao vatrogasnu mjeru. Kazalište je specifično bas zbog kontakta publike s glumcem. Moruzgva će se prebaciti na on line gledanje samo ako dođe do ponovnog lockdowna. Što se najiskrenije nadam da se neće dogoditi .
- Što ste naučili o sebi općenito otkad je počela pandemija, mjere i ‘novo normalno’ ?
Cijeli svijet sigurnosti doslovno nam se srušio pred ocima. Svijet kakav smo poznavali nestao je zauvijek. Ali nije sve tako crno. Isplivale su neke vrijednosti koje smo u ovom brzom načinu života zanemarivali. Pandemija i potres pomogli su nam da shvatimo koliko je dotadašnji konzumeristički način života nebitan i nestalan. Ljubav, obitelj, duh, empatija, mentalna snaga.. to su vrijednosti koje su isplivale u ovoj nevolji. Voljela bih da ostanu dominantne.
- Kako se ovih dana opuštate u slobodno vrijeme? Što vam najviše ‘puni baterije’ ?
Moja obitelj, i naša drevna dinamika. Prijatelji. I, naravno, trčanje.
- Na što ste trenutno najviše fokusirani u profesionalnom, a na što u privatnom životu?
U profesionalnom smislu imam najveći fokus na kazalište Moruzgva, i kako ga održati u ovoj velikoj krizi. Time sam još ponosnija na veliki uspjeh predstava ‘Majstori’ i ‘Vla Vla Vlajland cabaret’. Moram naglasiti da su kazališta proglašena najmanje rizičnim mjestima za širenje korone. I ovim putem želim pozvati publiku da bez straha dođu po svoju porciju katarze i smijeha. A u privatnom životu moj fokus je na mojoj djeci, da im osiguram sto bezbrižniji život u ovim izazovnim vremenima. I da, nadam se da ću istrčati svoj drugi maraton 6.11.
Foto: Jelena Balić, PR
