Roman danskog spisatelja Kima Leinea (rođ. 1961.), „Proroci Fjorda Vječnost“, otvara se kratkim uvodom, čija se radnja odvija na Grenlandu, 1793., a u svega tri stranice natjera te da širom otvoriš oči, i odmah znaš da u ruci držiš nesvakidašnju literaturu. Naime, tih prvih nekoliko stranica opisuju potpomognuto samoubojstvo grenlandske udovice. Kako potpomognuto? Pa tako da se dogovorila da ju netko koga poznaje (a za koga mi do samog kraja ne znamo tko je) gurne nogom u leđa preko litice u more. Zanimljivo? Pa, ovo je samo početak.
Roman „Proroci Fjorda Vječnost“
Glavni lik ovoga nesvakidašnjeg romana je Morten Pedersen Falck, kojeg upoznajemo 1782. kada iz norveškog sela dolazi u Kopenhagen na studij. Usprkos svojoj želji da studira medicinu, povinuje se očevoj i započne, preko volje, studirati teologiju. Mladić je očaran istraživanjima velegrada, svih njegovih tajni i zakutaka, ali i samog sebe. Ne dozvoljava da mu išta ostane nepoznato, pa se naglavce ubacuje u kaotičnu rijeku ljudi i događaja, paralelno uz teologiju pohađajući i predavanja medicinskog fakulteta (posebno ga opčinjava patologija, pri čemu dodatno zarađuje skupljajući leševe po kanalima). „Morten shvaća da većinu stanovnika grada čeka kratak životni vijek i bolna, nedostojanstvena smrt, ali to ih ne sprječava da se dobro zabavljaju.“ Tako se i Morten, mladi student, zapravo jako dobro zabavlja s kurvama i uličnim zabavljačima, uranjajući u blud, razvrat, lažni moral, prljavštinu i smrad posjećujući raznorazna opskurna mjesta (čitajući, nisam mogla ne primijetiti naturalizam na tragu velikog Emilea Zole).
Nakon završenog studija teologije prijavljuje se kao misionar za službu na dalekom Grenlandu, tada danskoj koloniji. Usprkos savjetima, kojima ga je pripremao bivši grenlandski misionar, došavši na otok shvaća da ga nitko nije mogao pripremiti na ono što ga ovdje čeka: ubrzo ga zapuhne sva surovost vječno ledenog mjesta, sva njegova neobičnost i u potpunosti drugačiji običaji od onoga na što je Morten bio navikao. Međutim, upoznaje i neočekivanu ljepotu života koju su, daleko od danske vlasti, pokušali uspostaviti „proroci Fjorda Vječnost“, muž i žena, koji su poveli stotinjak duša za sobom, poučavajući ih neobičnoj mješavini šamanskih i biblijskih učenja…
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dalje je ovih 500+ stranica zapravo nemoguće prepričati. Leine juriša po Grenlandu zajedno sa svojim junakom, baca nas kroz godine, vraća natrag, upoznaje nas sa svim užasima danske kolonijalne vlasti, koja je čisto fino ugnjetavala izvorno stanovništvo, Inuite. Pa nas tako vodi od okrutne vlasti, preko svećenika misionara čija je jedina misija bila da oplode što više lokalnih žena pod krinkom pripremanja za sakramente, kroz silovanja, incest, prljavštinu, golotinju, hladnoću, vlagu, skorbut od kojeg hrpimice ispadaju zubi (što je zapravo najmanje što čovjeka od skorbuta može zahvatiti), smrt, koja je toliko svakodnevna da gotovo postaje normalna, pa do primjerice abortusa u petom mjesecu trudnoće, kojeg je izveo upravo Morten, (navodno) kontroliranom eksplozijom baruta u maternici… Ali, kroz sve te okrutne i bizarne situacije proviruju i ljubav, požrtvovnost i pokušaji da se u tom vječnom ledu pronađe i malo topline.
„Proroci Fjorda Vječnost“ velika je priča o čovjeku i njegovoj prirodi. To je gusta studija o tome koliko smo dobri, požrtvovni, sebični, okrutni, koliko i kako volimo i mrzimo. Radnjom smješten u kraj 18. stoljeća, zapravo nam pokazuje kako smo i danas točno takvi kakvi smo bili nekad, a pogotovo da ona rečenica „Nekad je bilo bolje“ uopće ne vrijedi. Jer, i onda (kad god to bilo) smo silovali, ubijali, stigmatizirali, živjeli podliježući najgorim predrasudama, i općenito najnižim nagonima. Ali, isto smo tako i voljeli i nastojali mijenjati svijet oko sebe (koliko uspješno, to je drugo pitanje, baš kao što je to i dalje upitnik u našem današnjem mijenjanju svijeta). Ovim romanom samo ćemo zabetonirati zaključak kako ljudski rod nije sposoban ništa naučiti, on ne uči iz pogrešaka, on ih samo uporno i postojano ponavlja.
Kim Leine (zločesti dečko danske književnosti – samo mala crtica: živio je na Grenlandu, gdje se uglavnom, jel’, drogirao) neprikosnoveni je i neupitni književni talent. On piše gusto, temeljito i u potpunosti beskompromisno. Čitajući ovaj roman imala sam osjećaj kako ga je stvarno „boljelo dupe“ hoće li njegov čitatelj „izvrnut’ papke“ od šokantnog sadržaja. Upravo zato, što nije podilazio nježnijim dušicama, ovaj je roman i pokupio značajne književne nagrade, a čita se i po svijetu, na dvadesetak jezika. Njegov stil je odmjeren, hladan i staložen, on tako ležerno servira more (ili da kažem ledene brjegove?) svekolike šokantnosti, na mjestu (Grenland) koje je danas primjerice mjesto s najvišom stopom samoubojstva na svijetu… Pa, nije ni čudo…
Ne naiđe čitatelj često na knjigu, koja se utisne u njegovu nutrinu neizbrisivim tragom. Ovo je takva knjiga. „Proroci fjorda Vječnost“ ostaju zapisani duboko u korteksu, taman da i niste njome oduševljeni, jer ovo je roman koji izlazi iz okvira i mjerila dobro-loše, kvalitetno-nekvalitetno, zanimljivo-zamorno i sve one druge antipodne kategorije, kojima često označavamo literaturu. Ovaj roman ne podliježe tako predvidivoj i plošnoj klasifikaciji. Takva klasifikacija bila bi za ovo djelo krajnje uvredljiva.
Ovo je sjajan, upečatljiv, drugačiji, dubok, gust, brutalan, stilski odmjeren i staložen, temom nevjerojatan roman, sigurno najbolji koji sam čitala ove godine, i koji, garantiram svim grenlandskim netopivim santama leda, nikada, ali nikada nećete zaboraviti.
Foto: Ilina Cenov, Unsplash
