Lucienne Day bila je vodeća britanska dizajnerica tekstila svog razdoblja. Dnevne tkanine za opremanje, od kojih je najpoznatiji bio britanski apstraktni uzorak Calyx, visio u svakoj suvremenoj dnevnoj sobi u Britaniji. Stvarnost parole “umjetnosti za ljude”, o kojoj je sanjao viktorijanski William Morris, konačno je postigla dizajnerica Lucienne Day sredinom 20. stoljeća.
Lucienne Day – ikona modernističkog dizajna
Lucienne se oslanjala na englesku tradiciju obrazaca temeljenih na biljnim oblicima koji sežu sve do Morrisa. Uzela je motive crtane iz prirode – cvijeće, travu, mladice, zamršene obrasce krajolika – i pretvorila ih u nešto apsolutno novo i prekrasno. Dio njihovog uspjeha podrazumijevao je poruku ponovnog rasta i optimizam za Britaniju koja se tek oporavila od rata.
Također je bila duboko pod utjecajem europskog apstraktnog slikarstva. Njezin tekstil govori vizualnim jezikom Kandinskog, Miróa i Kleea. Zadovoljstvo joj je bilo zamisliti kako ljudi koji si ne mogu priuštiti da kupe sliku za svoju dnevnu sobu mogu barem posjedovati dvije apstraktne zavjese s uzorkom. Mnoge tiskane tkanine izrađene su u dugim produkcijskim ciklusima, što je cijenu održavalo pristupačnom. Napravila je vezu između masovne proizvodnje i likovne umjetnosti, bez da je trivijalizirala likovnost.
Rođena kao Désirée Lucienne Conradi, odrasla je u ugodnom predgrađu južnog Londona. Majka joj je bila Engleskinja, a otac Belgijanac. Išla je u samostansku školu i uvijek se držala izrazito kontinentalne suzdržanosti i profinjenog chica. Od vrlo rane dobi bila je usmjerena na dizajn, a studirala je na Croydon School of Art, a zatim, od 1937. do 1940., na Royal College of Art. Upravo je tamo, u svojoj posljednjoj godini, upoznala dizajnera namještaja Robina Daya.
Desetljeće kasnije još su uvijek, vrlo dirljivo, opisivali taj susret kao početak istinske romantike. Možda je tajna bila u Lucienneovoj profesionalnoj autonomiji. Njihovo je partnerstvo često, pogrešno, uspoređivano s onim njihovih suvremenih američkih dizajnera Charlesa i Raya Eamesa. Profesionalni rad Ray Eamesa u određenoj mjeri je bili podružnica njenog supruga, dok je Lucienneova karijera uvijek bila izraženo samostalna.
Lucienne je svoju karijeru pokrenula u razdoblju kada je dizajn tek počeo izlaziti kao prepoznatljiva profesija. U tom je smislu bila pionirka. Njezini su prvi samostalni dizajni bili za tkanine za haljine. Ali brzo se preselila u demokratskije područje opremanja tkanina, proširivši svoje područje na tepihe, tapete i stolnjake. Njezin je rad bio dio onoga što je kasnije opisala kao ogroman nalet vitalnosti nakon rata. Njezin je uspjeh bio sastavni dio pokreta Homes for the People, Britain Can Make It izložbe i tadašnjeng duha Vijeća za industrijski dizajn.
Calyx, prvi dizajn koji joj je donio pravu slavu, izložen je na Festival of Britain 1951. Veliki prostor prostirao se u paviljonu Homes and Gardens, u suvremenoj blagovaonici koju je dizajnirao Robin. Uzorak plivajućih grba ili kapica od gljiva, Luciennina svježa interpretacija geometrije prirode, otisnuta je na platnu. Izvorno bojanje bilo je oštro žuto, narančasto, crno i bijelo na maslinastoj zemlji.
Tvornice Heala bile su proizvođači Calyxa. Toliko su bili nesigurni u njegov uspjeh da su platili samo polovicu 20 funti koje je Lucienne željela platiti za dizajn. Bili su dovoljno pošteni da su joj platili preostalioh 10 funti kasnije, nakon što je uzorak osvojio zlatnu medalju na milanskom triennaleu i međunarodnu nagradu američkog instituta za dekoratore za dizajn.
Calyx je bio praćen povezanim uzorkom Flotilla, suptilnim sastavom morskih apstraktnih oblika. Ovo je tiskano u zoni za ljude koji vole Calyx, ali imaju manje prozore i torbice, kako je tada rekla Lucienne. Dizajn je bio izložen na izložbi Ideal Home 1952. godine.
Luciennina suradnja s Heal’s Fabrics nastavljena je još 20 godina i postala je jedno od legendarnih partnerstava britanskog dizajna 20. stoljeća. Također je dizajnirala tkanine za Edinburgh Weavers i British Celanese, tepihe za Tomkinsons i Royal Wilton, tapete za Crown i nevjerojatno uspješan asortiman staklenih krpa za Thomas Somerset. Još uvijek primjećujete duhove istih u starim kuhinjama, a nedavno ih je ponovno pokrenula modna dizajnerica i entuzijazam modernizma Margaret Howell. Svojim pozadinama za njemačku tvrtku Rasche i uzorcima za Rosenthal keramiku, Lucienne je bila jedna od rijetkih britanskih međunarodnih zvijezda. Bila je tražena u mnogim međunarodnim žirijama dizajna toga vremena.
Kroz pedesete godine Luciennini su dizajni postajali postupno linearniji, podsjećajući na slike Bena Nicholsona i posuđe švedskog dizajnera Stiga Lindberga. Igrala se s novom tipografijom i s drevnom kaligrafijom, uvela je malene figure u svoj dizajn…
Šezdesetih godina prošlog stoljeća nastavila je postavljati blokove, cik-cak i pruge čiste svijetle boje, što je ekvivalent slikama Patricka Herona iz tog razdoblja. Njezini su dizajni obično izrađeni u gouacheu na papiru, a umjetnička su djela sama po sebi – Galerija Whitworth u Manchesteru ima veliku zbirku.
U 1970-ima Lucienne je napravio rizičan prijelaz s industrijskog dizajna na zanat. U vrijeme kad je bila savjetnica robnih kuća John Lewis dobila je zadatak da dizajnira set od pet vrata sa zatvaračem za trgovinu u Newcastleu. Vidjevši dizajne na njenoj ploči za crtanje, prijatelj arhitekt pretpostavio je da su to dizajni za vezenje. Odatle su se razvile dnevne tapiserije svileni mozaik. Izrađeni u tehnici razvijenoj od tradicionalnog patchworka, radi se o apstraktnim uzorcima izgrađenim sitnim komadima pucane svile, često veličine jednog centimetra, koji svjetluca i svjetluca…
Radeći s dva pomoćnika, Lucienne je bila uključena u izgradnju njenih tapiserija kao i na dizajniranju. Neki su prodani privatno ili dati prijateljima; neki su napravljeni za naručivanje. Jedna od najspektakularnijih je tapiserija poznata kao Prozor (1986.), naručena za konferencijski centar kraljice Elizabete II u Westminsteru – ogroman apstraktni prasak u boji u spomen dizajnera čiji se život vrtio oko teksture i boje.
Lucienne je bila previše sramežljiva da bi se snašla u ulozi javne ličnopsti. Ali vidjela je važnost vidljivosti žena u profesiji koja je u velikoj većini muška. Tek peta žena koja je izabrana na elitni Fakultet kraljevskih dizajnera za industriju, postala je prva žena magistra (1987-89). Natezala se da se snađe u prilikama kad je morala predsjedati večerom ili održati govor na platformi. Pet godina kasnije naslijedila ju je druga dizajnerica, također ikona – Jean Muir. Uvijek se osjećalo rivalstvo između ove dvije dame.
Lucienne je bila žena rijetkog talenta i velike hrabrosti. Njezin je osobni uspjeh trijumfalno otkriven na zajedničkoj retrospektivnoj izložbi u londonskom Barbican Centeru, 2001. godine. Ona je uspjela ono što mnoge žene tada nisu – uspješno je balansirala obiteljski život, odgajanje kćeri Paule, brak s Robinom Dayom i iznimno uspješnu karijeru dizajnerice u dominantno muškom svijetu.
Preminula je 30. siječnja 2010. godine ostavivši iza sebe golemo naslijeđe i utrt put drugim dizajnericama, ženama.
Foto: Profimedia, robinandluciennedayfoundation.org
