‘Uzdišu vali, pjeni se more
Pred njim smo mali, pjeni se more…’
Na um mi padaju stihovi dragog Dobriše Cesarića, kojih se godinama nisam sjetila, dok hodamo prema kraju šarmantne Moščeničke Drage. Oblačno je, prohladno i vjetrovito, valovi stvaraju gotovo zaglušnu buku.
Dok se moja djeca smiju maminim pokušajima teatralnog recitiranja poezije, ostavljamo moćno more iza leđa i zakoračujemo na prvu stubu prema srednjevjekovnom biseru, Mošćenicama. Ali, do spomenutog bisera valja prijeći još 753 stube, izgrađene kroz šumu, daleke 1961. godine. Ma, što je to nama? – tješimo se… I zaista, pomalo zadihani, žedni i željni sladoleda dolazimo do utvrđenog gradića.
Vidimo prve kuće, divnu konobu ‘Tu tamo’, poznatu po spravljanju zamamnih jela namirnicama iz vlastitog vrta. Nije se za čuditi kada, dok sjedite na njihovoj divnoj terasi, kuhar iziđe do vrta po neku namirnicu koja mu je baš sad ponestala…
Konoba ‘Tu tamo’
Ulazimo kroz jedina vrata, pored impresivnog Kaštela, sad osnovne škole, u grad. Prvi se put kao samostalna komuna, Mošćenice spominju još 1374. godine, iako im ima arheoloških tragova još od prapovijesnog doba. S obzirom da se ovaj utvrđeni gradić nalazi na istočnim padinama Učke, na 173 m nadmorske visine, odavde polaze i brojne planinarske staze, koje vode prema napuštenim istarskim selima…
Nekoliko je koraka dovoljno da se nađemo u nekom posebnom, drugačijem svijetu. Brojni su spomenici dalekoj prošlosti, do kojih nas dovodi ležerno krivudanje uličicama. Župna crkva Sv. Andrije, svojom impozantnošću dominira malenim gradom.
Ispred nje trg, na njemu tirkizna gradska pumpa. Pijemo vodu, zavirujemo u crkvu, obilazimo ju. Dočekuje nas pogled na Rijeku, Krk, Cres, na beskrajno more… Ovdje su prošlo ljeto moja djeca dobila diplome za pilote papirnatih aviona (Ki će daje hitit avion od karti?), koje su klinci u sklopu Malog umjetničkog festivalčića (tzv. Mufić) lansirali prema moru… I ove će godine opet, jer se šesti Mufić održava od 5. do 9. kolovoza, sa brojnim sadržajima za djecu i odrasle.
Puštam djecu da trče i sami istražuju. Zaista se nemaju gdje izgubiti, osim možda zalutati u nečije dvorište. Šetam, promatram i fotografiram. Toliko je detalja da svako malo zastajem, gledam, zavlačim se kroz prolaze, hodam oblutcima popločanim ulicama, čiji je raspored jedino stanovnicima znan…
Oduševljavaju me vrata, plava, siva, bijela, tirkizna… Cvijeće u kamenim teglama je gotovo na svakom koraku. Lijeni se mačori uopće ne obaziru na slučajne prolaznike.
Nema kafića, nema trgovine, nema zaglušujuće buke, niti užasnih štandova s navodno autentičnim, a zapravo made in China, suvenirima. Širi se miris svježe opranog rublja, miris netom spravljenog ručka.
Prestiže me dječak u crvenoj majici, ulazi na neka tirkizna vrata, pita jesu li kod kuće Vito i Marija (s neodoljivim naglaskom na i). Ovdje ljudi zaista žive. Slikar šuška u svom neodoljivo pretrpanom, šarenom ateljeu. Nailazim na ponekog turista, izgubljenog u srednjevjekovnim pričama na posve isti način kao što se i ja gubim. Gleda, osluškuje, zastajkuje, fotografira…
I zamišljam neku drugu sebe, onu koja se rodila davno, ili se još možda uopće nije niti rodila, kako živi u uskoj kući, iza čipkastih zavjesa i tirkiznih žaluzina. I toj drugoj meni je ovdje tako lijepo… O da, bio bi to neki drugačiji, usporeniji, možda ljepši život… Ali, već čujem svoju djecu kako trče prema meni, mole me da ih fotografiram, ovdje i ovdje…
I nakon sata, koji je proletio, valja nam poći nazad. Čeka nas samo 754 kamene stube. I dok silazimo, moje nepovezane misli prekidaju djeca, koja glasno broje svaku stubu i postavljaju desetke pitanja, na koja očekuju odgovor.
Ostavljam drugu sebe da dalje živi u uskoj kući, iza čipkastih zavjesa i tirkiznih žaluzina. Vraćamo se moru. Već čujem valove, osjećam miris soli. Doviđenja, Mošćenice… Vidimo se uskoro…
