Hrvatska likovna umjetnica Paulina Jazvić uvijek je zabavljala javnost. Teme modernog društva, atraktivnost koju ostvaruje spajanjem raznih tehnika i materijala brzo dopire do promatrača te ga tjera na razmišljanje. Njezina nedavno otvorena izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koju možete pogledati do 13. svibnja, tako govori o očekivanjima i snovima, nečemu s čime se redovito susreće svatko od nas. O gledanju kroz ružičaste naočale, ulasku u ljubavni odnos i poletu za idejom kako će se svi naši snovi ostvariti. No, istina naposljetku često ipak bude drugačija. Zašto su MSU preplavili labudovi na napuhavanje na kojima možete odmoriti, šećerna vata i jedna velika svadbena torta? Svakako se isplati ići provjeriti…
Kako bi definirala međuljudske odnose danas? Možemo li ih uopće generalizirati?
Često propitujem i problematiziram međuljudske odnose u svim njihovim varijantama, od ljubavnih odnosno bračnih, preko prijateljskih, pa sve do poslovnih, i to uvijek na temelju iskustava. Kako onih svojih poznanika tako i vlastitih. Moji radovi izviru izravno iz stvarnosti, te se kao takvi nadasve uvjerljivo referiraju na svakodnevni životni kontekst. U kojem dominiraju pojave poput – površne spektakularnosti, posvemašnje relativizacije svih vrijednosti i apsolutne devalvacije informacija.
”Da stvari nisu tužne bile bi smiješne… I obrnuto.”
Izložba Sweet Dreams govori o očekivanjima, nadanjima… Kako to da si izložbu odlučila posvetiti upravo tome?
Kako i sam naslov sugerira, izložba govori o slatkim snovima, nadanjima i očekivanjima koji se tokom života mijenjaju, a ponekad i izjalovljuju. U ljubavni odnos ušli smo s ružičastim naočalama, a iluzija ružičastog vrlo je nestabilna u realnom svijetu. U našim je ljudskim životima LJUBAV je oduvijek prisutna kao glavna pogonska snaga kreativnog prostora… Svi radovi na ovoj izložbi prožeti su poetikom ironije i humora, a ujedno posjeduju naglašenu karakteristiku prolaznosti i potrošnosti. Zaapravo, odražavaju realističan pogled na život. Da stvari nisu tužne bile bi smiješne, ali vrijedi i obratno.
Na koje sve načine interaktivna izložba poput ove približava temu onima koju ju promatraju?
Mašta bi trebala biti važnija od znanja, ali u današnjem se svijetu u kojemu svi trče za profitom i statusom to nekako izgubilo te se olako pretvaramo u nešto što ustvari nismo. U potrazi za svojim boljim ja i kroz sve te transformacije nastali su ovi radovi. Netko će se prepoznati u tome, a netko ne. Sve je u očima promatrača.
Redovito da komuniciraš s publikom, tvoji radovi privlače upravo iz razloga što se mnogi mogu poistovjetiti s njima… Jesi li iz razloga te lakše komunikacije odabrala popularne, mogli bismo reći i trendi elemente, kao što su šećerna vata i labudovi na napuhavanje?
Pa ovo su ustvari elementi iz mog djetinjstva, koji asociraju na neku sigurnost, ugodu, nešto kao sigurno mjesto. Kao djeca smo se osjećali bezbrižno, a danas smo opterećeni drugim životnim problemima. Šećerna vata i nije baš tako dostupna, a labudovi na napuhavanje u ovom obliku su ujedno i kritika površnosti društva. Preplavljeni smo sa slikama s Instagrama kojima se poslije ne sjećamo ni imena, a kamoli poruke. Oba rada su u nestajanju, što ujedno govori o potrošnosti odnosa koji se ne njeguju, a i predstavlja neku fantaziju o idealnom odnosu bez previše truda.
Elementi koji podsjećaju na bezbrižnost i djetinjstvo
U izložbi Sweet Dreams pojavljuje se i glumica Judita Franković, u videu koji prikazuje neemancipiranu ženu…
Judita Franković je odlična osoba i glumica. Ovu ulogu odradila je besprijekorno.
Kako to da si kao jednu od tema uzela neemancipiranost žena danas, osvrćeš li se tu na Hrvatsku?
Uzela sam to kao općenito, nije baš fokusirano isključivo na Hrvatsku, ali preuzeto je iz osobnog iskustva jer poznajem dosta takvih žena. Danas nije bitno što radiš i tko si, nego čiji si.
Kako komentiraš feminizam?
Iz svog iskustva preživljavanja žene umjetnice u hrvatskom društvu, što je vjerojatno prisutno svugdje, i ovdje se radi o mom bilježenju stvari koje me okružuju. Jesam feministica u neku ruku, ali nisam opterećena time. Više mi je moto ‘Živi i pusti druge da žive.’
S kakvim dojmom bi voljela da posjetitelji napuste tvoju izložbu?
Pozitivnim. LOVE,LOVE LOVE – iz vida smo ispustili ono jedino važno, a to je ljubav, te smo ju, nažalost, zamijenili instant- rješenjima u svrhu lakoće postojanja.
”LOVE,LOVE LOVE – iz vida smo ispustili ono jedino važno, a to je ljubav.”
Kroz koje medije bi još voljela u budućnosti komunicirati s publikom, što te privlači?
Svi mediji su dobrodošli, ovisi o inspiraciji i financijskom budžetu izložbe…
Koga favoriziraš i čije radove voliš kada se radi o drugim umjetnicima?
Louise Bourgeois, Jannis Kounelilus, Maurizio Cattelan.
Foto: Sanja Jagatić, PR
