Kako nas je Tisja Kljaković Braić sve povezala ilustriranjem društvenih stereotipa
Njezine ste radove sigurno vidjeli na društvenim mrežama, a skoro garantiramo da ste se nasmijali i označili prijatelja ili partnera. ‘Oni’ su radovi Tisje Kljaković Braić, likovne umjetnice i autorice čije su karikature osvojile hrvatsku, ali i regionalnu publiku. Znate onaj osjećaj kad se točno pronađete u nekoj slici ili rečenici? Na tom principu funkcionira Tisjina umjetnost u kojoj se ogleda barem djelić stvarnosti svakog od nas.
‘Oni’, prikaz bračnog para s crticama iz svakodnevnog života, upiru prstom u one najjednostavnije stvari i situacije na koje nailazimo. On i Ona su potpuno nepretenciozni, a govore svima nama. Tisja, inače Dalmatinka – činjenica od koje ne bježi i na kojoj rado gradi svoju umjetnost, počela je objavljivati svoje radove na Facebooku i tako samostalno narasla do jedne od najprepoznatljivijih umjetnica s našeg područja.
S njom smo razgovarali o tome što joj znače karikature, o kome zapravo govori i kako danas živi kao žena i umjetnica u Hrvatskoj.
Crteži u par poteza koji su oduševili Hrvatsku
Bavili ste se raznim vrstama umjetnosti, no šira vas je hrvatska javnost upoznala upravo kroz karikature. Što je dovelo do toga da se počnete baviti njima?
Ja se bavim umjetnošću i ne ograničavam se na vrste. Karikatura sama po sebi hvata širu publiku od likovne publike. Ono što je interesantno je to da se radi o crtežu u par poteza. U njima nisam odustala od likovnosti. Nevjerojatno je da su upravo takve osvojile i onu publiku koja s umjetnošću nema nikakve veze, a to me posebno veseli. U vremenu kad je sve savršeno i ispeglano pozornost privući nečim životnim i svakodnevnim stvarno je zanimljivo. Izgleda da je došlo do zasićenja – ljudima je možda dosta photoshopa i nestvarno lijepog života.
Karikature su nastale tako što su ta dva moja lika ON i ONA izašli iz mojih slika u karikaturu da bi tamo živili stvarni život. Često se zapitam zašto uopće to šta crtam nazivamo karikaturom kad to uopće nije karikatura nego djelić život koji vjerno prenesem na papir. Toliko vjerno da ne promijenim ni zarez. Da maknem taj zarez sve bih uništila.
“Veliki je gušt nasmijavati ljude i usput se smijati sama sa sobom”
Kako nastaje jedna vaša karikatura? Je li proces spontan, uhvati li vas inspiracija u trenutku pa morate odmah zapisati nešto ili imate neki plan i koncept?
U trenutku – nikad dugo ne razmišljam; samo iskrsne. I onda brzinom svjetlosti nacrtam i usput se smijem sa samom sobom. Veliki je gušt to kad znate da ćete nasmijati ljude i da ću donijet bar na tren dobro raspoloženje. Taj osjećaj i tjera naprijed.
Iz vaših naoko jednostavnih karikatura koje ste počeli objavljivati na društvenim mrežama, nastala je i knjiga ‘Oni’, koja objedinjuje svakodnevne crtice iz života jednog bračnog para. Tko su zapravo Oni i zašto su izazvali takav odjek?
Oni su dvoje najobičnijih ljudi koji se vole. Oni su manekeni svakodnevice. Knjiga ONI zapravo je ljubavna knjiga sa svim situacijama koje čine život, a mi ih ne primijećujemo. Te crtice svima su svojstvene i ljudi se prepoznaju i sami sebi se smiju.
Karikature s kojima se identificiraju svi s prostora bivše Jugoslavije
Što nam ‘Oni’ otkrivaju na temu matrijarhata i/ili patrijarhata u hrvatskim obiteljima?
Nisam o tome nikad razmišljala. Evo možda je ONA šefica. ONA koluta očima na sve što ON napravi, ali NJEGA to apsolutno ne dira. To je više podjela uloga po karakterima. Partrijarhat uglavnom nije, a nije ni matrijarhat.
Mogu li ‘Oni’ iste reakcije povući i u inozemstvu ili je taj dio vašeg rada tipična hrvatska realnost koja se tiče samo našeg mentaliteta?
Mislila sam da neće dobaciti dalje od Dalmacije, a evo uhvatilo je cijelu bivšu Jugu. Što se tiće prevođenja na druge jezike to ćemo još vidjeti. To ne ovisi više samo o meni nego i o prevoditelju. Veliki je to izazov jer se radi o jako kratkoj formi i smislu za humor koji bi prevoditelj trebao imati. Slovenci će sad izdati knjigu ONI prevedenu na slovenski pa ćemo saznati odgovor na to pitanje.
Možda su ‘Oni’ najpoznatiji dio vašeg rada, ali okušali ste se i u pisanju. Knjiga ‘U malu je uša đava’ progovara o odrastanju 80-ih u Splitu, a dotičete se svoje bake i djeda. Kako ste krenuli pisati na tu temu i koliko je to bio emotivan proces za vas?
Da okušala sam se i napisala najčitaniju knjigu hrvatske književnosti u svim splitskim knjižarama za prošlu godinu. Tiraža je isto za hrvatske pojmove otišla u nebo pa isto kao i kod knjige Oni. Bilo mi je zabavno i emotivno i pisala sam je sebi za uspomenu – da ne zaboravim. Sljedeće sezone ide predstava U malu je uša đava na Maloj sceni HNK Split u režiji Brune Bebić.
“Umjetnost je najbolji kanal za promicanje ženskih prava”
Vaše ilustracije duhovite su, simpatične, s njima se povezujemo nevjerojatno lako, sve nam je to poznato na ovaj ili onaj način… Ipak, ima tu i društveno angažirane umjetnosti, poput one koju ste poklonili kampanji Prekinimo šutnju. Što vas je potaknulo sudjelovati i pridonijeti, odnosno progovoriti umjetnošću?
Na sve šta me takne reagiram. A Prekinimo šutnju… sva ta pisma govore u kakvom društvu danas živimo. Čini mi se da sve ide unazad. Ovo je muški svijet i što sam starija sve sam toga više svjesnija.
Je li umjetnost dobar kanal za promicanje ženskih prava i položaja?
Za mene najbolji i jedini kanal. Kultura je najbolji pokazatelj stanja jednog društva.
Iz vlastitog iskustva, koliko se teško istaknuti umjetničkim radom u Hrvatskoj?
Pa ja ne mogu reći da sam se trudila istaknuti. Jednostavno se dogodilo. Ako imaš dobar rad – to nadilazi spol. Umjetnost je tu specifična. U mojoj profesiji, ako je to uopće profesija, iskrenost prema sebi samoj je najbitnija. Emocije su moj alat i moraju biti autentične. Publika to vidi i prepoznaje. I svatko tko ide podcijeniti publiku, kao nisu to oni razumjeli – u startu je gotov.
“Pitam se bi li moj ‘uspjeh’ bio veći da sam muško?”
Može li se od umjetnosti danas živjeti?
Ono što je dobro uvijek na neki način nađe put. Problem je u tome što te Bog uvijek ne takne i što ne možeš odraditi i zatvoriti šalter. Postoje periodi kad ti ne ide, a onda si ljut na cijeli svijet. Antene koje ti trebaju često ne hvataju signal.
Cijene li se danas ženske umjetnice jednako kao muškarci? Jeste li sami ikad osjetili određenu predrasudu u tom smislu?
Nikad nisam o tome razmišljala do momenta kad mi se dogodio ovaj, nazovi uspjeh, pa se pitam bi li on bio veći da sam muško. Mislim da bi, mislim da bi ta činjenica svemu dala veću snagu.
Vjerno pratimo vaše radove na Facebooku i pitamo se: očekuje li nas još jedna knjiga ilustracija ili sličan projekt? Imate li još neostvarenih želja koje biste voljeli ostvariti i podijeliti sa svojom publikom?
Nikad ništa ne planiram jer je to nemoguće u životu. Ta me riječ užasno iritira posebno kad me mater pita u subotu ujutro koji su mi planovi. Ili Igor što ćemo kuhati.
Foto: Tisja Kljaković Braić, Profil
