Zovu je najbržom Hrvaticom, a o svojoj ljubavi prema trčanju više nam je otkrila Matea Parlov Koštro
Priče nekih ljudi snažno inspiriraju i na nama ostavljaju trag čak i mnogo dulje no što bismo to možda očekivali. Isto nam se dogodilo prije nekoliko tjedana, kada su adidas i Journal.hr organizirali druženje povodom predstavljanja nove adidas Athletics kolekcije i VRCT jakne. Jedna od govornica ondje bila je i Matea Parlov Koštro, naša atletičarka koju mediji često nazivaju najbržom Hrvaticom. Kako bi postigla vrhunske rezultate po kojima je danas poznata, Matea je u karijeru uložila, te i dalje ulaže, jako puno volje, energije, truda i vremena, a s time su stigla i neka odricanja koja su dobro poznata većini sportaša. O karijeri, izazovima i upravo spomenutim odricanjima, popričali smo sa simpatičnom i super talentiranom Mateom.
Koja je tvoja prva uspomena vezana uz trčanje?
Prva uspomena vezana uz trčanje je školsko natjecanje u 7. razredu (tada sam trenirala rukomet, ali sam odlučila nastupati na školskom atletskom prvenstvu) na 600 metara gdje me uočila jedna trenerica koja me i nagovorila da se počnem baviti trčanjem.
Kada si znala da ćeš se profesionalno baviti trčanjem?
Nakon samo par atletskih treninga uvidjela sam da sam stvarno talentirana i da je to ono čime bih se voljela baviti.
Na koja si svoja ostvarenja najponosnija?
Izdvojila bih dva finala Univerzijade na 1500m i 5000m. Također, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u maratonu u Dohi.
Postizanje vrhunskih, pa i nadprosječnih rezultata nije moguće bez mnogo odricanja. Koliko ti ona teško padaju? Ili ih jednostavno smatraš nezaobilaznim dijelom svoje karijere i ne razmišljaš previše o njima?
Od malena sam u sportu tako da sam navikla na svakodnevne treninge. Moja disciplina je takva da se podrazumijeva da se moram dosta toga odricati, ne samo ja nego i moji najbliži, kako bih došla do vrhunskih rezultata, tako da mi je to svakodnevnica i mogu reći da sam navikla na takav režim života.
Jedan od ciljeva koje si si postavila, a ujedno i jedan od najbližih, je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. Kako se pripremaš i što bi voljela ostvariti ondje?
Veliki san mi je odlazak na OI u Tokio i na dobrom sam putu da to i ostvarim. U mojoj disciplini je jako teško, pa rekla bih i gotovo nemoguće, konkurirati za medalju na jednom tako velikom natjecanju s obzirom na jaku konkurenciju iz drugih zemalja u toj disciplini, tako da bih sam nastup na OI za mene bio ostvarenje sna.
Koliko vremena imaš za privatni život, odnosno koliko ti profesionalna karijera ostavlja prostora za isti?
Privatni život mi dosta pati budući da treniram 2 puta dnevno, ali svaki slobodni trenutak nastojim kvalitetno iskoristiti u druženju s obitelji, mužem, prijateljima ili jednostavno čitajući neku zanimljivu knjigu.
Mnogo ljudi se unatrag nekoliko godina počelo baviti trčanjem, pa makar rekreativno. Štoviše, mnogi od njih mislili su da nikada neće moći zavoljeti trčanje i iznenadili sami sebe. Koju ti ljepotu pronalaziš u njemu i što bi poručila svima onima koji se možda još uvijek nećkaju bi li krenuli ili ne?
Mene je trčanje kroz različite situacije koje su mi se nalazile na putu izgradilo kao osobu. Naučila sam nositi se s izazovima, cijeniti sve što imam i pošteno raditi za ono što želim.
Trčanje bih preporučila svima jer je dostupno svim populacijama, jeftino je (treba vam samo par dobrih tenisica) i sigurna sam da će ljudi nakon samo par treninga osjetiti psihofizičke prednosti i bolje se osjećati u vlastitoj koži.
Foto: PR
