S Marom Bratoš uvijek je vrlo ugodno sjesti i popričati… Još donedavno, njene priče o fotografiji bi same po sebi lako zaintrigirale svakoga, a otprije godinu dana na popisu tema o kojima razgovara s obitelji, prijateljima, a ponekad i medijima našla se i malena Pavla, Marina kćer koja je nedavno proslavila svoj 1. rođendan. Mara nam je otkrila više o dugogodišnjoj fotografskoj karijeri, novoj ulozi mame i novom uzbudljivom projektu – izložbi „Crus, crura“. Ciklusom fotografija Mara proučava žensko tijelo s fokusom na noge u svojoj spontanosti i slobodi. Projekt i izložba „Crus, crura“ nastao je u suradnji s Philipsom, brendom uz koji je Mara u svojem radu mogla biti potpuno slobodna. A upravo je sloboda, uz dugotrajno glatku kožu, jedan od rezultata Philips Lumea Prestige IPL uređaja.
5. studenog u Zagrebu se otvara tvoja nova izložba ‘Crus Crura’, u kojoj si noge stavila u fokus svog umjetničkog stvaralaštva. Otkrij nam više o konceptu izložbe.
Novu autorsku izložbu, u kojoj je fokus na ženskim nogama, ostvarila sam u suradnji s Philips Lumeom. Izložba uključuje 10 fotografija i 10 žena, različitih životnih dobi i profesija. Ovaj projekt mi je jednom riječju bio prekrasan, prvenstveno zato što mi je dopuštena potpuna autorska sloboda. Prepoznali su moj umjetnički rukopis i prepustili mi da u tom stilu napravim svoju izložbu. Željela sam da se na fotografijama vidi koža, da se vidi tijelo, jer se one nadovezuju na moj cjelokupni autorski rukopis proučavanja ženskog tijela. Snimala sam autoaktove godinama pa nisam htjela bježati od tog stila.
Tko su glavne protagonistice ove izložbe fotografija? Čije su te noge ‘inspirirale’?
Većina ih je poznata hrvatskoj javnosti; tu su Tihana Harapin Zalepugin, Zvončica Vucković, Antonija Matković Šerić, Ana Maras Harmander, Petra Kurtela, Jelena Perčin, tri balerine iz Hrvatskog narodnog kazališta, Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro i Mutsumi Matsuhisa, kao i jahačica Ivana Krile koju sam snimila na konju. U principu sam ih odabrala sama i to su žene s kojima me veže neki odnos, pa je i zbog toga bilo izrazito lijepo raditi na ovom projektu.
Koliko je bilo jednostavno ili komplicirano realizirati ovu seriju fotografija i jesu li rezultati baš onakvi kakvima si ih i očekivala ili su te uspjeli na neki način iznenaditi?
Bilo mi je drago što su sve protagonistice izložbe odmah pristale, a na samom snimanju bilo je baš ugodno i nekako je prirodno teklo. Moj jedini uvjet bio je da radim na filmu, analogno i na starinski način, tako da nastale fotografiju imaju tu neku patinu. Ženama koje sam snimala to je bilo vrlo šarmantno, a one same iznenadile su me u pozitivnom smislu. Očekivala sam da će sve biti OK, ali one su nekako bile još otvorenije, spremnije za suradnju i kreativnije. Odnos koji imamo, ovo je snimanje dodatno zapečatilo i sada svi iščekuju ponedjeljak da vide rezultate nakon dva mjeseca rada.
Još uvijek pamtimo tvoju ovogodišnju izložbu ‘Ljubav i život žene’, s fotografijama kojima si dokumentirala svoju trudnoću i prve dane majčinstva, bez uljepšavanja. Umjesto glamuroznih trudničkih portreta, odlučila si se prikazati stvarnost trudnoće – kakvo je to isukustvo bilo za tebe i kakve su te reakcije dočekale?
Ova izložba nadovezala se na moj životni ciklus autoaktova, koji su započeli 1995. godine, pa se nastavili 2005. i 2015., svakih 10 godina. Iako se trudnoća dogodila između tih ciklusa, ipak sam ju odlučila staviti u cijeli taj projekt koji je i inače bez uljepšavanja. Kada radim autorske izložbe, volim pokazati tijelo kakvo ono doista je, autentično, jer mislim da je kao takvo najljepše. I s vlastitom trudnoćom sam jednostavno htjela biti iskrena, a reakcije su bile predivne na obje izložbe, u Zagrebu u Galeriji Greta i u Dubrovniku. Ljudi su stvarno bili ganuti i čak sam dobila komentare žena koje su rodile prije 12 godina, da ih je izložba dirnula i ganula. Prišao mi je jedan renomirani zagrebački fotograf, koji je ujedno i profesor, i rekao da mu je to predivno iskreno.
Ovog listopada tvoja je Pavla proslavila svoj prvi rođendan. Kada gledaš na godinu koja je prošla, a u kojoj si postala mama, kako bi ju opisala? Je li te majčinstvo promijenilo?
Bila sam zadovoljna i s onim što sam imala prije nego se Pavla rodila, ali sada sam sretnija osoba. Ona je jedna velika sreća koja je upotpunila sve. Život mi je još ljepši, a ta prva godina bila je istovremeno intenzivna i predivna. Lijepo mi je da se sada nakon godinu dana mogu vratiti svojim poslovnim obavezama i da je s druge strane ona tu, to je baš ispunjenje. Zbog puno posla, ova mi je godina doslovno projurila.
Čini se kako izvrsno balansiraš između novopečenih majčinskih i sada već dugogodišnjih poslovnih obaveza. Postoji li neka tajna ili je sve u stavu prema očekivanjima i izazovima?
Nije mi teško, jer volim svoj posao i sretna sam kada odem raditi. Jednako tako sam sretna što sam majka kada se vratim kod kuće. Uživam u zajedničkim trenucima i jedino mi je bitno na tjednoj bazi imati to neko malo vrijeme za sebe, kroz sport, jogu ili meditaciju, samo da se malo regeneriram, jer ipak radni tjedan jako troši i čovjek ne bi izdržao, bez obzira koliko ga veseli. U mom poslu nema klasičnog radnog vremena, ali radim tako već 20 godina i to mi je postao stil života. Drugačije ni ne znam, no ne žalim za poslom od 9 do 5.
Vratimo li se na početke tvoje karijere, što te privuklo svijetu fotografije?
Kao što svi znaju, počela sam se baviti fotografijom uz dubrovačkog fotografa Pavu Urbana, koji je poginuo 1991., ali baš da sam sama sebe našla kao fotografa, dogodilo se u Americi, kada sam bila na programu razmjene u srednjoj školi. Tu se ta odluka nekako učvrstila, pogotovo zato jer su to bila nestabilna vremena, a fotografija mi je izgledala kao internacionalni jezik, koji funkcionira svugdje i svi ga razumiju. Imala sam osjećaj ako me život negdje pošalje, da imam neki zanat u rukama i da ću se moći snaći. Tako je počelo…
U srednjoj školi dvoumila sam se hoću li upisati Akademiju likovnih umjetnosti, jer me zanimalo sve vizualno, pa se naposljetku taj moj interes za umjetnošću usmjerio u fotografiju. Što mi uopće nije žao, jer fotografija je u posljednjih 20 godina medij današnjice, doživljava apsolutnu kulminaciju, a gdje će ići, vidjet ćemo. Ono što je sigurno jest to da jako volim svoj posao, još uvijek mi nije dosadio i presretna sam što sam se nakon porodiljnog vratila fotografiji.
Dubrovnik je vrlo važan dio tvog identiteta. Čime te sve hrani ovaj grad kojem se redovito vraćaš?
Mediteranski način života, mediteranski mentalitet, mediteranska klima, mediteranska prehrana, mediteransko podneblje… Jako volim Zagreb i navikla sam se na njega, ali sve ovo navedeno me vuče u Dubrovnik, kao i njegova povijest, arhitektura, plus što je to neka obiteljska veza i rodni grad i onda to ima dodatnu težinu. Žao mi je da nemamo neki velegrad na moru u kojem bi svi mogli živjeti i raditi kao u Zagrebu.
U fotografiji si već dugo, od 90-ih, pa najbolje primjećuješ promjene koje se događaju… Kako je scena izgledala nekoć kada si počinjala, a kako ju vidiš danas?
Prije je bilo manje fotografa, nije to bila tako česta struka, pogotovo za ženu. Kada sam išla na Akademiju, bila sam treća žena u povijesti Akademije koja je upisala fotografiju. Prije mene to su učinile jedino Slavica Subotić i Ana Opalić. 90-ih smo doslovno probijale neke stereotipe i predrasude, dok danas toga više nema. Nakon mene, Akademiju je upisalo jako puno žena.
Što se tiče same fotografije, ona se i dalje razvija u nekom dobrom smjeru i mislim da imamo izvrsnu Akademiju s katedrom za fotografiju s koje izlaze izvrsni mladi fotografi. Tako da činjenica što se svi ovih dana bave fotografijom na mobitelima i što im je to hobi, ne ugrožava profesionalce. Drugi je pristup fotografiji danas, ali vrijednost je vrijednost, ne može ju pregaziti trend.
Imaš priliku raditi na različitim poljima umjetnosti, radiš i kazališnu fotografiju za HNK. Što te privuklo događanjima na kazališnim daskama?
To mi je veliki izazov i u kazalištu se osjećam kao doma, jer sam oduvijek bila ljubiteljica kazališta. Sada se to ispreplelo s ljubavi prema fotografiji i to je prekrasan spoj. Predstave snimamo na generalnim probama i tada nastaje njihov cjelokupni vizualni identitet. Na snimanjima je uvijek neka kreativna atmosfera i hvatanje trenutka je zbilja posebna stvar. U kazalištu je uvijek super namješteno svjetlo, svaka predstava donese neku novu igru kostima, boja i scenografije, pa postoji veliki prostor za stvoriti autorsku fotografiju. I to mi se sviđa.
Živimo u vremenu u kojem su nam mobiteli zalijepljeni za ruku i svi nešto fotografiraju. Budući da ti je fotografija posao, voliš li se odmoriti od nje u slobodno vrijeme ili i dalje škljocaš momente koji su ti dragocjeni? Dokumentiraš li Pavlu i njene velike obljetnice?
Volim se odmaknuti, nisam od onih fotografa koji vječno imaju fotoaparat u torbi, baš zato što inače snimam namješteno i planski. Smatram da se čovjek doista treba odmaknuti, barem nakratko, kako bi se mogao napuniti i biti kvalitetniji.
Doma se trudim da su privatne fotografije snimljene fotoaparatom, a ne mobitelom, tako da u mobitelu imam najmanje fotografija (smijeh). Bitno mi je jedino da nakon nekih mjesec dana Pavli napravim fotografije, kada primijetim da se malo promijenila, ali još bitnije mi je da živim taj trenutak s njom i da ga proživljavam, nego da ga fotkam. Da nisam fotografkinja, možda bih je više fotkala, ali svejedno se trudim da ima svoju malu kronologiju odrastanja.
Izložba Crus, Crura – Powered by Philips Lumea, otvara se u ponedjeljak, 5. studenog, u 19 sati, u Caffe baru i galeriji Botaničar (Trg Marka Marulića 6). Izložbu će svi zainteresirani moći pogledati od od 6. do 14. studenog.
Foto: Sanja Jagatić
Make up i frizura: Do šminke i frizure za pol vure
