Još prije nekoliko godina, kad mi je u ruke dopao roman Suzane Bosnić Majcenić, “Tolba” znala sam da u rukama držim mali biser beskompromisne mlade autorice, koja ne podilazi čitateljima, i za koju s punim pravom mogu reći da piše iz neke duboke nutrine. Imala sam dojam kako su njezine rečenice u “Tolbi” same navirale, kao da su jednostavno morale izletjeti na papir. Oduševila me literarnom hrabrošću. Novim romanom, “Gruba ljubav” Suzana je zacementirala i potvrdila ne samo svoj talent, već i neobičnost i “drugačijost” svoga literarnog izričaja.
“Gruba ljubav”
“Gruba ljubav”, posvećena autoričinom ocu, podijeljena je u tri dijela: “Usamljenost”, “Zadnja stanica” i “Adio”. I vjerojatno je svima jasno, ako ćemo suditi prema naslovu i podnaslovima, kako ovdje nije riječ o nekoj laganoj i lepršavoj literaturi. Ali, tim zanimljivije i značajnije.
Autorica piše o starosti, kroz priču o ocu, koji živi na otoku, sam, polako nestajući. Pa je tako najprije uronjen u usamljenost, koja za sobom povlači pretvaranje starog čovjeka u osebujan lik s neobičnim navikama i interesima, uranja ga u neopisivo besmislenu sklonost skupljanju nepotrebnih stvari… Zatim se stvari još malo pogoršaju, te taj isti starac polako gubi bitku sa starošti (zapravo sa samim životom), da bi na kraju ostala sama protagonistica, na koju padaju teške zadaće svođenja računa jednog života koji se ugasio… “Iz ljeta u ljeto on govori sve manje, hoda otežanije. I skuplja se. Nepovratno. Kao vunene rukavice oprane na visokoj temperaturi.”
I pomislili biste kako će ovo biti neka teška jadikovka, nešto što će ostaviti gorak okus u ustima, jer čitamo o ne tako lijepim aspektima života. Ali, upravo suprotno. Suzana nam kroz kratke, jednostavne rečenice, u ovom labavom romanu, daje svoje promišljanje o životu i smrti. Poglavlja su vrlo često i tek jedna rečenica ili kratka crtica, te nam se čini kao da smo dobili uvid u vrh ledenog brijega, a ispod ima svega. Svega. I ljubavi i mržnje, i teškog otočkog života, i neobičnih sudbina, i mladosti i starosti, zamjeranja, ali i oprosta i nade.
“Iz ljeta u ljeto on govori sve manje, hoda otežanije. I skuplja se. Nepovratno. Kao vunene rukavice oprane na visokoj temperaturi.”
Pa tako ruku pod ruku, na stranicama ovog melankoličnog romana, galopiraju gorkohumorne slike, sva težina starosti, samoće i nemoći, svojevrsnog neprisustva dok si još itekako prisutan. Tu je i beznađe, ali i nada, ta spoznaja da, ma što da se dogodi, čovjek ipak nekako smogne snage ići dalje.
Suzana nam daje fragmente svakodnevice, života i uspomena, dok se pokušava othrvati sukobu s tom drugom stranom, ocem, koji se polako pretvara u nedokazano dijete. Pokušava tom neprilagođenom i netrpeljivom čovjeku objasniti štošta, ali ponekad (prečesto) se druga strana čini poput zida od kojeg se rečenice odbijaju kao teniske loptice. “Predložila sam mu da posjeti okulista. A i stručnjaka za uši. Čini se da nije čuo baš najbolje. On bi meni rekao da posjetim stručnjaka za živce. On meni, ja njemu…Gađali smo se ugrušcima od slova.”
“Gruba ljubav” sjajan je roman. Suzana svojim divnim rečenicama spaja prozno i lirsko, lijepo i ono malo manje lijepo, neumitnost i prihvaćanje, ispisujući kroz te teške retke obojene tegobama starosti, koliko god to možda bilo neobično za reći, zapravo svojevrsnu odu samome Životu. Mlada domaća autorica, koja trenutno sa suprugom živi u Meksiku (obavezno posjetiti njezin vibrantni Instagram profil @suzy.van.der.b) ispisala je netipičan, duboko intimistički roman, koji iskače i prkosi svim zadanim pravilima, i ako ste se zaželjeli drugačije i beskompromisne literature, nikako ga ne smijete zaobići.
