Ovih dana na društvenim mrežama zasigurno ste naišli na crtež i tekst devetogodišnje Ive u kojoj je na svoj način objasnila – zašto ljudi žive. Zato da vide svijet, da idu na zahod, da probaju raznu hranu, da podragaju psa, napisala je Iva te je u kratkom roku tom porukom osvojila mnoge. Ona je nastala na radionici koja se održava u Kući od priča iza koje stoji Jelena Pervan. Mnogi je znaju kao autoricu knjiga za djecu, točnije njih 11, među kojima su slikovnica o medvjediću Hrkalu, o Mrljeku i Prljeku, zatim Pjegava Iva, Brbljava Iva, Tonka će sutra i druge. Jelenu smo posjetili u Kući od priča gdje nam je rekla nešto više o sebi:
Ja sam Jelena i ja sam piskinja. Tako me na jednoj književnoj radionici prozvao maleni Fran i tako je ostalo. Kako pišem ponajviše za djecu, pojmovi poput ‘književnica’ ili ‘spisateljica’ zvuče preozbiljno, a pisac za djecu može biti sve, samo ne preozbiljan. Priče su moja velika radost, a djeca još veća, tako da sam jedna od onih sretnica koja može reći da živi svoj poziv.
Kuća od priča je dom sve djece koja vole slušati i stvarati priče, ali i one djece koja se sa slovima bore i ne uspijevaju izraziti predivne ideje koje nose u sebi.
Ideja za Kuću od priča u Jeleni se stvarala godinama, a početak je bio za vrijeme jednog od njezinih boavaka na trećem katu Klaićeve bolnice. Kaže kako je bolnica mjesto koje okuplja najrazličitiju djecu koja, naizgled, nemaju ništa zajedničko, osim situacije u kojoj su se našli. Ona ih povezuje na jednoj posebnoj razini i pronalaze zajednički jezik u kojima su jedni drugima utjeha i radost:
Snaga tog zajedništva inspirirala me da i sama krenem stvarati prilike da različitu djecu koja imaju nešto zajedničko, u ovom slučaju otpor prema pisanju ili čitanju, okupljam oko priče. Nakon puno odrađenih književnih susreta, radionica kreativnog pisanja i sličnih literarnih druženja u knjižnicama, vrtićima i školama, odlučila sam da je vrijeme da sve radionice pronađu svoj dom, svoju Kuću od priča.
Cilj svih programa je osnažiti djecu da se usmeno i pismeno izraze jer mnogi polaznici pokazuju neku vrstu otpora prema čitanju ili pisanju, dok neki imaju i specifične teškoće koje im dodatno otežavaju te procese. Jelenina želja je različitim kreativnim tehnikama i jedinstvenim pristupom svakom od njih smanjiti taj otpor i pomoći im da u pričama nauče uživati:
Jedna od glavnih i najuspješnijih metoda u postizanju tog cilja je upravo zajedništvo. Mala grupa od maksimalno šestero djece omogućuje nam da se upoznamo, povežemo i da budemo podrška jedni drugima. Svima je nama zajedničko da smo zbog nekih svojih teškoća, u komunikaciji ili u učenju, osjetili sram, zatvorili se u sebe, doživjeli neku vrstu izrugivanja od svojih vršnjaka. U Kući od priča djeca često sama krenu razgovarati o tome, o problemima u školi, o nerazumijevanju okoline za nešto što ih tišti.
Djeca su si međusobno najveći savjetnici i podrška, a to što osjećaju slobodu da na mojim radionicama mogu razgovarati o svemu, smatram svojim najvećim uspjehom.
Kuća od priča namijenjena je svoj djeci koja vole priče, ali i svima koji ne mogu izraziti svoje misli, ideje i osjećaje onako kako bi htjeli. Uz program kreativnog pisanja za školarce Ups! Upao sam u priču , tu je i program za predškolce Pričanac te program za djecu s teškoćama Leti, leti priča. Osim redovnih programa, vikendi su u Kući od priča rezervirani za razne tematske radionice pisanja, ali i za gostujuće radionice ilustracije, kazališta sjena i druge. Na sljedećoj vikend-radionici imena Ups! Promijenio sam bajku, koja će se održati 23.studenoga, mijenjat će poznate bajke i stvarati svoje.
Jelena nam je ispričala i kako izgleda jedno druženje u Kući od priča. Kaže kako svaki program ima svoju viziju i slijed, a svima je zajedničko da se prilagođavaju potrebama grupe:
Druženja sa školarcima obično kreću razgovorom, malo se pojadamo ako je bio težak dan, ispričamo neki dobar vic, a zatim odigramo neku dramsku ili literarnu igricu da se upoznamo s temom kojom ćemo se baviti. Nakon igre slijedi pisanje priče na zadanu temu, a onda ispravljanje grešaka, komentiranje svojih i tuđih tekstova te opet red igre i zezancije, da zaokružimo dan.
Kod predškolaca je slična priča, jedino što oni ne pišu, već radimo na razvoju naracijskih vještina, usmenom izražavanju i razumijevanju priča koje im pričam. Svaki sat pričamo novu priču, a nedavno im je u goste došla i klaunesa koja im je pokazala nekoliko genijalnih trikova i, zajedno s njima, osmislila pjesmicu. Nastojim da priču dožive iskustveno, svim osjetilima, ali i da upoznaju zanimljive ljude kojima je priča dio života i posla.
Osim klinaca, Kuću od priča vole i roditelji, a Jeleni je cilj pokazati im da pisanje i stvaranje priča može biti predivan hobi te ga ne treba vezati isključivo uz školu. Jelena ističe da joj je najdraže kad joj mame kažu kako djeca ne mogu dočekati kraj zadnjeg sata u školi jer znaju da iza tog dolaze u Kuću od priča.
Govoreći o čitanju, Jelenu smo pitali i kakvu su čitalačke navike kod klinaca te koliko ih je lako ili teško “navući” na čitanje:
Neka djeca vole čitati, a neka ne vole. Često sam imala neko mišljenje o tome zašto netko čita ili ne čita, ali sada, kada s djecom radim iz tjedna u tjedan, shvaćam da je jedan od razloga zašto neki ne čitaju u slobodno vrijeme taj što slobodnog vremena – nemaju. Mnogi od njih imaju svaki dan u tjednu neku dodatnu aktivnost, a ponekad i dvije. Umorni su i željni igre. Ponekad ih pustim da se petnaestak minuta samo igraju, pjevaju i skaču jer imam osjećaj da nemaju kad u danu naći vremena za to. Što je puno tužnije od toga da ne čitaju. Više čitaju ona djeca koja su doma izložena pričama, kojima roditelji čitaju, vode ih na predstave i predstavljaju knjigu kao nešto zabavno.
Djecu nije teško navući na čitanje, većina obožava priče, ali nisu često u kontaktu s njima.
Većinom ne vole pisati, ali vole smišljati priče. Jelena se prisjeća kako je jedan njezin polaznik rekao da je on vrhunski pričač, ali ne i pisač priča. Pažnja djece je kratka i ne vole sjediti pa priče čestu pišu u ležećem položaju. Objašnjava nam da će djeca prihvatiti sve, ako se uspije dobiti njihova pozornost i interes.
Jelena radi i s djecom s poteškoćama, a rekla je da, kad je počela pisati za djecu, onda je odlučila da to bude za svu djecu, neovisno o načinu na koji komuniciraju ili percipiraju svijet:
Počela sam volonterski obilaziti rehabilitacijske centre i pričati djeci priče. Budući da tradicionalan način pričanja priča nije bio najbolje rješenje, krenula sam istraživati i otkrila senzoričko pripovijedanje. Riječ je o kombinaciji riječi i senzoričkih iskustava uz pomoć kojih djeca s višestrukim teškoćama u razvoju uspijevaju doživjeti priču i postati dio nje. Svaka priča može postati senzorička, uz dobru pripremu. Jako volim komunicirati s neverbalnom djecom putem priče.
Jelena nam je otkrila i čemu se klinci posebno vesele:
Klinci vole moju iskrenost i zaigranost. Sviđa im se što u Kući od priča uvijek ima vremena za igru i pauzu. Za razgovor. Oni obožavaju razgovarati. Vole kad nešto ne moraju, onda će napraviti baš sve!
Foto: Sanja Tušek
