Danas završava Sarajevo Film Festival i posljednjih desetak dana grad je živio film. Festival je osim odličnih filmova doveo i neke od najbitnijih profesionalaca u industriji. Jedna od njih svakako je Brigitte Lacombe, poznata francuska fotografkinja koja je zajedno s iranskim režiserom i scenaristom Asgharom Farhadijem, hrvatskom glumicom Juditom Franković Brdar, nezavisnim filmskim producentom iz Velike Britanije, Mikeom Goodridgeom i gruzijskom režiserkom Anom Urushadze činila žiri natjecateljskog programa igranog filma 2018. što nam je otkrila o svojim počecima i radu, pročitajte u nastavku…
Brigitte Lacombe na Sarajevo Film Festivalu
Poznata ste fotografkinja, javnost Vas možda najbolje poznaje zbog Vaših portreta. No, kako je izgledao Vaš početak?
Prvo sam napustila srednju školu i živjela sam u Parizu. Odlučila sam biti fotografkinja tako da sam počela stažirati u časopisu Elle, koji je tada bio jedan od rijetkih koji se na visokoj razini bavio modom. Tako da sam počela u Ellu i predstavili su me jednoj divnoj ženi, voditeljici laboratorija koja me je uzela pod svoje. Naučila me ne toliko o fotografiji, već kako gledati. No, ona je zapravo bila slikarica i kada se vratila slikanju pobrinula se da se o meni nastave dobro brinuti. Tako da sam na samom početku karijere imala jako dobar početak. Nakon nekoliko godina otišla sam na Filmski Festival u Cannesu. Tada sam imala 24 ili 25 godina. Magazin me poslao, a tada je situacija bila drugačija nego, npr danas. Zvijezde nisu bile dostupne, a i ja sam bila fotografkinja, žena… No, fotografirala sam skoro sve na festivalu. Upoznala sam Dustina Hoffmana koji me pozvao da radim na njegovom sljedećem filmu All The President’s Man.
Magazin me poslao u SAD i ostala sam dulje od planiranog ispočetka i na kraju zauvijek u SAD. Živjela sam u Washingtonu, Los Angelesu i New Yorku. Ništa od toga nije bilo planirano. Sve se desilo nekako samo od sebe.
Početkom 1970-ih godina bili ste jedna od rijetkih fotografkinja – kako ste doživjeli to razdoblje, pozitivno ili izazovno?
Meni je bilo pozitivno. Bila sam mlada i privilegirana s punom podrškom roditelja. Uvijek sam znala da ako ovo ne upali, da imam potporu roditelja kojoj se mogu uvijek obratiti. Radila sam na filmu, kazalištu… i od samog početka s najboljim časopisima. Dvadeset i pet godina sam radila za Condé Nast Traveller… Moj izbor u ranoj mladosti je postao moj život. Ja nemam obitelj, bilo koje druge obaveze – tako da je moj posao, fotografija, dio mog identiteta. Jako sam svjesna svoje privilegirane situacija i zahvalna sam na tome. Svaki dan mogu raditi ono što želim i volim.
Radili ste modnu, filmsku, putopisnu fotografiju… Koju najviše volite, imate li uopće preference?
Ono što ja zapravo najviše volim jest činjenica da mogu raditi sve to. Mnogo se fotografa opredijeli za npr. modnu fotografiju… No, ja sam radila i radim sve to. I to je ono što mi je najbitnije. Kada bih morala izabrati jedno, izabrala bih portrete. To je moj način komuniciranja s ljudima. Nisam jako socijalna osoba i iako jako mnogo putujem i posjećujem razna mjesta i ljude, najviše volim komunicirati jedan na jedan, a portreti su najbolji za takvu komunikaciju.
Uspostavljate li odnose i komunikaciju s modelima, posebno s onima koje često fotografirate?
Da, naravno. Na primjer s Meryl Streep ili s Martinom Scorseseom, s kojim često surađujem.
Analogna ili digitalna fotografija?
I dalje radim s filmom, no digitalna fotografija je ono što najviše radim, to je neizbježno. Digitalna fotografija ima mnogo prednosti, no ljubav prema filmu možda se vidi u tome da ga koristim za neke posebne portrete. S njime morate biti oprezni, jako oprezni.