Oduševile su nas ove prekrasne torbe koje su savršen spoj tradicijskog i modernog. Ručno šivane, od eko i etno materijala konac&JAnica unikatne su torbe rađene sa sada već zaboravljenim načinom vezenja.
konac&JAnica unikatne torbe
Neke od tradicijskih vještina kojima su baratale naše majke i bake sada su već pomalo zaboravljene. Ovaj zanimljivi hrvatski brend na neobičan način spojio je tradiciju i moderan dizajn a ove torbe uklopit će se u svaku romantičnu kombinaciju. Napravljene od prirodnih materijala, prije svega su praktične i jednostavne dovoljno su velike da u njih stane sve što vam je potrebno za primjerice idealan dan plaži. Torbe su prava mala umjetnička djela i svaka je unikatna. Vez je vještina i vrsta ručnog rada kojom se može ukrasiti tkanina, pomoću igle i konca (ponekad i finom žicom). Postoji više različitih tehnika vezenja, a ova davno zaboravljena tehnika definitivno je jedna od onih koju volimo vidjeti na odjeći i torbama, modernog dizajna. Razgovarali smo s Anicom koja stoji iza ovog simpatičnog brenda.
Tko stoji iza simpatičnog brenda Konac i Janica ?
Moje ime je Anica Jakelić, prema uvriježenim standardima svrstali bi me u ženu u najboljim godinama. Mogu se složiti s tim, što god taj naziv govorio o nekom, iako sebe doživljavam više kao ženu s iskustvom, s dušom djevojčice, smislom za lijepo i pozitivnim pogledom na svijet! Sam naziv Konac i Janica je izvedenica mog imena i prezimena i mog osnovnog sredstva za rad a to je konac za vezenje. Pošto je osnovica mog rada tradicijska (tradicijski vez) nastavno odgovara i tradicijski oblik mog imena Janica /Anica + prvo slovo mog prezimena J.
Kako ste se odlučili krenuti raditi ovakve torbe?
Vesti sam naučila kao djevojčica. Odrasla sam na selu i u vrijeme mog djetinjstva i mladosti vez je bio sastavni dio odgoja. Vezlo se u mojoj kući, vezla je moja mama, učila sam tkanje…da se ne zaboravi. Još u osnovnoj školi radila sam sa sestrama vrećice od domaćeg platna i tkanja koje su zamjenjivale školske torbe. Ozbiljnije sam se vezom počela baviti nakon što su djeca odrasla i otišla od kuće. Bilo je više slobodnog vremena. Prve vrećice i torbe radila sam za svoju djecu, za njihove prijatelje i za poklone. Tako se malo pomalo počela rađati ideja da se time ozbiljnije bavim. Poticaj mi je bio da je tradicijski vez, kao obilježje mog kraja pa i Hrvatske, zahvaljujući prijateljstvu, počeo “putovati” svijetom. Vezena Vrećica za planinara,poklon u Francusku,Austriju,Kanadu. Sjećam se kako mi je djevojka koja je odselila u Kanadu rekla “želim da me tamo prepoznaju po tome što nosim, da mogu ponosno reći odakle sam “. Za sada je to dopunska djelatnost, hobi zanimanje uz posao, a želja mi je da jednog dana otvorim malu izložbeno prodajnu galeriju svojih radova.
Od kakvih su materijala Vaše torbe, jesu li sve unikatne?
U izradi prvenstveno koristim prirodne materijale: lan, pamuk, pređu koja je sastavni dio grubljeg domaćeg platna, sve dok ga mogu nabaviti. Još ga ima po domaćinstvima. Ne izrađujem isključivo torbe nego i ukrasne jastučiće, bluze, tunike, sličice i suvenire. Prirodni materijal i vez rukom, iglom i koncem su osnovno obilježje ovog što radim.
Koliko je vremena potrebno da se izradi ovakva torba i koji je proces?
Vrijeme izrade ovisi o mustri, crtežu, načinu veza. Uvijek kažem da se vrijednost veza ne mjeri brojem uboda već kapljicama ljubavi ušivenim u svaki izrađeni predmet. Da bi vez nastao potrebno je otprilike od 5 do 10 000 uboda. Vremenski od 14 do 30 dana. Vez je umor za ruke i oči ali je odmor za dušu, odmak od stres i veseli me zadovoljstvo onih koji moje radove nabavljaju i dijele.
Foto: Instagram
