Sanja Rotter
U izreci drevne japanske wabi-sabi filozofije ‘Ništa nije vječno, ništa nije završeno i ništa nije savršeno’, svatko od nas se može pronaći. No, kako ona zapravo progovara i o savršenim nesavršenostima koje pronalazimo u prirodi, vrlo je očita i u drvetu kao materijalu za rad u umjetnosti i dizajnu. Naravno, značenje i simbolika drveta vrlo je opsežna i oduvijek je bila pojam mističnosti i simbolike kod mnogih drevnih naroda. Svako drvo ima neku poruku, a osim te neke vječne topline koju krije u sebi, njegovi godovi u sebi kriju na stotine pa čak i na tisuće neispričanih priča. Posebno ako se radi o ostacima raznih vrsta drveta, najčešće hrasta, tisućama godina fosiliziranima u riječnim koritima, odakle se vadi i potom u radionicama stolara, umjetnika i dizajnera doživljava preobrazbu u impresivne predmete. No, oni komadi koji završe u maloj zagrebačkoj stolariji Močvarni hrast, u rukama produkt dizajnerice Sanje Rotter ne samo da svi redom imaju impresivnu transformaciju, već i kroz taj svoj ‘novi’ život često dobiju i posve modernistički prizvuk. Sada je to već cijela serija dizajnerskih predmeta pod nazivom Woodoir, poput namještaja, lustera, linije nakita, češljeva… U sada već poveću Woodoir obitelj, uvijek pristigne i neki novi ‘član’ ili je to pak neki stari, ali u redizajniranom izdanju.
Ovaj pomalo poetizirani uvod, Sanju Rotter baš ne bi impresionirao. Ona je vrlo realna osoba, što zapravo na neki način i ne očekujete od dizajnera i umjetnika, a Sanja je i jedno i drugo. Jasno vam kaže što misli, a dizajnerski posao za nju je daleko od nekakve pomodnosti već isključivo težak, stresan i neizvjestan.
Mlada je, ali njezin rad je već od samih početaka pojavljivanja na domaćoj dizajnerskoj sceni, već nekih pet godina, dao naslutiti da je to ime koje itekako treba zapamtiti, jer svaki njezin rad je do savršenstva promišljen, i dizajnerski i zanatski, ali i hvaljen i nagrađivan od struke, koju nije baš lako impresionirati. Stoga ne čudi da je jedna od najboljih hrvatskih produkt dizajnera, a iako drvo nije jedini materijal s kojim radi, produkt dizajn s potpisom Sanje Rotter ipak je nekako najprepoznatljiviji po predmetima od drveta. Trenutno je najviše zaokupljena radom na projektu skulpturalne urbane opreme za grad Varaždin, svojevrsnih klupa, ispletenih od gume, a potom slijede i neki novi projekti rasvjete za turističke objekte.
Za dizajn sustava namještaja Rot prije nekoliko godina dobila si i strukovna priznanja. U čemu je njihova najveća posebnost, na kakav su se put otisnuli? Kakva se još zanimljiva priča skriva iza njihovog koncepta i izrade?
Stolići, odnosno sustav namještaja Rot nastali su 2016. za natječaj/izložbu Young Balkan Designers, na temu ‘New Analogue’. Odabrani su među pobjednike te su u putujućoj izložbi YBD: New Analogue kružili godinu dana po dizajnerskim događajima u Europi. Glavna ideja je upotreba i eksperimentiranje s tehnologijom tokarenja drva i suvremena interpretacija tradicionalnog namještaja s tokarenim nogama. Tokarenje je vrlo stara tehnologija obrade drva koja je danas zapostavljena zbog svojevrsnih predrasuda da je tokareno kič.
Stolić Rot
Istina je sljedeća: na ovaj način drvo se može oblikovati na jednostavan i jedinstven način, a tehnologija sama po sebi ne znači kič. Ono što je meni bilo zanimljivo je postizanje oblika koji svjedoče silu koja ih je oblikovala – rotaciju – i korištenje stare tehnologije na suvremen način, poput programske naredbe Rotate.
Specifičan oblik nogu dobiven je spajanjem četiri gredice koje se zajedno tokare i zatim odvoje natrag u četiri dijela. Postoje dva unikatna primjerka ovog namještaja i na prodaju su, daljnji razvoj sustava je u tijeku i jedva čekam vidjeti rezultate uživo.
Koje te drvo trenutno najviše zaokuplja? Imaš li možda neke komade drveta s kojima si se u radionici davno susrela, ali nisu odmah pronašli put do zanimljive ideje, pa si ih spremila u skrovitost svog radnog studija. Ili ih možda svakodnevno promatraš, ali se ne javi odmah ideja za njihovu realizaciju?
Zanimljivo pitanje. Da, često spremam komade drva za kasnije, ali ne realiziram baš sve što sam nekad možda zamislila. Padne mi nešto novo napamet, ili mi ovo postane glupo itd. Obično motiv za konačnu realizaciju bude neko natjecanje, neka prijava, nešto što ima konkretnan datum do kada treba biti prijavljeno i dovršeno pa te natjera na to.
Dobro da ste me podsjetili, imam baš jednu hrpicu spremljenu za ‘jednog dana’, možda je vrijeme da se konačno pozabavim time.
Inspiriraju li te u tvom radu neke drevne filozofije poput wabi-sabi? Kroz koje sve misaone i emotivne procese prolaziš dok stvaraš svoje radove?!
Proces dizajna nije neka zen stvar, često je stresan i bolan. Neki od najboljih radova, mojih pa tako i tuđih, nastali su kroz muku, sumnje u sebe, stres i paniku. Ukratko, koliko god ga romantizirali, rađanje je težak, prljav i krvav posao.
Ono što me uopće tjera da to radim nije mir i mudrost već nemir i glad. Mogu samo reći da sam duboko nesretna ako nisam zaposlena i ne stvaram, jedino tako osjećam smisao u svom životu.
Što se tiče wabi-sabi filozofije, nisam bila baš upoznata s time dok nisam prošlog Božića od prijateljice dobila knjigu Wabi-Sabi for Artists, Designers, Poets & Philosophers. Posveta koju je napisala duboko me ganula, a nadovezuje se na ranije rečeno: “Najdražoj kreativnoj glavi koju poznam: nikad ne zaboravi da i u najdubljim sranjima živi zametak savršenstva (zapravo, otamo najčešće i stiže).” Dosta filozofski, istinito i inspirirajuće.
Jednom si izjavila da ne osjećaš strahopoštovanje prema drvetu, ne na način da ga ne poštuješ kao materijal, što bi naravno bilo posve kontradiktorno, već iz razloga što strahopoštovanje ne možeš osjećati prema prijatelju ili nekome/nečemu jako bliskom. A tebi je drvo upravo to, bliski prijatelj?
Kao profesionalni dizajner radim različite projekte s različitim materijalima. Nemam predrasude ni averzije prema drugim materijalima, dapače, uvijek volim nove izazove. Ali, u drvo sam se zaljubila tijekom studija, tu sam kao dizajner našla svoje uporište i stvaralačku snagu, kao doslovce u prijatelju.
Netko pojedine materijale gleda kroz površnu projekciju vlastitih predrasuda. Na tragu tih površnih predrasuda čula sam razmišljanje o mramoru uglavnom kao asocijaciji na mramorne lavove, znakovlje brzog i mutnog bogaćenja. U slučaju drveta hrasta, to su pak asocijacije na masivni, tamno obojeni, socijalistički namještaj.
Bavljenje dizajnom i razumijevanje dizajna traži manje predrasuda i otvoren, širok um, kao i život uostalom.
Perfekcionistica si, što je uostalom vidljivo u svakom segmentu tvog rada, no kroz dugogodišnji rad s drvetom, drvo te je naučilo da i u svakoj nesavršenosti vidiš osobitost. Osim forme koja slijedi funkciju, svojim radovima želiš postići da u njima postoji sadržaj, emocija, simbolika…
Mislim da svatko tko uistinu razumije dizajn može i mora nadići taj ‘kako nešto izgleda’ nivo. Lijepo i ružno (na fizičkom nivou) su pojmovi za laike i ljude koji stvari gledaju samo kao formu i da li se ta forma uklapa u njihovu vlastitu predodžbu estetike. Ono što volim vidjeti u stvarima je priča, princip, sila, ono što ih je oblikovalo takvima kakve jesu, i mogu razumijeti i voljeti estetiku koja nije moja.
Lako mi je učiniti da stvari budu skladne i harmonične pa to shvaćam zdravo za gotovo i tražim nešto više. Zato i krećem od onoga što želim reći, principa kojeg želim provesti, tehnologije koju želim iskoristiti. Ne moram predviđati oblik: ako je ideja koja stoji iza toga dobra, on će ispasti privlačan sam od sebe, ja samo trebam učiniti da proporcije budu u harmoniji.
Ispričaj mi još o toj savršenoj ‘nesavršenosti’ drveta…
Vrlo često mi se događa da moram objašnjavati zašto je na nekom mjestu u drvu pokotina ili ‘greška’. Češalj koji ima prirodnu grešku, kraću nogu ili pukotinu navodno se ne može prodavati po istoj cijeni kao besprijekoran predmet (što god to značilo), makar je na predmete s ‘greškom’ utrošeno jednako, ako ne i više rada i ljubavi.
Neću nikada baciti nesavršene stvari, dat ću sve od sebe da ih popravim! Sile stvaranja, uništavanja i obnove su jake ovdje.
Postoje dvije vrste ljudi – oni koji ne toleriraju nesavršenosti i oni kojima one znače nešto jedinstveno. Ja pripadam ovoj drugoj vrsti ljudi i u radu s drvom taj urođeni perfekcionizam naslijeđen od oca transformirao se u nešto drugo. Prihvaćanje mogućnosti materijala i dobivanje najboljeg unutar tih mogućnosti. Za mene je ‘roba s greškom’ predmet posebne pažnje. Često razmišljam o stvarima, jer to je moj poziv i često povlačim paralelu s ljudima, jer ‘čovjek je mjera svih stvari’. Ne mogu se povoditi za modernističkom maksimom ‘Form follows function’, jer meni ta tvrdnja govori da je stvar sama svoja funkcija i da je forma jedino što kod nje postoji, ne i sadržaj. To me osobno neodoljivo podsjeća na zastarjelo viđenje spola i roda. Stvar nema samo fizičku razinu kao što to sugerira ova tvrdnja. U tom kontekstu također mi je problematična poznata ‘Less is more’ Miesa Van Der Rohea, jer se spomenute dimenzije LESS i MORE odnose samo na materijalni aspekt dizajna i zanemaruju postojanje sadržaja – nematerijalne vrijednosti stvari. U stvar je ugrađena i njena simbolika, proces, ljepota, ljubav…
Gotovo svakodnevno vrijeme provodiš u zagrebačkoj stolariji Močvarni hrast u vlasništvu obitelji Franjić gdje uvijek učiš o novim zanatskim vještinama rada s drvetom. Koliko je taj zanatski momenat važan za svakog dizajnera?
Nekome drugome možda to nije toliko važno, meni je to sastavni dio posla. Ispalo je tako jer nisam imala drugog izbora nego da sama proizvodim svoje stvari.
Ima neka posebna mističnost u močvarnom hrastu. Iako nije jedina vrsta drveta koja se nalazi tisućama godina fosilizirana u riječnim koritima, ipak je najčešća. Tebi zapravo nije toliko bitna ni boja ni vrsta drveta, već njegova čvrstoća? Koje te još vrste drveta ‘zovu’ da radiš sa njima i koje zanimljive komade produkt dizajna imaš trenutno u glavi?
Drvo ima različita svojstva: tvrdoću, čvrstoću, elastičnost, hidroskopnost… Ne postoji neka vrsta koja je dobra baš za sve. Odabir drveta ovisi o namjeni, uvjetima kojima će biti izloženo, tehnološkim zahtjevima… Trenutno s prijateljicom razvijam nove varijante i mogućnosti sustava namještaja Rot, u kombinaciji s mjedi i staklom.
Znam da je teško raditi neke selekcije i izdvajati svoje radove, ali da možeš odabrati neke svoje najdraže radove, kojim bi redoslijedom išli i zbog čega baš ti radovi?
Ne bih rekla da je teško – nazvala bih to nemogućim. Neke stvari koje su mi drage su zadaci s faksa, pa i prije, iz srednje škole… Neke stvari su mi drage jer su nastale u suradnji s drugima ili specifično projektirane za nekog drugog… Neke stvari uopće nisu stvari… Ali, samo jedna stvar mi je bila toliko draga da sam je odlučila zadržati za sebe – moje ‘srce’, drveni broš prirodnog oblika srca. Ali opet, to i nije stvarno moj rad – nego sila prirode, ja sam ga samo našla.
Drvo te je odvelo na razne puteve i prostore. Tvoji lusteri krase neke luksuzne hotele izvan Hrvatske, stolovi, stolice i svjetiljke brojne interijere, tvog nakita i češljeva nesumnjivo ima na raznim stranama svijeta… Gostovala si na brojnim međunarodnim strukovnim sajmovima i izložbama. Što te čini najsretnijom kada napraviš rezime dosadašnjih godina?
Teško mi je zapravo razmišljati na način da si dajem pohvalu, jer uvijek vidim nedostatke i u sebi i u vezi svog rada. Čovjek stalno iznova traži nove izazove i potrebno je stalno raditi nešto novo i imati neke nove ciljeve, barem meni. Realno, mladoj osobi u Hrvatskoj danas je teško biti uistinu zadovoljan, pa tako ni ja nisam iznimka. Jednostavno ne vlada atmosfera zadovoljstva i možemo nabrojati malo stvari oko kojih si možemo dati pohvalu, i kao pojedinci i kao društvo u cjelini. Tužna sam i ljuta gledajući u kojem smjeru ide naša kultura, društvo, naša prekrasna zemlja. Kada bih mogla učiniti nešto u vezi toga, mogla bih biti sretna zbog toga i dati si neku pohvalu.
Za sada, najviše sam sretna zbog svih ljudi s kojima sam se našla putem – kroz školovanje, radionice, posao i putovanja, a s kojima sam radila, izmjenjivala ideje, koji su mi pomogli i razumijeli me – moji kolege, prijatelji, ‘suborci’… Kao dizajnerici, biti poštovan od drugih koji se isto time bave, jako mi mnogo znači.
Rasvjeta za Pool Clubhouse Residences, Crna Gora
Fotografije: Marko Mihaljević, Adriana Pavelić, Zoan Photography, Tarna Putina, Katarina Perić, Lidia Boševski
