Semezdin Mehmedinović bosanskohercegovački je pisac čija književna djela uvijek očekujem s nestrpljenjem, kao poseban događaj i doživljaj, čitam ih sustavno i predano, i s iznimnim užitkom o njima i pišem.
Još od nezaboravnog „Ruskog kompjutera“, potresnog dnevnika ratnog Sarajeva i poratne selidbe u daleku Ameriku, pa preko “Autoportreta s torbom”, “Knjige prozora”, djela “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, uvijek me Mehmedinović baci u neko nesvakidašnje raspoloženje. Neponovljivo atmosferične crtice, eseji, memoarski, dnevnički zapisi, sjećanja i crteži (jer, da, upravo sve nabrojano, pa i puno više „pokriva“ ovaj svestrani autor) inspiriraju me da zastanem i osvijestim sebe, i svijet koji me okružuje, pa tako lebdim na tom osjećaju neko vrijeme, dok me opet život ne odvede nekim drugim putevima… Ali osjećaj koji u meni izazove ova iznimna pisana riječ traje sve duže, i uvijek se postojano vraća…
Žanrovski neodrediva knjiga
„Ovo vrijeme sada“ žanrovski je ponovno gotovo neodrediva knjiga, koja premošćuje kontinente i desetljeća, začinjena piščevim crtežima, i ponekom fotografijom, čini i stvara fluidnu matricu jednog života. „Svaka je prošlost beskonačna“, piše naš autor, te tako letimo od osamdesetih godina prošlog stoljeća, dotičemo rat u Sarajevu, putujemo po dalekoj Americi, vraćamo se nazad u Sarajevo, u recentno razdoblje koje nas je sve, pa tako i Mehmedinovića, obilježilo nesretnom pandemijom. Upoznajemo ne samo pisca, već i gomilu njegovih prijatelja, poznanika, mahom „kulturnjaka“, slikara i pisaca, koje susreće u raznim razdobljima svojega života, na različitim mjestima po velikom svijetu.
Semezdin rasprostire i otkriva pred nama nevjerojatno zanimljive događaje i ljude, koji su ga na neki način u životu obilježili. Međutim, nisu to uzbudljivi događaji, u onom blokbasterskom smislu, što se danas, u ovom našem hiperpovršnom svijetu očekuje. Ono o čemu govore sva njegova djela, jest život sam: svakodnevne, i malo manje svakodnevne sitnice, mali biseri, koji bi možda kod manje pažljivog i perceptivnog čovjeka prošli „nako“, ispod radara. Ali, ne. Mehmedinović ih pamti, opisuje, raščlanjuje, povezuje i poklanja nama, čitateljima, jer, kako kaže: „Imam strah od izmišljanja, pišem poeziju, memoarsku prozu ili autofikciju.“
Nezaboravne su te njegove priče: priča o gospođi Minki, u čijoj biblioteci je otkrio davnu posvetu Ive Andrića, iz koje se mogao iščitati poseban odnos gđe Minke i gospodina Ive… Nevjerojatna je i priča kako je usred Goergetowna, u kafiću, susreo ni manje ni više nego velikog Marqueza. Zatim ratne, sarajevske crtice, ili recimo vožnja sve njegove imovine (mahom knjiga) u kamionu, sa sinom Harunom, kroz beskrajnu Ameriku, od Washingtona do Arizone…
Jedinstveni Mehmedinovićev izričaj
Semezdinov izričaj je iskren, topao, poetičan, melankoličan, bolan, životan, introspektivan, na momente uz zrnce suptilnog humora. On nam otkriva cijeloga sebe, svoj život, bez zadrške i izuzetno hrabro, posebno tu različitost između sebe u osamdesetima, i sebe danas, jer je rat bio vrlo uporan i temeljit skretničar: „A ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu našeg života.“
Ono o čemu opetovano piše Semezdin Mehmedinović jesu bezbrojne sitnice koje život čine, i znače. Malo je velikih, fundamentalnih događaja u životu svakoga od nas. I bolje da je tako, jer konstantno uzbuđenje i ne bi naše nejako srce moglo preživjeti… Ali, svatko od nas ima te male, naoko beznačajne stvari, koje, kad ih bolje pogledamo, postaju fundamentalne, bitne, velike, kao ovo plavo more koje upravo gledam… I tako od svakodnevice, opisane dirljivim rečenicama, stilski izbrušenima do savršenstva, Mehmedinović nepogrešivo stvara – čaroliju. U njegovim se rečenicama izgubim, putujem, volim, tugujem, pamtim, otvaraju se ispred mene vrata magičnog svijeta esencije čiste umjetnosti, u koji svaki puta naglavce zaronim…
„Ovo vrijeme sada“ iznimna je knjiga koja spaja prošlost, sadašnjost i projicira se u budućnost. Ja sam, čitajući, čula pitanje: koje je moje vrijeme sada? Kakvo je? Što radim? Gdje idem? Zašto sam baš tu? Koje je tvoje vrijeme sada? Gdje ideš? Zašto? Možda je vrijeme da se zaustaviš, osvijestiš, zastaneš, skreneš, vratiš se ili pobjegneš… Ili, jednostavno, možda je napokon došlo vrijeme (nadam se, ne prekasno) da samo širom otvoriš oči i promatraš ovaj veliki Svijet, koji ti se pruža na dlanu… Dragi Semezdine, ponovno, i sto puta hvala na još jednom nezaboravnom putovanju…
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Fraktura
